Moje pismo tebi
ponedjeljak, 22.06.2020.
Znas, pojma nisam imala koliko su te ljudi voljeli. Toga sam postala svjesna tek kad si otisao. Pored meni znanih ljudi dolazili su mi i oni koje ja nisam znala, ljudi s kojima si bio vezan na poslu, s faxa, iz zivota prije mene. Dolazili su mi i plakali kao mala djeca, pricali hvalospjeve o tebi, zahvaljivali na svemu. A od svih vrlina koje si imao, meni ovih dana najcesce pada na pamet ona mana koja me najvise izludjivala. Uvijek si volio biti u pravu. I sigurna sam, ako nas odnekud promatras, da bi imao sto jednu prituzbu na sve ovo iza tebe. " Ne tako, Tihana", " Ajme, Tihana, zabrljala si"...E, pa znas sto, nosim se sa svime najbolje kako znam. Ako znas bolje, izvoli, vrati se i popravi stvari. I ne, ne cini ti se, nisam dobre volje danas i da si tu sigurna sam da bi se gadno posvadjali. Zapravo, ne bi mogli, jer si uvijek izbjegavao svadju , pa bi se vjerojatno pokupio na sat, dva, da me prodje.
Danas je jednoj kolegici na poslu isto preminuo suprug. Dosta stariji od tebe, sa troje odrasle djece. Svi su komentirali kako Marija to nece prezivjeti. U cudu sam ih gledala i kratko odgovorila da hoce. Sve se prezivi. " Ali, Tihana, znas nju, ona nije kao ti, ona je slaba." Ja sam, kao, jaka. Mos misliti. Kao da imam izbora. Sto, dovraga, da radim? Dignem ruke od svega, zapustim dijete, legnem u krevet i da cekam smrt? Nema to veze s jacinom. To je moranje. Tko ce ako necu ja? Previse sam nervozna ovih dana. Ali isto te najvise volim.
petak, 19.06.2020.
Za koji dan vodim malog na kontrolu u Zagreb. Prva bez tebe. Koliko jos stvari moram odraditi koje ce biti prve bez tebe? Je li jos ostalo nesto? Koliko dogadaja jos moram prozivjeti i koji ce me slomiti jer ce biti potpuno drugaciji nego s tobom? Nekad smo njegove kontrole bili upakirali u visednevne izlete da mu ne bi stvorili traumu od bolnice, doktora, pregleda. Setali bi Zagrebom, svratili u zooloski vrt, jeli kremsnite u Samoboru, lutali autom po Zagorju...Kad je malo odrastao vodili smo ga na kuglanje, jeli u Mc Donaldsu, obilazili sva mjesta koja u nasem gradu nije imao priliku upoznati, vidjeti, jesti. Danas sam kupila avionske karte s povratkom isti dan. Ni meni, ni njemu nije do setnje. Odradit cemo sto moramo i vratiti se doma. Danas mu je takodjer zadnji dan skole. Odlikas je, znas. I koliko god da mu je tesko, borac je na tatu, uspio je iako mu ova godina nije bila laka. Uspio je, jer zna koliko bi se ti ponosio s njime i jer je zapamtio koliko si mu puta govorio kako je skola vazna.
Ljeto je pocelo, dan se oduzio i sutra cemo prvi put ove godine otici na kupanje. Trebam li reci, prvi put bez tebe. Eh, moje zlato, spavaj ti, ja cu se i dalje brinuti o svemu. Volim te.
četvrtak, 11.06.2020.
Jucer mi je bio rodjendan. Prvi bez tebe. Nekad si mi znao banuti na posao s cvijecem u rukama, onako iznenada kad sam vec pomislila da si zaboravio koji je dan. Samo bi se pojavio na vratima, sa onim tvojim djecjim osmijehom, podignuo bi obrvu kao da me pitas: nisi, valjda, mislila da sam zaboravio. Bez skupih poklona, sjecas se? Tako smo se bili dogovorili jos od prvih godina braka kad si mi s poslovnog puta donio onu ruznu ljubicastu torbu koja je kostala vise nego smo je tada mogli priustiti. Nosila sam je kratko vrijeme da te ne uvrijedim. Kasnije je nasla svoje mjesto na polici u ormaru i nije vise silazila od tamo. Nije ti puno trebalo da shvatis.
Za tri dana ce punih osam mjeseci. Smrsavila sam jako za ovo vrijeme. Ponekad ujutro, kad se probudim i pogledam se u ogledalo, ne prepoznajem svoje crte lica. Cak su mi i oci nekako promijenile boju. Neki dan sam s Ivanom bila u shoppingu i uzela sam broj hlaca koji desetljece nosim i u cudu sam gledala kako plesu oko mene. Uopce nisam bila svjesna.
I samo cu tebi priznati, iako znam da ti to vec znas, nisam dobro. Uopce nisam dobro. I ako cu biti postena prema sebi, svjesna sam da trebam pomoc, ali prkos mi ne da da je potrazim. Znas i to da bi radije umrla, nego i dalje gledala sazaljenje u tudjim ocima, sad kad gotovo svi misle kako sam se oporavila i da je moj zivot krenuo dalje. A ja sam miljama udaljena od bilo kakve normale. Nekad nemam snage ni ustati iz kreveta. Mali se ljuti, kaze da sam u stanu izgradila kult licnosti. Pretjeruje. Kraj one lampe u dnevnom boravku postavila sam tvoje slike. Par njih gdje si samo ti, jedna s vjencanja i dvije obiteljske. Tu je i tvoja krunica i izrezbareno drvo s tvojim imenom, ono koje smo donijeli iz Indonezije.
Volim te. Zauvijek.
