Moje pismo tebi
subota, 19.10.2019.
Pisma tebi
Sesti dan da si otisao. Ne znam zasto ih brojim kad nijedan nije laksi od onog prethodnog. Ponekad mi se cini da gubim razum, da lebdim, pa se trgnem i pokusavam skrpiti komadice sebe u kakvu-takvu cjelinu koja ce bar donekle funkcionirati. Moram. Dijete mora imati mamu. Moram opeglati, moram oprati prljavu casu u sudoperu, moram odraditi birokraciju. Znam sto bi ocekivao od mene. " Zastiti dijete, Tihana", rekao bi mi.
Bjezim od ljudi. Vidim krajickom oka kad prodjem ulicom da me sazalno gledaju, mlada a vec udovica. Jadno njeno dijete. Neki pridju, nekima je lakse da me ne vide. A iskreno, i ja sam pomalo umorna od istih rijeci sucuti, ali sto bi mi drugo i mogli reci. Kazu da ce s vremenom boljeti manje. Nemam pojma hoce li, sad mi to izgleda nemoguce. Ono sto znam je da me sad prokleto boli, tamo gdje je srce sad je rupa koja se steze, pa se napuni ocajem koji u vriskovima izlazi vanka, pa nastupi osjecaj praznine i tako ukrug, do novog dana.
Nedostajes mi, sreco. Sebe kaznjavam gledajuci nase slike, a znam da nisam jos spremna za to. Gledam nas nasmijane, dobro znam za svaku gdje je nastala, sto smo radili taj dan, s kim smo bili. Najvise bole ove zadnje. Gledam i mislim kako to da nista nismo naslutili, kako smo blazeni bili u neznanju da su nam to posljednje fotografije.
Ne placem pred djetetom, kunem se, ne placem. Strpim se dok ne ostanem sama, kao sada. Ti bi se ljutio na mene. Zato, spavaj sreco moja i ne brini ja cu se za sve pobrinuti. Voli te tvoja zena
Vecer je. Sama sam. Pozivi su pomalo utihnuli, posjete prorijedile, svi se vracaju svome zivotu, a ja sam tu gdje si me ostavio. S kauca predjem na balkon, palim ne znam koju cigaretu po redu. Sutra ce nam doci prijatelji, cijela ekipa. Ne znam je li mi lakse ili teze zbog toga. Primjecujem da iz faze tuge prelazim u fazu ljutnje. Zlocesta sam i zavidna. Gledam na ulici tatu s djetetom i dodje mi da vristim, gledam mlade parove i svijet stane. Zasto sam ja ovo zasluzila? Zasto meni? Zasto nasem djetetu? Beskrajno mi idu na zivce one floskule kako svatko dobije kriz koji moze ponijeti ili da Bog uzima prvo dobre ljude sebi.
Volim te najvise na svijetu.
