Moje pismo tebi
četvrtak, 24.10.2019.
Najbolje mi je kad me pitaju kako sam. Savrseno sam. Izgubila sam tebe prije deset dana, danas sam saznala da nam osiguranje ne pokriva stambeni kredit uslijed tvoje smrti, racuni se gomilaju u ladici, a tvoj racun je blokiran. Kako sam? Nikad bolje. Ljutnja mi izjeda utrobu. Danas mi je takav dan. Ljuta sam danas i na tebe i na cijeli svijet. Umjesto u tuzi i strahu, danas sam utapam u samosazaljenju. Tko zna koja je to faza zalovanja u tijeku, jer naslusala sam se ovih dana o tim cuvenim fazama i kako svaku treba proci do neceg sto zovu oporavkom i prihvacanjem. Danas sam takodjer procitala prekrasnu recenicu kako je tesko hodati sam kad si navikao na setnju udvoje. Urezala mi se u pamcenje jer najbolje prikazuje stanje u kojem sam trenutno, iako ja ne hodam, tapkam na mjestu i ocekujem cudo.
Poslala sam malog u skolu danas. Da sam slusala tebe, ti bi ga vjerojatno poslao prosli ponedjeljak. Takav si bio. I takvog te zena voli. Spavaj mirno.
