Moje pismo tebi
srijeda, 06.05.2020.
Dugo ti nisam pisala. Predugo. Za koji dan ce 7 mjeseci da te nema. Znas sto je najteze u zivotu? Kad ga dijelis napola. Kad cijeli svoj zivot dijelis na prije i poslije. Prije je onih 17 godina s tobom, poslije je ovo sada...nista. Jedno veliko nista. Tko je ono rekao da vrijeme lijeci? Taj nije imao pojma. Nista vrijeme ne lijeci, samo se pomiris sa prazninom u zivotu. Stopis se s njom. Ili kad kazu ostaju nam lijepa sjecanja. Ja bjezim od njih, prisjecajuci se samo se osjecam jadnije. Samo me podsjecaju sto sam imala a vise necu nikad. Zato se trudim ne sjecati se, a kad slike same dodju ostave pustos u srcu. Ne, vjeruj, nista lakse nije, samo bolje lazem i pretvaram se.
Dodju trenuci kad se slomim, kad nisam sposobna biti i majka i otac, kad nisam u stanju rijesavati sve probleme koji dolaze bez icije pomoci. Neki dan je crklo auto. Sto ja, pobogu, znam o autima, majstorima, popravcima...Ti si vodio racuna o tome. Nije neka filozofija, ali uz sve ostalo to mi je bila kap koja mi je prelila casu neki dan. Gdje pise da odjednom moram biti jaca, hrabrija, snalazljivija jer sam sama. Gdje da pronadjem to dugme u sebi pa da pritisnem po potrebi. Dugo me nitko nije pitao kako sam. Onako iskreno kako sam, ne frazu, nego stvarno kako sam. Valjda misle da je vrijeme odradilo svoje, pa kad me netko nazove prica o poslu, o koroni, svemu samo ne o tebi. A stvarno bih zeljela da se netko sjeti i da me samo pita kako sam. Mali je dobro, njegove godine odradjuju dobar posao i drago mi je zbog toga. Cesto te spomene, ali vidim da je je dobro.
Voli te zena
