subota, 16.09.2006.
Svijet nakon trećeg svijetskog rata
Ljudi,ja se bojim.Bojim se svijeta u kojem živim.Je li to normalno?
Mislim,u zadnje vrijeme sa svih strana govore o teroristima,o mogućim i nemogućim napadima...a onda počnu o tome kako će za 15 godina izbiti rat zbog vode,a Hrvatska će,kao zemlja koja je ima,biti na meti najvećih svjetskoh sila.I sad vi meni recite što da ja mislim o svojoj budućnosti.
Sad još freakovi na ovom samitu kažu da bi Fidel Castro trebao vladati svijetom...(no comment)
Ovaj naš svijet je pokvaren do srži.A najgore je to što sam sebe uništava.Svijetski vođe uopče ne mare za narod,nego samo misle na svoje dupe (ispričavam se na izrazu).Pa zapravo imaju i pravo.Kad se mogu zaštititi,nek' se zaštite.A narod neka pati.Ko nam kriv šta se ne zovemo George Bush.
Najgore je to što ti isti svjetski vođe znaju jako dobro manipulirati ljudima.Da mi je znati kako im to uspijeva,možda imaju one nano-robote?Anyway,stvar je u tome da većina naroda slijepo slijedi vođe,dok istovremeno protestira protiv istih.Tako,recimo,Bush kaže-u Irak,i ljudi odu u Irak.Malo poslije dođu obitelji tih ljudi,izađu na ulice s ogromnim transparentima i protestiraju.Kao da njih itko šljivi i pol posto.Samo štete jadnim specijalcima,koji se muče da ih zaustave u njihovim napadima bijesa.I to je to.Ništa.I tako u krug.
Oružje se masovno proizvodi.Kažu,kad bi prestala proizvodnja oružja,užasno bi puno ljudi izgubilo posao.Ne bi mogli prehraniti svoje obitelji.Umrli bi od gladi.Kao što u ovom trenutku umiru stotine ljudi u Africi.Ali,kad bi prestala proizvodnja oružja,mogli bi se nahraniti ovi gladni ljudi u Africi.Mogli bi se nahraniti i ovi koji su ostali bez posla.Oružje je crap shit-pa dajte shvatite,ljudi ljudski,kad ne bi bilo oružja,ne bi bilo ni rata.Kad ne bi bilo oružja ne bi bilo niti boli,suza,izgubljenih prijatelja, nedosanjanih snova,mrtve djece,srušenih nebodera.Ne bi bilo toliko boli,patnje...ne bi bilo uzaludne smrti.
Od čega umiru milijuni ljudi diljem svijeta?Od side?Od ptičje gripe?Od sarsa?Ne.Umiru od ratova.Od gladi.Guše se u vlastitoj krvi.Vlastita ih tijela napuštaju.Napuštaju sami sebe.
Ne znam.Ne znam kako dalje.Stalno mi se čini da ću i ja-prije ili kasnije-postati dio svega toga.I bojim se.Bojim se ne samo za sebe,nego za svoju obitelj,prijatelje.Žao mi je,ali ja ne vidim smisao ubijanja.Ne vidim...nije mi jasno,nikako mi nije jasno.Je li to zato jer još nisam odrasla? Zar je odraslima lakše ubijati?Sumljam u to...
Vjerujem da bismo nekako mogli sve to okončati.Barem mislim da vjerujem.Ili sam vjerovala?Jer,što više vrijeme odmiče,to više shvaćam da se nalazimo u začaranom krugu iz kojeg je nemoguće izaći.Kad se osvrnem na svijet oko sebe,kad pogledam Vijesti,izađem na ulicu...uhvati me panika.Ona stvarna,istinska,tiha panika.Svijet je oduvijek bio takav.Oduvijek su postojali sukobi.Je li ih moguće prekinuti?Je li ih moguće zaustaviti?Ne.To je siguran odgovor.Nije moguće.Nije moguće.Svijet sam srlja u vlastitu propast-a ljudi to gledaju.Gledaju,ali ne vide.No,uvijek postoji nada,zar ne?Ili je stvarno ostala zatočena u Pandorinoj kutijici-zauvijek?
