TIGNARIUS
30.03.2014., nedjelja
ULICE
|
pošto sam malo u škripcu sa "neobavljenim vremenom" sveci će još malo pričekati. Palo mi je na pamet...ha..ha..(ne znam što je teži pojam; pamet ili padati), kak to da u Zagrebu imamo ulicu okorjele kapitalističke ikone Rockefellera. U vrijeme komunizma je u njoj stanovala avangarda istog, a ni danas je nisu promijenili potomci istih.. Puno istih!? A i dalje u njoj stanuju isti!!! Ali jednu su promijenili "genijalci" iz 91. Solovjevu!!! Možda bi se iz texta koji slijedi moglo nazrijeti zašto je jedan ostao na Šalati a drugoga su maknuli iz Medvešćaka!? Vladimir Solovjev—najveći slavenski filozof (Široj javnost, potpuno nepoznat lik) ŠEZDESET je godina,kako je počeo svoj apostolski rad jedan od najvećih zastupnika roda ljudskoga bilo širinom bilo dubljinom svoga znanja; kako se stavila u službu Božju jedna od najljepših dušâ,što čeznu za Istinom; kako se zapalilo za Boga jedno od najdivnijih srdaca,što biju pod pritiskom Ljubavi kao odsjev vječne Dobrote. Lijepi i pravilni potezi na suhom i blijedom licu, koje gotovo isčezava u velikim,krasnim,pronicavim i mističkim očima,pod dugom kovrčastom kosom;misao jedva odjevena u nešto tijela,uzorak,koji je nadahnjivao monaške slikare kod stvaranja slavenskoga Krista,što ljubi ,promatra i trpi ,na starim ikonama. Duboki mislilac,bezazlen kao dijete,zamršen ko žena,neproziran, privržen,neizreciv —tako piše de Vogué o Solovjevu,kad ga je susreo u Kairu. Srčika,jezgra Ruske misli jest istina,da nije odlučno,što jedan narod misli o sebi u vremenu,nego samo što Bog s njim misli u vječnosti. Ova istina nije bila previsoka samo za Rusiju, nego je nijedan narod nije shvatio,a najmanje današnje sićušne, smrtnom sebičnošću otrovane države. Doklegod jedan narod ne ostvari toga ideala, Solovjev će sjati pred nama kao prejako svijetlo, kojega duljina valova nije u razmjeru s našim siromašnim sjetilima. Koji se narod ne može prevariti do zaslijepljenosti, sve do ludila, kad se radi o njegovim pravima,njegovim silama i njegovu udesu. Rodoljublje,koje je tako lijepo i plemenito,kad je prosvijetljeno i velikodušno, jest upravo ogavno, kad postane klanjanje samome sebi. Mi bismo Hrvati znali svašta o tom reći ... (Obnovljeni život. Vol.15 lipanj 1934. J.Brožičević) Ljudi poput Solovjeva su aktualni za sva vremena, pa čak i ona izgubljena! Evo Rusa, evo Krima, evo balona iz Rockefellerovog labaratorija, evo Ive i Zokia Sve bi u tri riječi stalo! |
- 11:16 - Komentari (24) - Isprintaj - #
09.03.2014., nedjelja
MORA LI SE CRKVA MIJENJATI
|
Već sam u nekoliko navrata promišljao napisati neki ozbiljniji text (naravno sukladno svojim ograničenim mogućnostima) kao K. Keating, “Što katolici doista vjeruju” A evo sam u međuvremenu (zahvaljujući iznimnom talentu za "snalaženjem") na izvanrednom bitno.hr našao čovjeka koji govori "mojim jezikom" Tako da će te poštovana gospodo, morati još malo pričekati na moj ingeniozni intelektualni uradak vezan za antropološko-religiozno-filozofski razvoj Ardijejaca APSURDNO JE MISLITI DA CRKVA TRBA MIJENJATI NAUK NA TEMELJU REZULTATA RAZNIH UPITNIKA Prenosimo tekst talijanskog katoličkog publiciste i sociologa Massima Introvignea u kojem se on pozabavio raznim tumačenjima rezultata upitnika koje je Vatikan poslao biskupskim konferencijama uoči Sinode biskupa o obitelji. Tekst je originalno objavljen na talijanskom katoličkom portalu La Nuova Bussola Quotidiana. Vlada određena pomutnja vezana uz upitnike koje je Sveta Stolica poslala nacionalnim biskupskim konferencijama uoči III. Opće izvanredne skupštine Sinode biskupa, koja će se održati u Vatikanu od 5. do 9. listopada 2014. Čini se da su neke biskupske konferencije dale odgovore doktrinarnog karaktera. Druge