srijeda, 30.08.2006.
Strah me...
Prekjučer sam pospremala ormar.Užas jedan.Tu je bilo svega...a kad se još sjedim da mi preostaje polica iznad stola.Mda...ja sam vam malo neuredna osoba.Dobro,ne malo.Lijena sam i nikad mi se neda pospremat,a kad dođe taj "kobni" dan kad ne mogu više uopće naći majicu koju želim,dođe mi zlo od same pomisli na pospremanje.I onda krenem...pa se ne znam zaustaviti...pa se uspijem zaustaviti...pa jadna mama mora završavati ono što sam ja započela.
Anyway...dobila ja komentar da mi je blog preozbiljan...ja ozbiljna...bwahaha.Nema šanse.Samo stalno pišem blog kad sam u jednoj od onih faza kad vam se sve čini besmisleno (a to je jako,jako često).
Stvar je u tome što ja mislim da ljude ne zanimaju gluposti poput:"Danas sam bila vani s frendicama,išle smo u kino,gledale smo taj i taj film,jele smo kokice",i šta ja znam još kakve gluposti.Ja ovdje volim pisati svoja razmišljanja,vezana uz ono što mi se događa...i znam da je to možda dosadno,ali...
No,dobila sam još jedan komentar,od insomnie ,u kojem mi kaže da nikada ne dotaknem bit teme.Da,to sam i ja primijetila-i to ne samo ovdje,na blogu,nego i inače.Mogu o nečemu pisati nadaleko i naširoko,ali nikako,ama baš nikako ne mogu naći onu rečenicu,a često samo i jednu jedinu riječ koja bi objasnila sve što želim reći...haha,vidite kako je to,najprije sam se na blogu bojala izraziti svoje mišljenje,a sad kad sam se malo oslobodila,ne znam ga izraziti...a valjda će i to doći s vremenom.Valjda.A do tada,divim se ljudima koji to mogu.
Imam jedno pitanje za vas:Imate li vi tremu pred školu?Pogotovo vi koji ćete sad,kao ja,u prvi srednje? To pitam da vidim jesam li potpuno luda ili...jer mene je grozno strah.Strah me novog prostora,novih ljudi,profesora,kriterija.Pogotovo kriterija.Stalno se pitam:"Što ako budem loša? Što ako ostavim loš prvi dojam? Što ako me netko zamrzi prvi dan? Što ako budem počela dobivati loše ocjene,što ako...što ako mi loše krene? Što ako budemo pisali inicijalni iz nekog predmeta,a ja ga užasno napišem?" Vidite,malo sam skrenula...a u isto sam vrijeme i uzbuđena zbog svega toga.Užasno uzbuđena i,na neki način,sretna.I sad ne znam što da radim.Najgore mi je što se kadkad zapitam:Što ako si ja govorim da ću biti loša,a zapravo mislim da ću biti super,i samo samu sebe pokaušavam zavarati...a na kraju će mi se to vratiti i bit ću užasna? (ne očekujem da ste skužili ovu rečenicu) Onda sam opet na početku.I tako u krug.Danas sam kupila knjige,i taj osjećaj straha,uzbuđenja i sreće je sad još jači...
Mda...što ako,što ako,što ako...već mi je zlo od toga glupog što ako! Ja sam luđakinja...hehe.
Ma bojim se...ali i nadam se da će sve biti dobro.Da li se i vi tako osjećate ili sam stvarno skrenula?
Lijep pozdrav svima i veliko hvala rockerici za www.croblogeri.com!
Objavljeno u 20:39 • Komentari (22) • Isprintaj • #
četvrtak, 24.08.2006.
Jesmo li cool ili pokvareni?
Često se idem šetati s bakom.Uživam u tim šetnjama,u razgovorima s njom...jednostavno volim to.Ali,moja sestra ne.Kaže:"To nije cool."Nije cool...nije cool šetati s mamom ili bakom-zašto? Oprostite mi što sam glupa,ali stvarno ne znam razlog.Naši su roditelji,bake i djedovi,razlog zašto postojimo...mi smo kao dio njih.Vole nas.I mi volimo njih.Neizmjerno.Ali,vidim da se sve više nas mladih ustručava izaći van s bakom ili djedom jer se boji mišljenja svojih vršnjaka.Bakama se cvijeće nosi poskrivečki,ako se uopće nosi,a ne daj bože da ti mama na ulici da pusu kad ideš na put ili nešto slično.To nije cool.
