plove osjecaji
bude se
rastu
izviruju
snaga njihova
ne pociva
iskradaju se
iz suncanog sna
otvorenih obzorja
sirokim poljima jutra
sjene oblaka tjeraju
ritam koraka
vodi me naprijed
vidim gole horizonte
i proljece nestaje
oblaci hodaju
tebi putuju...
nesto se provlaci
kroz osjecaje
skida odjecu bola
i papirnato drhti srcem
grane veceri su
teske od kise
tragove ostavljam dok krocim
ti negdje stanujes
ja lutam bez cilja
sijem rijeci u tisinu
gradim splav od snova
kistom misli oslikam sto zelim
dovoljno je tako voljeti te
postojimo, cini mi se
mastom uspjevam sve
u mojoj prici stoje mostovi
u mojim rukama zive leptiri
u mome pogledu nicu stvarni svjetovi
kreiram blizinu sebe za tebe
mastom uspjevam sve
nekad...
u sjeni ispod borova
dok sunce grije
spavam zagrljena sa snovima
i vjetar blag bude
i lisce zeleno zatreperi
i ceznja povuce me
izvan okrilja izgubljenosti
suncani ratnik
je pozdravio zvijezde svemira
spustio se na tlo
sa liscem se zavrtio u krug
album svjetla
rasuo je slike
svaka od njih ratnikov je trag
podsjetnik kroz vrijeme
i put vatrom i vjetrom
ostavio je oziljke
slutnje vecernje
u dimu i pepelu spaljenih snova
i odvezem vrpcu ljubavi
da vijori na vjetru
smijesno je kako me golica
klizeci po vratu kao nekad poljupci tvoji
pa legnem u travu tek pokosenu
punu zvijezda i leptira prozirnih noci
sklopim oci
udahnem svjezinu tisine oko sebe
sjetim se koraka koje smo zajedno brojali
sjetim se nas i drago mi bude
ranjeno krilo
prijateljski pozdrav jutru
u bezimenoj zemlji
sto osjeca jedan stranac?
ako osjeca...
ako... se nicega ne sjeca?
vani je proljece
usuljalo se u necije tijelo
i zubori kao sretno sunce
mnogo je neizrecenog
oko nas
a sjene nisu nikada plave
a more, to su mozda prividi
predugo smo ostali lezati u tisini
i klizit ce misao
sve do juznih mocvara
sjena oblaka ce potopiti rizina polja
nece ljubav moja uvenuti
samo ce se zastititi od tudjih pogleda
kao ti ispod krova pred oluju
prestanu mi svijetliti krila
u suskajima lisca
na tlu zemljanom opet budim se
stope moje prosipaju drhtaje kroz polusjenu
jedna rijec, jedan brzi pozdrav jutru
ispod pokrova zelenog tisine
dobro pazim gdje cu stati
kad zrake se probijaju kroz rupicaste zidove
sumski hram
napustena ruina
gdje priguseno svjetlo
sunca prodire kroz nepocesljane kose krosnji
u kojima ja sam
kreatura prasine
potjeraj oblake
da rasprostrane se vidici
u plavom bazenu neba
u uzarenom moru visina
zajedno poleti s pticama
ka zagrljaju nedokucivih dubina
potjeraj oblake
gore daleko iznad tvoje sprudi
skini plast jednolicne tuge
jednostavan dragulj budi
i ne skrivaj lice
jer u svjetlu sunca tvoj je dom
i probudila se zora na mojim usnama
bijela kao sjena morska
trajalo je sekund vjecnosti
spajanje nasih lica
i izranjanje iz polusna
hvatam usporeno vrijeme
na trenutak se spotaknem o iluzije
i putujem, predjelima oblacne duse
i plovim, morima zapjenutih rijeci
hvatam usporeno vrijeme
zapisano na filmu zivota
tragove ostavljam putniku u tebi
nekad sam u takvom stanju
da ne mogu pojesti ni bananu
razlog je taj sto evo ljeta
a meni potrebna je dijeta
pijem puno vode
nista secera, nista sode
svako malo jedem jogurte
uskoro cu na Murter
vazem se svako jutro
efekt je brutalan bruto
ako do sutra skinem kilogram
ljepsi moj bit ce dan
nekad sam stvarno u takvom stanju
da ne mogu pojesti ni bananu
(al kad nabacim liniju
suncat cu se u bikiniju ... bez kompleksa)