su se, poput njemačke i austrijske, posavjetovale s vjernicima metodama koje se - na prvi pogled – prije čine anegdotskima. Kao sociolog, gajim ozbiljne sumnje u reprezentativnost uzorka. Ako se prešlo na župe i pastoralna vijeća, očito su prethodno prikupljena mišljenja župnika – možda i pokojeg biskupa – i onih ‘samodostatnih’ skupina koje zauzimaju prostor mnogih župnih zajednica svojim beskonačnim sastancima, a o kojima papa Franjo, kako je poznato, ne govori baš dobro. Barem su se švicarski biskupi obratili sociolozima, točnije Institutu za pastoralnu teologiju u St. Gallenu, koji je trebao pripremiti vjerodostojan uzorak, premda nam objašnjava da je odabrao “laike zauzete u crkvenom životu”, i ovdje prema tome uz opasnost zanemariti one koji ne sudjeluju u župnim skupinama, a koji zbog toga nisu manje katolici. Sociolozi iz St. Gallena nisu završili svoj posao, već su na Radio Vatikanu izvijestili da 97% švicarskih katolika koristi kontracepciju, 60% ne vidi ništa loše u homoseksualnim zajednicama te bi čak željeli da ih Crkva “blagoslovi”, velika većina je sklona razvodu i predbračnim odnosima, te se tako i ponaša. Kao što je poznato, iz Njemačke i Austrije su došli slični rezultati, premda nisu potvrđeni od sociologa. Riječ je o tome kako protumačiti ove podatke. Ako se trebamo pouzdati ne u interpretacije austrijskih i njemačkih biskupa, nego u ono što je napisano u pripremnom dokumentu poslanom u biskupije i popraćeno upitnikom, jasno je da pitanja nisu nikakva vrsta referenduma usmjerenog mijenjanju nauka, već prikupljanju podataka upravo sociološkog tipa o tome kako se katolici ponašaju. Da se katolici ne ponašaju kao katolici nije velika novost. Sociologija razlikuje – izraz dolazi od engleske znanstvenice Grace Davie – tri dimenzije religije, tri B: “believing” (vjerovati), “belonging” (prakticirati) i “behaving” (ponašati se). Sociolozi već godinama znaju da onih koji govore da vjeruju u Boga, a u Europi i u Isusa Krista, ima mnogo više nego onih koji idu u crkvu. I da onih koji slijede moralni nauk svoje vjere ima mnogo manje nego onih koji odlaze u crkve. Iz toga proizlazi da – i u Europi – kad se govori o sekularizaciji, treba razlikovati: postoji slaba sekularizacija vezana uz vjerovati – ateisti ostaju mala manjina, koja se ne povećava, značajna sekularizacija u prakticiranju – i uz široki pojam praktikanta, može se takvima smatrati samo jedan od pet europljana, i sekularizacija itekako većinska u ponašanju, u smislu da samo maleni dio populacije slijedi moralni nauk Crkve i zajednice kojoj pripada. Niti bi se jedna čudna Crkva koja gradi svoj nauk na temelju anketa trebala zaustaviti na moralu. Slijedeći ankete trebalo bi ukinuti pakao, čuda,…., božansku narav Crkve: sve nepopularna vjerovanja. Ankete – različito provedene u raznim narodima – potvrđuju prema tome već poznatu sliku. Nisu objavljeni talijanski podaci, ali činjenica da je naša zemlja (op. prev. – Italija) jedna u kojoj se rađa najmanji broj djece u svijetu, iako se 80% naših sunarodnjaka izjašnjava katolicima, sigurno upućuje na stav o kontracepciji koji se ne razlikuje puno od onog švicarskog. Ali… postoji jedan ali. Upitnik je objavljen u sklopu pripreme sinode o obitelji. Ali velike ankete sociologa – poput časopisa Indagine europea sui valori (EVS – Europsko istraživanje o vrijednostima) – ne bave se samo spolnim i obiteljskim moralom, a uostalom zapovijedi ima deset. Uspoređujući podatke iz EVS-a o vrijednostima i vjeri, te vodeći računa i o drugim anketama, otkrivamo da na primjer u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji velika većina populacije smatra da useljenika ima previše, da se ponašaju loše i da ne trebaju uživati ista