Ne znam više što da mislim.Vjerujem da bi sve to moglo prestati.Ali,ja nisam tu da sudim.MI smo tu da sudimo.I vjerujemo da će sve to jednom prestati.Valjda.
Jedan je čovjek,ne znam mu ime,napisao knjigu "Svijet nako trećeg svijetskog rata",za koju je dobio i nagradu.Stranice te knjige su prazne.
Objavljeno u 20:21 • Komentari (26) • Isprintaj • #
petak, 08.09.2006.
Petak...:)...subota...:(
Mda...u školi mi je super,društvo je odlično,kao i profesori,sve je za 5,osim...ah,pa,danas je petak,jelda? E sad,neko normalan bi se trebao veseliti što je petak,što može van,što može sutra spavati do kasno...ali,ne i ja.Zašto?Jer sutra imam školu! Ajme...kad su nam to rekli,skoro smo pali u nesvijest...ovo je užas...
Ma zapravo,i nije tako strašno...više čudno,valjda...škola u subotu.Zapravo,kad malo bolje razmislim,jedva čekam-baš me zanima kako će to izgledati.Baš da vidim.Ajoj.
Anyway,dobila ja komentar da mi se dizajn sporo učitava (što sam i sama primijetila),pa sam ga promijenila (opet,hehe).I ovaj će ostati do daljnjega-već mi je dosta mijenjanja dizajnova,ali nikako da nađem neki baš savršeni...mda.
No,ajmo sad malo o drugim temama.U zadnje sam vrijeme užasno zbunjena.Nije mi jasno što se samnom događa,nikako da uskladim raspoloženja...samo znam da se osjećam nekako...čudno? Nesigurno? Osamljeno?Da,vjerojatno ovo zadnje...premda oko sebe imam ljude koje volim i koji mene vole,jako dobre prijateljice...a ipak mi je sve to nekako...ne znam,čudno.Sve mi je čudno.I sama sam sebi čudna.Možda je to od uzbuđenja zbog nove škole,možda zbog nečeg drugog...nemam pojma.A zapravo niti ne želim znati.Kažem vam,čudno mi je-sve.
Ma ja sam luda...hehe.I ovaj je post dozloboga dosadan.Čak i meni.Kad ne znam o čemu bih pisala.Željela bih naći neku temu,nešto o čemu bih mogla doista izreći svoje mišljenje...ali,nikako da mi takva nekakva tema padne na pamet.Glupo mi je pisati o školi,super mi je i to je dovoljno.Mogla bih pisati o Steveu Irwinu,izreći sve što mislim o njemu,ali to ne bi bilo fer jer čovjek,kao pokojnik,zaslužuje poštovanje.Mogla bih pisati o Nataschi Kampusch-ali,zašto da pišem o njoj kad mislim da je cura dovoljno popatila i mrzim glupe novinare koji joj se miješaju u život.Mogla bih pisati o idiotskom Big Brotheru koji počinje za nešto više od sat vremena,mogla bih pisati o Biliću,o Oliću i narodnjacima,mogla bih pisati o glupim fuficama od Playboyevih zečica koje se tako ponižavaju da je to nevjerojatno,mogla bih pisati o HNOS-u (uh,to bi bio post s puno,puuuno hmmm...neprimjerenih riječi?),mogla bih pisati o Richardu Geeru koji je,eto,u istom gradu u kojem sam i ja,mogla bih pisati o Plutonu,o Minesweeperu o kojem sam naprosto ovisna,o djeci branitelja koja se izvanredno upisuju na fakultet zauzimajući mjesto onima koji imaju više bodova od njih,a onda padaju godinu...
Ali,čemu sve to kad o tome već svi sve znaju? I što bi o svemu tome vrijedilo moje mišljenje kad su tolika mišljenja o istome toliko isprepletena da više ne znaš koje je koje?
No dobro...dok ne nađem inspiraciju u nekom malom,neznatnom,a opet snažnom i meni važnom događaju,lijepo vas pozdravljam i želim vam puno sreće i odmora za prvi vikend nove šk godine! :=)
Objavljeno u 18:27 • Komentari (6) • Isprintaj • #