novi svijet se gradi
za luzere gradskih travnjaka
za klince prljavih igralista
za Arape zabacenih naselja
definitivno novi svijet
kakav nikad do sada nije vidjen od nikoga
novi svijet se radja
sa zadnjim suncem i fontanama
sa sirokim lukovima gotickim
sa visecim vrtovima svijesti
i besplatnim muzejima punima simetrije
definitivno novi svijet
novih dimenzija
nove harmonije
i nove note
doci ce laste
netko otjerati ce oblake
spustiti ce krila
da znamo gdje pripadamo
kisa ce pasti
trazit cu te u svakoj kapljici
u svakom zrncu soli
medju granama
zelim biti kraj tebe
a tako mi je tesko opisati sto osjecam
tesko mi je pred drugima
nikad nisam znala kako govoriti o sebi
(smatrajuci to jeftinom reklamom)
zato te dodirujem mislima
pruzam dlan da prekrije tvoje obzorje
skrivam se, zivim svakim dahom u prvoj sjeni do tebe
sjedinjujem se u tebi
i onda strah me bude
bujice sto kroz mene tece
pa slutim nemirom
drhtim pritajeno u zamagljenoj tami tvojih otisaka
sapucem ti
ali da nitko ne cuje ni najmanji slog
oblacim tisinu na sebe
sutnjom se pokrivam
i nikad nitko ne razumije moje najdublje tajne
mada harmonija njihova struji kroz mene
sve vene mi preplavljuje
u krvi se siri (kao ljubav)
;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;
a onda doci ce laste
netko otjerati ce oblake
spustiti ce krila
da znamo gdje pripadamo
malo opustanja uz glazbu ...
imati samo jedno lice
u moru svih lica
ne navlaciti maske
ne stavljati sminku
imati samo jedno lice
za jedninu, za mnozinu
za pasivnost, za aktivnost
za pokazivanje, za skrivanje
imati samo jedno lice
anonimno, mokro, njezno, toplo
pa kad spusti se noc
nitko nalicje ne vidi
tako krocimo s njim kroz ulice
tako prelazimo zemlje, trgove
tako putujemo vremenom
zbog njega drugi nas vide
drugi o nama sude
u njega slijevamo suze
kroz njega topimo bol
sa njim volimo
uz njega starimo
samo jedno lice
svoje i nicije
mrak i svjetlo
unikatan uzorak
samo jedno lice
i vise istina
hiljadu prica, rastanaka
hiljadu dovidjenja, susreta
moj svijet uvijek nekako
podlegne tezini stvarnosti
i tesko mu bude
postojati
moj svijet je uvijek
zaokupljen umornim snovima
nalik na gospodara i putnika
kroz vrijeme
ali otisnu se karavane
pospanosti
od izvora neravnih puteva
pa gradim cvrste mostove
podizem nove temelje
sagledavam dubine
i mucim se
koprcam se kao riba
sastavljam i spajam komadice
ispale iz zrcala kolotecine
da opet pokrenem stroj nebeskih kvaliteta
i moj svijet proradi kao
mehanizam zahrdjali
nauljen onim sto mu treba
da bi ispravno funkcionirao
trazim
definiciju srece
u labirintu kaoticnih misli
i fragmentima zivotnim
trazim pravu rijec
za ljubav
u satima unistavanja
u pomladjivanju uspomena
trazim cvijet dobrote
koji mozda posjedujem
trazim neoubicajeno sredstvo
kljuc koji otvara vrata sirokih snova
i nekad samo uspijem protumaciti
razbacane slogove promukla grla
funkcije mudrosti
ilustrirane polemike ljudske komedije
i nekad samo, pred smiraj dana
kad se slegnu slojevi buke i prljavstine
a krosnje utope moje iluzije u tamu
osluskujem poziv svoje dubine
trazim
definiciju srece
u statistikama pogresnih poteza
u samoljublju najjednostavnijem
dok jedinstvo obala i oblaka
ostaje pohranjeno u crtezima
moje vlastite namjere
da objasnim svijet
omiljeni strani pjesnik : Arthur RIMBAUD
omiljeni domaci pjesnik : Tin Ujevic
i da i vama zamirise Dusin Sipak *****
i lovili smo zvijezde
da se usavrsimo ...
