Moje pismo tebi
subota, 30.05.2020.
Tocno sedam i pol mjeseci da te nema. Obicno ljudi komentiraju "zar je moguce da je vec toliko proslo", a meni se cini vjecnost. Meni uopce nije brzo. Meni je svaki dan spor kao godina. Funkcioniram nekako, dapace kad me netko gleda sa strane rekao bi da se odlicno nosim sa svime. Radim, pomazem malome oko skole, obavljam svakodnevne obaveze, nadjem se s Anom ili s nekim drugim na picu...i sutim. Ja najbolje znam kako mi je kad udjem i zatvorim ulazna vrata stana, kad me samoca poklopi i stisne toliko da mi ponekad fali zraka. Toliko zora sam docekala na ovom balkonu, uz kutiju cigareta i salicu kave, gledajuci sunce kako se pomalja iza mosta. I dalje boli prazna polovica kreveta, cinjenica da nemam kome uvaliti hladne noge da mi ih zagrije, nemam kamo s rukama, a navikle su da te zagrle prije spavanja dok sam glavu uvlacila kraj tvog ramena i upijala miris tvog tijela.
Volim te
