Jucer mi je bio rodjendan. Prvi bez tebe. Nekad si mi znao banuti na posao s cvijecem u rukama, onako iznenada kad sam vec pomislila da si zaboravio koji je dan. Samo bi se pojavio na vratima, sa onim tvojim djecjim osmijehom, podignuo bi obrvu kao da me pitas: nisi, valjda, mislila da sam zaboravio. Bez skupih poklona, sjecas se? Tako smo se bili dogovorili jos od prvih godina braka kad si mi s poslovnog puta donio onu ruznu ljubicastu torbu koja je kostala vise nego smo je tada mogli priustiti. Nosila sam je kratko vrijeme da te ne uvrijedim. Kasnije je nasla svoje mjesto na polici u ormaru i nije vise silazila od tamo. Nije ti puno trebalo da shvatis.
Za tri dana ce punih osam mjeseci. Smrsavila sam jako za ovo vrijeme. Ponekad ujutro, kad se probudim i pogledam se u ogledalo, ne prepoznajem svoje crte lica. Cak su mi i oci nekako promijenile boju. Neki dan sam s Ivanom bila u shoppingu i uzela sam broj hlaca koji desetljece nosim i u cudu sam gledala kako plesu oko mene. Uopce nisam bila svjesna.
I samo cu tebi priznati, iako znam da ti to vec znas, nisam dobro. Uopce nisam dobro. I ako cu biti postena prema sebi, svjesna sam da trebam pomoc, ali prkos mi ne da da je potrazim. Znas i to da bi radije umrla, nego i dalje gledala sazaljenje u tudjim ocima, sad kad gotovo svi misle kako sam se oporavila i da je moj zivot krenuo dalje. A ja sam miljama udaljena od bilo kakve normale. Nekad nemam snage ni ustati iz kreveta. Mali se ljuti, kaze da sam u stanu izgradila kult licnosti. Pretjeruje. Kraj one lampe u dnevnom boravku postavila sam tvoje slike. Par njih gdje si samo ti, jedna s vjencanja i dvije obiteljske. Tu je i tvoja krunica i izrezbareno drvo s tvojim imenom, ono koje smo donijeli iz Indonezije.
Volim te. Zauvijek.
Post je objavljen 11.06.2020. u 17:21 sati.