mozda je to bilo jedne
tople ljetne veceri
u majicama kratkih rukava
uz plemenitu rijeku
mozda smo letjeli
a nakon letenja sletjeli
prizemljili se, kako to
sila teze nalaze
mozda smo bili mladi i nevini i naivni
pa smo mislili da sve sto ne vidimo
postoji
pa smo se veselili tom paralelnom svijetu
drvoredi su bili beskrajni
mjesec je bio sladak kao mjedenjak
tisina je strujala, velicanstvena
kristalna palaca zvukova je svjetlucala
i onda na tom putu prema pozornici godina
pojavi se misao o nistavilu
i mi shvacamo da smo odrasli dovoljno
pa se udaljujemo od obala vizija i spoznaja
i ostavljamo odore nasih sjena da leze negdje na dnu
nekog zakljucanog kovcega
tek nekad rijetko prisjetimo se
da lovili smo zvijezde
da se usavrsimo
o stvarima kao
vjetar, more, ranjena krila ptice
sol pod noktima
trebali bi staviti reda
u nase kriterije
trebali bi se vise nadati
temama varijacije
trebali bi znati kako opstati
u sveopcem ludilu informacija
trebali bi nauciti sanjati
u svijetu propagande
jer nas je pogled ogranicen
okvirima zablude
dok pokusavamo ostaviti
tragove neizbrisive
i dok se redaju misli prije jutra
na linijama od suza mokrih papira zivota
mozda sagledavamo bitak u sebi
mozda ne brojimo nepravde, prevare
mozda okus nije gorak
mozda je tisina dokuciva
mozda smisao lezi na obalama
kojim setamo
i sve je zabiljezeno kao to mozda
u zvuku bubnjeva razuma
a trebali bi ozbiljno pricati o stvarima
i staviti reda u nase kriterije
da vrijeme leti
bezobraznom brzinom
kao da prkosi
nekad je sve nestvarno
nabubreno kao zemlja
poslje kise
neopisivo zacudjujuce
nekad je sve nesnosljivo
poput bola
a ja sam kao izbjeglica
utamnicena u svojim snovima
nekad nema razlike
nekad nema logike
nekad nema svrhe
u tom napuhanom balonu
pa dopustim vjetru da sve razbudi
u meni i oko mene
pustim pijesak pod tabane
misleci da tako lakse je
jer nekad stvarno sve mrsko je
kao dan u koji svjetlo neba ne prodire
a mi tapkamo u mraku
trazimo sebe
nekad se ne pronadjemo
visimo kao lutak na koncima sudbine
a onda prodje i to stanje
u kojem smo podredjeni visoj sili
bar tako cini mi se ....
ne zelim povrijediti
nikoga od nas
zato kad se umivas ispred ogledala
ne vidis odraz moje sjene
i dok svako jutro srces
toplu kavu i slusas
lose vijesti na radiju
nisam ti u mislima
i dok uzurbanim koracima
ides na posao
i sreces mnoga lica u gomili
moje korake ne cujes, ne slutis
nema me ni kraj ulaznih vrata
ni na dnu dugog hodnika
ni ispod prozora
ni u jednom kutku grada
jednostavno me nema
a mozda tek zivim medju sjecanjima
negdje u procvalim vrtovima jutra
negdje u otvorenim parkovima
mozda sam tako odlucila
jer ne zelim povrijediti nikoga od nas
pa se krijem u polusjeni neke sobe
ziveci sa nasim mrtvim uspomenama
trebam mjesto
pod suncem
daleko od iluzija
daleko od opasnih struja
trebam mjesto
u koje cu sigurnim korakom stici
gdje ne postoji alarm straha
u kojem cu moci disati cisti zrak
trebam mjesto
pod otvorenim nebom
nesto kao dosegnuta istina
nesto kao vjera sto se ne savija
nesto kao pravi smjer
kad dodjem na raskrsce zabluda
treba mi to mjesto da izdrzim...
trebam mjesto
pod suncem
koje ce me cuvati od zlih pogleda
u kojem nece biti neprohodnih pustinja
jedno mjesto gdje vjetar moze mirno sanjati
gdje mogu bezbrizno rasti kao cvijet pod kisom
treba mi to mjesto da ostanem ono sto jesam
da ne iznevjerim bozanske poteze
treba mi to mjesto jer su mi rekli da postoji
treba mi to mjesto da me ne razadvoje na pola srca
treba mi taj pokrov za misli i zelje, za nemir i slutnju
treba mi ta oaza za dane koji su samo moji kad nemam nikoga
nestaju trenuci
jutarnje glazbe
polako izlazi
dan na povrsinu
prstima pipamo
zrak dok
vene umorna ceznja
osmijeha
nebo se prekriva
modrom bojom
grane miluju
nasa lica
ostavljena zelja
na procelju istine
skuplja zadnju
prasinu sunca
vrijeme odlijece
sa pticama
roje se misli i utapaju
u nostalgiji atmosfere
< | svibanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
poezija