Moje pismo tebi
nedjelja, 31.05.2020.
Jos jedno jutro na balkonu. Oblacno je, kisa ce, gledam sive oblake kako pritiscu nebo i dan tocno odgovara mome unutarnjem stanju. Odavno se nisam od srca nasmijala. Zivim kao da nesto cekam, a ne znam sto cekam. Bude dana da osjetim srecu, rijetko, ali ih bude. Kad mali dobije dobru ocjenu, kad zavrsim nesto na cemu sam dugo radila, kad uspijem nesto sto me dugo mucilo. Bude tih sitnih zadovoljstava koja na trenutak upale svjetlo i ublaze mrak, ali prekratko traju.
Danas smo kod tvoje majke na rucku. Priznat cu ti, tesko mi je kad god odem do nje, ali ne mogu se nositi s njezinim ocajem. Ne mogu ni sa svojim, a poslije njezinog oporavljam se danima. Previse mi je..
Sredila sam stan. Znas onaj tepih sto smo mislili baciti i kupiti novi? Nasla sam na internetu ljude koji su ga pokupili i za dva dana vratili i sad izgleda kao nov. Rascistila sam police, pobacala hrpu stvari i vise nisam hrcak. Hrcak...tako si me zvao i nije ti bila jasna moja potreba da cuvam stvari jer nikad nisam bila sigurna hoce li mi nekad nesto od toga zatrebati. Sad mi je jasno da su to samo stvari. Nesto bez cega se moze. Nesto sto je zamjenjivo. Nesto sto nije ti.
Volim te. Cujes li me?
subota, 30.05.2020.
Tocno sedam i pol mjeseci da te nema. Obicno ljudi komentiraju "zar je moguce da je vec toliko proslo", a meni se cini vjecnost. Meni uopce nije brzo. Meni je svaki dan spor kao godina. Funkcioniram nekako, dapace kad me netko gleda sa strane rekao bi da se odlicno nosim sa svime. Radim, pomazem malome oko skole, obavljam svakodnevne obaveze, nadjem se s Anom ili s nekim drugim na picu...i sutim. Ja najbolje znam kako mi je kad udjem i zatvorim ulazna vrata stana, kad me samoca poklopi i stisne toliko da mi ponekad fali zraka. Toliko zora sam docekala na ovom balkonu, uz kutiju cigareta i salicu kave, gledajuci sunce kako se pomalja iza mosta. I dalje boli prazna polovica kreveta, cinjenica da nemam kome uvaliti hladne noge da mi ih zagrije, nemam kamo s rukama, a navikle su da te zagrle prije spavanja dok sam glavu uvlacila kraj tvog ramena i upijala miris tvog tijela.
Volim te
četvrtak, 07.05.2020.
Danas sam okrenula tvoj broj mobitela. Tek tako. I dok sam na ekranu gledala tvoje ime stvarno sam na momenat pomislila da cu cuti s druge strane tvoje "halo". Mogla sam cuti tvoj glas u svojoj glavi. Onda sam listala nase poruke po Viberu, Whats up-u, milion dogovora, smijesnih gifova, cak poneka i prepirka oko banalnih stvari. Sjetila sam se tvog specificnog humora koji su rijetki mogli shvatiti. Zavrsilo je ridanjem na podu i tako sam sklupcana na podu docekala vecer.
Jutros sam malog vodila na kontrolu. I dok sam sjedala u tisini i gledala kako mu rade ultra zvuk molila sam i Boga i tebe da ga cuvate i da mi kazu da je sve ok, da smo i dalje dovoljno daleko od operacije. Ne bih sada mogla izdrzati jos i to. Znam da nas ceka, ali ne sada, samo ne sada.
Voli te zena
srijeda, 06.05.2020.
Dugo ti nisam pisala. Predugo. Za koji dan ce 7 mjeseci da te nema. Znas sto je najteze u zivotu? Kad ga dijelis napola. Kad cijeli svoj zivot dijelis na prije i poslije. Prije je onih 17 godina s tobom, poslije je ovo sada...nista. Jedno veliko nista. Tko je ono rekao da vrijeme lijeci? Taj nije imao pojma. Nista vrijeme ne lijeci, samo se pomiris sa prazninom u zivotu. Stopis se s njom. Ili kad kazu ostaju nam lijepa sjecanja. Ja bjezim od njih, prisjecajuci se samo se osjecam jadnije. Samo me podsjecaju sto sam imala a vise necu nikad. Zato se trudim ne sjecati se, a kad slike same dodju ostave pustos u srcu. Ne, vjeruj, nista lakse nije, samo bolje lazem i pretvaram se.
Dodju trenuci kad se slomim, kad nisam sposobna biti i majka i otac, kad nisam u stanju rijesavati sve probleme koji dolaze bez icije pomoci. Neki dan je crklo auto. Sto ja, pobogu, znam o autima, majstorima, popravcima...Ti si vodio racuna o tome. Nije neka filozofija, ali uz sve ostalo to mi je bila kap koja mi je prelila casu neki dan. Gdje pise da odjednom moram biti jaca, hrabrija, snalazljivija jer sam sama. Gdje da pronadjem to dugme u sebi pa da pritisnem po potrebi. Dugo me nitko nije pitao kako sam. Onako iskreno kako sam, ne frazu, nego stvarno kako sam. Valjda misle da je vrijeme odradilo svoje, pa kad me netko nazove prica o poslu, o koroni, svemu samo ne o tebi. A stvarno bih zeljela da se netko sjeti i da me samo pita kako sam. Mali je dobro, njegove godine odradjuju dobar posao i drago mi je zbog toga. Cesto te spomene, ali vidim da je je dobro.
Voli te zena