Što zapravo nije cool?Očito pokazivati ljubav prema svojoj obitelji pred drugima.Očito nam ljubav više nije cool.A zašto bi i bila?Pa što su roditelji učinili za nas?Ništa posebno...samo nam daju svu ljubav ovog svijeta,umrli bi za nas,odgojili su nas,hranili,pazili,brinuli se o nama...i mi smo im to uzvraćali,sve do nekih 13,14 godina kad nam je to prestalo biti cool.I gotovo.
E,sad stvarno mislim da sam glupa ko' stup,jer mi sve to skupa uopče nije jasno.Meni je cool ići okolo s bakom,meni je cool kupiti cvijeće mami za rođendan,meni je cool zagrliti tatu.No,očito,ako je meni to cool,onda ja sigurno nisam.Al baš me briga.Mogu se meni smijati,ali ja volim male stvari kojima moji bližnji meni pokazuju ljubav i kojima je njima ja pokazujem.I nije me briga je li to cool ili nije.
Dobro,evo,priznajem,nije mi baš jako drago kad me baka ili mama prime za ruku kad prelazimo preko ceste,uvijek se namrštim...a poslije mi je žao zbog toga jer znam da je to zato jer me žele zaštititi.
Nekako mi je čudan taj naš cool pojam...sve mi se čini da riječ cool u zadnje vrijeme znači pokvaren.
Cool si kad prostačiš.Cool si kada kradeš iz dućana tek tolko da nešto ukradeš,a ne zato jer nemaš novaca.Cool si kada u tramvaju sjediš,a bakica od 80 godina stoji.Cool si kad se napiješ,pa pijan ko letva šalabajzaš okolo i razbijaš tramvaje po gradu samo zato jer je Dinamo izgubio,a onda se sljedeći dan živciraš kad se negdje žuriš,a tremvaja nema.I opet,onako,sav cool psuješ sto na sat.Ah,i cool si kada voziš 200 na sat...pa što ako pogaziš nekoga,pa što ako pogineš-ti si cool pa nema veze.A cool je i padati razred,markirati s nastave,ne pisati zadaću...nema veze što poslije zbog toga nećeš upasti na faks i što nećeš naći posao.
Ok...dosta nabrajanja.You've got my point.Samo želim reći da smo mi svi mladi stvarno pokvareni i nadasve bezobrazni,a to bi se trebalo promijeniti.Zašto nam cool ne bi bilo sudjelovati u čišćenju obližnjeg parka,pomaganje djeci invalidima i bolesnim osobama,pomaganje bali u uređivanju vrta?Zar nije to puno ljepše od napijanja,prostačenja i razbijanja grada u kojem živimo?
Eto...to je bilo sve što sam htjela reći na tu temu...a sad:Napravila sam jedan dizajn.Glup je.Bezveze.Svatko bi ga mogao napraviti...i ipak ću ga tu staviti...svatko mora nekako krenuti,zar ne?Od ovog lošeg možda jednom ispadne malo bolji...(aha,baš).
jack
Kopiraj kod
-Za one koji koriste internet explorer,prikazat će se slika,a oni trebaju stisnuti desni klik i view source,a ostalima će se odmah pokazati kod
Objavljeno u 18:04 • Komentari (42) • Isprintaj • #
utorak, 22.08.2006.
I evo me opet!
Eto,nije me opet dugo bilo.Bila sam kod prijateljice u Filipu tjedan dana,a poslije u Malom Lošinju pet dana...i bilo mi je prekrasno.Ako niste,toplo vam preporučam da posjetite Mali Lošinj,okupate se na stijenama i prošetate nepreglednim uvalama u zalaz sunca...vjerujte,nikada nećete htjeti otići.Ne želim vam tu nešto previše opisivati,bilo bi predosadno,a opet ne bi dočaralo pravi doživljaj toga...jednostavno to sve morate samo vidjeti.
No,isto vam tako toplo preporučam da nikako ne idete na Lošinjsku tržnicu,osim ako baš ne gorite od želje da date 30 kn za kilu nektarina ili 40 kn za kilu smokvi (btw,za smokve se dovoljno malo prošetati uokolo i pobati bar dvije kile s poda).Radije odite u Konzum ili neki Market i kupite tri kile za istu cijenu.
I tako...razmišljala sam što ću ovdje napisati kad se vratim,smislila milijun tema,ali sve mi se čine dosadne.Toliko sam toga smislila da zapravo nemam o čemu pisati,a da nije urnebesno-dosadno.
I u zadnje vrijeme strašno mijenjam raspoloženja-malo sam sretna,malo tužna...užas,niti tri sata ne mogu zadržati jedno rapoloženje.
No da...u zadnje vrijeme nešto petljam s dizajnovima,ide mi nešto,ali mislim da može i bolje,pa...a možda jednom i objavim koji...
