Ljudi,ja se bojim.Bojim se svijeta u kojem živim.Je li to normalno?
Mislim,u zadnje vrijeme sa svih strana govore o teroristima,o mogućim i nemogućim napadima...a onda počnu o tome kako će za 15 godina izbiti rat zbog vode,a Hrvatska će,kao zemlja koja je ima,biti na meti najvećih svjetskoh sila.I sad vi meni recite što da ja mislim o svojoj budućnosti.
Sad još freakovi na ovom samitu kažu da bi Fidel Castro trebao vladati svijetom...(no comment)
Ovaj naš svijet je pokvaren do srži.A najgore je to što sam sebe uništava.Svijetski vođe uopče ne mare za narod,nego samo misle na svoje dupe (ispričavam se na izrazu).Pa zapravo imaju i pravo.Kad se mogu zaštititi,nek' se zaštite.A narod neka pati.Ko nam kriv šta se ne zovemo George Bush.
Najgore je to što ti isti svjetski vođe znaju jako dobro manipulirati ljudima.Da mi je znati kako im to uspijeva,možda imaju one nano-robote?Anyway,stvar je u tome da većina naroda slijepo slijedi vođe,dok istovremeno protestira protiv istih.Tako,recimo,Bush kaže-u Irak,i ljudi odu u Irak.Malo poslije dođu obitelji tih ljudi,izađu na ulice s ogromnim transparentima i protestiraju.Kao da njih itko šljivi i pol posto.Samo štete jadnim specijalcima,koji se muče da ih zaustave u njihovim napadima bijesa.I to je to.Ništa.I tako u krug.
Oružje se masovno proizvodi.Kažu,kad bi prestala proizvodnja oružja,užasno bi puno ljudi izgubilo posao.Ne bi mogli prehraniti svoje obitelji.Umrli bi od gladi.Kao što u ovom trenutku umiru stotine ljudi u Africi.Ali,kad bi prestala proizvodnja oružja,mogli bi se nahraniti ovi gladni ljudi u Africi.Mogli bi se nahraniti i ovi koji su ostali bez posla.Oružje je crap shit-pa dajte shvatite,ljudi ljudski,kad ne bi bilo oružja,ne bi bilo ni rata.Kad ne bi bilo oružja ne bi bilo niti boli,suza,izgubljenih prijatelja, nedosanjanih snova,mrtve djece,srušenih nebodera.Ne bi bilo toliko boli,patnje...ne bi bilo uzaludne smrti.
Od čega umiru milijuni ljudi diljem svijeta?Od side?Od ptičje gripe?Od sarsa?Ne.Umiru od ratova.Od gladi.Guše se u vlastitoj krvi.Vlastita ih tijela napuštaju.Napuštaju sami sebe.
Ne znam.Ne znam kako dalje.Stalno mi se čini da ću i ja-prije ili kasnije-postati dio svega toga.I bojim se.Bojim se ne samo za sebe,nego za svoju obitelj,prijatelje.Žao mi je,ali ja ne vidim smisao ubijanja.Ne vidim...nije mi jasno,nikako mi nije jasno.Je li to zato jer još nisam odrasla? Zar je odraslima lakše ubijati?Sumljam u to...
Vjerujem da bismo nekako mogli sve to okončati.Barem mislim da vjerujem.Ili sam vjerovala?Jer,što više vrijeme odmiče,to više shvaćam da se nalazimo u začaranom krugu iz kojeg je nemoguće izaći.Kad se osvrnem na svijet oko sebe,kad pogledam Vijesti,izađem na ulicu...uhvati me panika.Ona stvarna,istinska,tiha panika.Svijet je oduvijek bio takav.Oduvijek su postojali sukobi.Je li ih moguće prekinuti?Je li ih moguće zaustaviti?Ne.To je siguran odgovor.Nije moguće.Nije moguće.Svijet sam srlja u vlastitu propast-a ljudi to gledaju.Gledaju,ali ne vide.No,uvijek postoji nada,zar ne?Ili je stvarno ostala zatočena u Pandorinoj kutijici-zauvijek?
Ne znam više što da mislim.Vjerujem da bi sve to moglo prestati.Ali,ja nisam tu da sudim.MI smo tu da sudimo.I vjerujemo da će sve to jednom prestati.Valjda.
Jedan je čovjek,ne znam mu ime,napisao knjigu "Svijet nako trećeg svijetskog rata",za koju je dobio i nagradu.Stranice te knjige su prazne.
Post je objavljen 16.09.2006. u 20:21 sati.