građanska prava. U raznim zemljama – među kojima je Italija – broj građana koji odobravaju utaju poreza te izjavljuju da ju prakticira ili bi ju prakticirali kad se ne bi bojali da će biti otkriveni, je toliko velik da se mora zaključiti da je nemoguće da u tome ne sudjeluje značajan broj katolika praktikanata. Ima potom i drugih istraživanja – neka u Italiji, ja sam ih provodio – koja se bave uvjerenjima. Točno je da se velika većina talijana (93%) izjašnjava vjernicima, ali treba vidjeti u što vjeruju. U Italiji značajan je postotak osoba koje se izjašnjavaju katolicima a ne vjeruju u božanstvo Isusa Krista, ne vjeruju da je Uskrsnuće povijesni događaj koji se stvarno dogodio, ne vjeruju u postojanje pakla i đavla, te ne vjeruju da je Katolička Crkva ustanova koju je želio Bog te da je božanski pomagana. Ti postotci “nevjernika selektivnih” za neke istine vjere postaju većina među mladima od 15 do 29 godina. Više od polovice talijanskih katolika nikad se ne ispovijeda. U drugim zemljama stvari su mnogo gore, kako vezano uz vjerovanja tako i uz ispovijed, na koju u mnogim dijelovima sjeverne Europe i Sjedinjenih Država pristupaju neznatne manjine. Navodim ove podatke da bi se shvatilo da – dok ima smisla koristiti sredstvo upitnika da bi se razumjelo koliko je duboka kriza suvremenog katoličkog svijeta – nitko ne može uzeti rezultate tih istraživanja, iako su očekivani, kao smjernice kako bi se Crkva trebala mijenjati da bi se prilagodila “svijetu”. Razumljivo, to bi bilo apsurdno najprije s teološke točke gledišta: Crkva nikad nije prilagođavala svoj nauk anketama, uz opasnost mijenjati mišljenje sa svakom anketom poput Mattea Renzija iz Crozzijeve zabavne karikature. Ako – kako se čini da neki biskupi žele predložiti u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji – bi Sinoda trebala mijenjati nauk da bi ga prilagođavala onome što misle vjernici, nakon – ili možda prije – ove o obitelji hitno je provesti Sinodu o useljavanju: ne radi proučavanja prekrasnog govora pape Franje u Lampedusi, nego da se u europskim župama njemačkog govornog područja što prije organizira nedjeljno dijeljenje toljaga da se tuče imigrante, budući da je upravo sa strane Berlina, Züricha i Beča nesklonost prema useljenicima raširenija još više nego li prema moralnom nauku Crkve. Ako se ne vjeruje anketama, treba pogledati referendum: poput onog švicarskog iz 2009. kojim je uvedena, očito ne kao znak naklonosti prema muslimanskim useljenicima, ustavna zabrana gradnje minareta. Ako se naime vjeruje anketama, neka se u program uvrsti i sinoda za podjeljivanje oprosta utajivačima poreza: bit će osobito velikodušno primljena u Italiji. Jer samo jedno je sigurno: ako ankete u kojima svatko zaštićen anonimnošću ispovijeda svoje grijehe ili pokazuje svoje poroke predstavljaju jasni glas “naroda Božjeg”, onda ga treba slijediti u svemu. Zašto “vox populi” postaje “vox Dei” kad se izražava u korist utaje dužnosti vjernosti supružniku, a ne kad se izražava u korist utaje poreza? Niti bi se jedna čudna Crkva koja gradi svoj nauk na temelju anketa trebala zaustaviti na moralu. Slijedeći ankete trebalo bi ukinuti pakao, čuda, Uskrsnuće, božanstvo Isusa Krista, božansku narav Crkve: sve nepopularna vjerovanja. Izjaviti da su sve religije jednake, jer to misli većina ljudi. Savjetovati papi Franji da ne gubi vrijeme govoriti svaki tjedan o đavlu, jer velika većina to ne vjeruje. I da prestane u središte svoj Učiteljstva stavljati ispovijed, jer ionako postoje čitave biskupije gdje su katolici koji se ispovijedaju svedeni na prste jedne ruke. Ako su sociolozi – iznenada – postali zanimljivi, imali bi još jednu malu pripomenu za predložiti. A to je da prilagoditi vlastiti nauk