Nemam baš previše inspiracije pa neći sipati gluposti ovdje...veliki pozdrav svima! :=)
Objavljeno u 13:20 • Komentari (5) • Isprintaj • #
petak, 04.08.2006.
Volim...
Volim miris kiše kad kapi lagano udare po prozorskim staklima.
Volim miris mora kad u ljetnoj noći sjedim na balkonu i slušam udaranje valova o stijene.
Volim miris trave prekrivene rosom u vedro jutro.
Volim miris borovih iglica kad prođem parkom.
Volim miris snijega kad pahuljice veselo zaigraju oko mene.
Volim miris cvijeća kad mi ga baka donese iz svoga vrta.
Volim miris jabuka kad ih mama donese s placa.
Volim miris naranči kad ih gulim.
Volim miris svježe pečenog kruha iz pekarnice.
Volim miris bakinog kolača kojeg ona premazuje čokoladom.
Volim miris novih knjiga koje jedva čekaju da ih netko otvori.
Volim miris sveže opranog rublja kada ga mama izvadi iz mašine.
Volim miris piljevine kad je presvlačim kavez moga zamorčića.
Volim miris bijele kave.
Volim čak i miris maminog kelja kojeg ona kuha od ranog jutra.
Volm krike galebova nad morem.
Volim pjev ptica u zoru.
Volim šum školjke kad je prislonim na uho.
Volim krčkanje vode kad zakipi.
Volim žuborenje vode.
Volim zvuk autiju koji prolaze mokrim ulicama i prskaju oko sebe za vrijeme kiše.
Volim šum lišća kad zapuše vjetar.
Volim kad usred noći moj tata zakašlje iz susjedne sobe.
Volim zvuk listanja novina.
Volim boju neba kad sunce zalazi.
Volim treperave zvjezde.
Volim plavetnilo mora.
Volim bjelinu snijega.
Volim bijele ruže.
Volim žute krizanteme.
Volim veseli plamen adventske svijeće.
Volim boju čokolade kad rastrgam omot.
Volim zrake sunca koje se probijaju kroz oblake.
Volim bijele oblake.
Volim vidjeti dugu na nebu.
Volim kada netko nacrta crveno srce na bijelom papiru.
Volim vidjeti konja dok pase travu.
Volim hladan dodir leda kad padnem na klizanju.
Volim dodir prijateljske ruke kad mi je teško.
Volim nježnu dlaku svog zamorčića i tvrdi oklop kornjače.
Volim osjetiti dodir vode koja mi protječe kroz dlanove kad se umivam.
Volim hrapavost kore drveta.
Volim bodljikavo sjeno.
Volim mekani jastuk kad navečer umorna legnem u krevet.
Volim one hrapave papire za vodenu boju.
Volim toplinu šalice vruće čokolade zimi.
Volim okus slane vode koju slučajno progutam roneći.
Volim okus jaoda bez šlaga,bez šećera.
Volim okus bakinih knedli od marelica.
Volim kiselkasti okus limuna.
Volim okus čaja od šipka u hladno zimsko jutro.
Volim okus kiselog zelja kojeg nisam smjela jesti dok sam bila mala.
Volim okus gumenih medvjedića.
Volim kad me sestra gnjavi riječima:"Koji retardirani post!".
Volim kad me brat stalno zapitkuje da li želim gledati kako on igra Playstation.
Volim kad me mama prima za ruku kad prelazimo cestu.
Volim kad mi tata govori da moram nositi papuče.
Volim kad mi baka viče da ne ostavljam češalj na stolu.
Volim slobodu.
Volim smijeh.
Volim prijateljstvo.
Volim ljubav.
Volim nadu.
Volim sreću.
Volim život.
Objavljeno u 22:05 • Komentari (26) • Isprintaj • #
srijeda, 02.08.2006.
More,more...:)
Hey! Eh,evo,vratih se s mora...
Ne znam,već sam nekoliko puta napisala post,pa ga izbrisala...ne znam o čemu bih uopče pisala,a to je vjerojatno zato jer imam toliko tema o kojima bih mogla pisati nakon skoro tri tjedna da jednostavno ne znam koju bih odabrala...Samo,moram vam reći da su mi blog i svi blogeri stvarno jako falili.Često sam,plivajući u moru i pržeći se na suncu razmišljala o blogovima...baš mi je drago što opet mogu pisati. 
