Moje pismo tebi
nedjelja, 27.10.2019.
Pazi sto zelis
Nekad sam znala cijeniti trenutke samoce u stanu. Jedan na poslu, drugi u skoli, bez onoga gdje su mi carape, dodaj daljinski, je li gotova vecera...Dragocjeni trenuci koje bih posvetila sebi. Pazi sto zelis, jer trenuci mogu postati vjecnost. Sad hodam praznim stanom, prolazim kroz prostorije i u svakom kutku pronalazim tebe. Nemarno ostavljene naocale kraj televizije, gel za kosu u kupaonici, tablet ti je jos s tvoje strane kreveta. Nista jos ne diram, sve je ostalo onako kako si ostavio.
Mislim da cu iznajmiti stan. Rata stambenog kredita je previsoka za samo jednu placu, ono malo ustedjevine ne zelim dirati, a i nekako mislim da ce i meni i malom biti bolje da se na neko vrijeme maknemo odavde. U mojih ima dovoljno mjesta, ne bih trosila na rezije, uspjela bih nesto i ustedjeti. Takav je plan, iako ja ne pravim planove.
Znas, ne pricam nikome da te povremeno osjetim. Sinoc prije spavanja osjetila sam dodir na ruci, mozda sam umislila, a mozda i nisam. Nikad nisam vjerovala u te stvari, ali tko zna...
Volim te.
