Moje pismo tebi
nedjelja, 31.05.2020.
Jos jedno jutro na balkonu. Oblacno je, kisa ce, gledam sive oblake kako pritiscu nebo i dan tocno odgovara mome unutarnjem stanju. Odavno se nisam od srca nasmijala. Zivim kao da nesto cekam, a ne znam sto cekam. Bude dana da osjetim srecu, rijetko, ali ih bude. Kad mali dobije dobru ocjenu, kad zavrsim nesto na cemu sam dugo radila, kad uspijem nesto sto me dugo mucilo. Bude tih sitnih zadovoljstava koja na trenutak upale svjetlo i ublaze mrak, ali prekratko traju.
Danas smo kod tvoje majke na rucku. Priznat cu ti, tesko mi je kad god odem do nje, ali ne mogu se nositi s njezinim ocajem. Ne mogu ni sa svojim, a poslije njezinog oporavljam se danima. Previse mi je..
Sredila sam stan. Znas onaj tepih sto smo mislili baciti i kupiti novi? Nasla sam na internetu ljude koji su ga pokupili i za dva dana vratili i sad izgleda kao nov. Rascistila sam police, pobacala hrpu stvari i vise nisam hrcak. Hrcak...tako si me zvao i nije ti bila jasna moja potreba da cuvam stvari jer nikad nisam bila sigurna hoce li mi nekad nesto od toga zatrebati. Sad mi je jasno da su to samo stvari. Nesto bez cega se moze. Nesto sto je zamjenjivo. Nesto sto nije ti.
Volim te. Cujes li me?