Stvarno volim more...mislim da ga ljudi previše svojataju:ono je priča za sebe.Tako je nekako tajnovito i moćno,ima tu neku posebnu snagu i nevjerojatnu ljepotu.Kada je mirno,izgleda tako pitomo,tako je primamljivo,spokojno,kao da spava,a kad se pojave valovi izgleda mi kao da se budi...postaje potpuno drukčije.Kada gledam u more,kada plivam u njemu,osjećam se predivno...obožavam plivati,roniti,ali najviše samo leći na leđa u vodi,zatvoriti oči ili pogledati prema nebu-mislim da se tako čovjek može doista opustiti i odmoriti.A kad samo pomislim koliko je živih bića u toj čudesnoj vodi...nevjerojatno je kako ono naprosto vrvi životom,kolikim bićima pruža predivan dom.A čovjek je sve to počeo tako olako uništavati.Jučer ujutro sam plivala na jednoj Criveničkoj plaži,uživala sam u moru i dopustila si da se izgubim u svojim mislima,kad sam se odjednom prenula:oko mene je sve bilo smeđe i puno nekakvih mutnih mjehurića!Iznenadila sam se,bila sam okružena tom smeđom tvari,a iznenadili su se i drugi kupači...nekako sam se uspjela iskobeljati iz toga,ali trebalo je dva sata da more opet bude kao i prije.Užasno,ljude uopče nije briga,brod prođe,izbaci smeće,ode...a kupači nek se usmrde.Ma čak nije niti toliko za kupače,koliko je za ono ispod površine.Možete vi sada reći da ja filozofiram,možete reći što god želite,ali to doista nije u redu! Zamislite samo koliko živih bića ugine zbog jednog broda?A koliko tek zbog njih deset? Stvarno,mi ljudi ne cijenimo prirodu niti ono što nam je dala,a zaboravljamo da je ona jača od nas i da nam to sve može vrlo lako uzeti...jedan tsunami i gotovo.
A ne volim baš niti one ribiče...mislim,pne koji pecaju samo zato da pecaju,ulove ribu pa ju bace nazad u more.Pa zamilite samo da nasred ceste vidite neko vino pecivo,lijepo zamotano svježe,da ga uzmete i zagrizete u njega i da vam onda nešto probode nepce,da vas stave u vodu,da ostanete bez zraka,pa vas vrate na ulicu iznemogle i napola mrtve da krepate.
Ok...malo mi je glupa usporedba...ali shvaćate poantu.Mislim,i ja sam jednom tako išla s tatom kakti na neko pecanje i upecala sam grgeča,pa ga vratila u vodu i to,ali mi se od tad to sve skupa zgadilo...
Normalno,namam ništa protiv normalnih ribiča koji fijno ulove ribu i prodaju,ali ubijanje riba,a i životinja opčenito,radi sporta mi je grozno...ali,tko voli...pa,nek radi što hoće.
Anyway,na ovom sam blogu pročitala zanimljivu informaciju da u Jadran može doći morski pesek dugačak 12 m,ali da je on potpuno bezopasan jer se hrani zoo planktonom i da čovjeku ne može ništa.Majko mila,da ja vidim u moru ribetinu dugačku 12 m mene bi na mjestu lupio infarkt,bila ona bezopasna ili ne!Pa ja bi se usrala da vidim nedku veliku ribu,a kamoli 12 METARA! Joj,bolje da prestanem misliti o tome...
Da...dakle:moja sestra je otkrila da voli jesti škampe...al ona je mislila da su škampi repovi od škampa,pa si ih je u restoranu,jednom kad smo išli na večeru,i naručila...hehe,možete zamisliti kad su joj doljeli rakove na tanjuru...no,zapravo su joj se svidjeli,pogotovo klješta,samo se meni nisu svidjeli...mogu oni biti vini kolko hoće,ali ona klješta i neka čudna ticala ili što već mi se uopče ne sviđaju...ostsjem prili lignjama na žaru i rižotima s plodovima mora! 
E,znate šta,2 tjedna i 5 dana nisam slušala mp3! Pljesak,pljesak;fala,fala. 
to je ipak napredak jer sam totalno ovisna o toj stvarčici,već su me uši boljele i stvarno sam slabije čula.Ne lažem,stvarno.
ljdi,svi vi koji volite zanimljive i napete romane stvarno morate pročitai Gričku vješticu,to je nešto fenomenalno,knjiga me totalno uživila u to doba Marije Terezije,a smatram da bi se i po tome mogla snimiti fantastična serija...no,napisat ću post posvećen samo tome,pa...
Eto,dragi moji,to bi bilo to,stvarno ste mi falili i jedva čekam da pregledam sve vaše blogove...pozzz!
P.S.Prošli post je bio posjedica isfrustriranosti nogometom,ali sad kad sam se oporavila:Dinamo! Dinamo! :=)
Objavljeno u 21:21 • Komentari (13) • Isprintaj • #