Moje pismo tebi
ponedjeljak, 22.06.2020.
Znas, pojma nisam imala koliko su te ljudi voljeli. Toga sam postala svjesna tek kad si otisao. Pored meni znanih ljudi dolazili su mi i oni koje ja nisam znala, ljudi s kojima si bio vezan na poslu, s faxa, iz zivota prije mene. Dolazili su mi i plakali kao mala djeca, pricali hvalospjeve o tebi, zahvaljivali na svemu. A od svih vrlina koje si imao, meni ovih dana najcesce pada na pamet ona mana koja me najvise izludjivala. Uvijek si volio biti u pravu. I sigurna sam, ako nas odnekud promatras, da bi imao sto jednu prituzbu na sve ovo iza tebe. " Ne tako, Tihana", " Ajme, Tihana, zabrljala si"...E, pa znas sto, nosim se sa svime najbolje kako znam. Ako znas bolje, izvoli, vrati se i popravi stvari. I ne, ne cini ti se, nisam dobre volje danas i da si tu sigurna sam da bi se gadno posvadjali. Zapravo, ne bi mogli, jer si uvijek izbjegavao svadju , pa bi se vjerojatno pokupio na sat, dva, da me prodje.
Danas je jednoj kolegici na poslu isto preminuo suprug. Dosta stariji od tebe, sa troje odrasle djece. Svi su komentirali kako Marija to nece prezivjeti. U cudu sam ih gledala i kratko odgovorila da hoce. Sve se prezivi. " Ali, Tihana, znas nju, ona nije kao ti, ona je slaba." Ja sam, kao, jaka. Mos misliti. Kao da imam izbora. Sto, dovraga, da radim? Dignem ruke od svega, zapustim dijete, legnem u krevet i da cekam smrt? Nema to veze s jacinom. To je moranje. Tko ce ako necu ja? Previse sam nervozna ovih dana. Ali isto te najvise volim.