jedinom dominantnom mišljenju predstavlja najsigurniji način da se izgubi vjernike i zatvori trgovina. Objasnio je to još daleke 1972. u knjizi koja je postala klasik socijalnih znanosti, “Zašto konzervativne Crkve rastu”, Dean M. Kelley (1927-1997), sociolog i ravnatelj Nacionalnog vijeća crkava Sjedinjenih država. Kelley, koji je osobno bio progresist, zabilježio je da su protestantske zajednice koje su stale na stranu abortusa, predbračnih odnosa i tolerantnog stava o homoseksualnosti počele gubiti članove tako brzo da su bile u opasnosti staviti ključ u bravu, dok su na izvanredan način u porastu bile «pro life» i «pro family» skupine poput mormona i pentekostalaca. Neki naivni crkveni dostojanstvenici su mislili da će prilagođavanje dominantnim stavovima ispuniti crkve. A zapravo ih je ispraznilo. Jer za čuti ono što već do iznemoglosti trube novine, televizija i Internet ne treba ići u crkvu. Od Crkve se želi svjedočanstvo protivno struji Narednih četrdeset godina dale su za pravo Kelleyu. Neki naivni crkveni dostojanstvenici su mislili da će prilagođavanje dominantnim stavovima ispuniti crkve. A zapravo ih je ispraznilo. Jer za čuti ono što već do iznemoglosti trube novine, televizija i Internet ne treba ići u crkvu. Od Crkve se želi svjedočanstvo protivno struji: ne traži se da ohrabruje naše poroke – za to, svako jutro, već postoje veliki dnevni listovi – nego da nas potiče na promišljanje i da nas pokuša učiniti boljim muškarcima i ženama. Stoga, jedna molba biskupima Sinode: proučite ankete, ali – ako ne želite organizirati eutanaziju u vašim biskupijama – savjesno izbjegavajte vaše propovijedanje prilagođavati mišljenjima koja se u anketa pojavljuju kao većinska. Pretpostavljam da vam je istina na srcu. Ali – pretpostavljajući na temelju čisto zamišljene i ne vjerodostojne pretpostavke da nekima od vas istina vrijedi malo ili ništa – mislite na ozbiljnu opasnost da se možete naći, poput mnogih kolega protestantskih «liberal» zajednica, bez vjernika i bez posla. Massimo Introvigne | Bitno.net Prevela Verica Kraš-Villa I da ne zaboravimo!!! |
- 10:38 - Komentari (45) - Isprintaj - #
06.03.2014., četvrtak
SVETAC DANA
|
02. ožujka SVETI SIMPLICIJE (+483) Simplicio (latinski: simplex - jednostavan, bezazlen, iskren) je rođen u Tivoliju, (Italija) u V. stoljeću. Za papu je izabran, poslije smrti pape sv. Hilara, 3. ožujka 468. g. Bio je to miran izbor, bez ikakvih izgreda. Papa je dao obnoviti neke bitne crkve u Rimu, Uspostavio je dežurstva prezbitera u najznačajnijim pogrebnim bazilikama. Njegov pontifikat bio je u znaku teških olujnih događaja za Crkvu i za Zapad uopće, kao i za Istočnu Crkvu. Na Zapadu propada Rimsko Carstvo 476. g. Gotski kralj Odoakar, koji je rođen 434. g., a vladao od 476. do 493. g., zauzeo je tada Rimsko Carstvo. On je svrgnuo cara Romula Augustula. Tada je prestala nadmoć rimskih careva na Zapadu. Poslije Kalcedonskoga sabora na Istoku u vrijeme careva Leona (457.-474.) i Zenona (476.-491.) opet jača pokret monofizita. Ti krivovjerci uče da je u Kristu samo jedna narav jer se ljudska utopila u božanskoj kao kap vode u oceanu. Oni imaju snažan utjecaj na cijelu Istočnu Crkvu, a posebice na aleksandrijsku i antiohijsku. Tamo su zaposjeli i položaje patrijarha. Monofiziti su potpomagali uzurpatora cara Baziliska (475.-476.) i nagovarali ga na osudu Kalcedonskoga koncila i dogmatskoga proglasa pape sv. Lava I. Velikoga. Bazilisk je prava carigradske Crkve izdigao iznad prava rimske Crkve. Papa Simplicije intervenirao je mnogim pismima i caru i patrijarhu Akaciju, ali sve je ostalo bez uspjeha. Žalostila ga je i činjenica da je bilo oko 500 biskupa potpisnika toga carskoga dokumenta. Papa nije postigao zadovoljavajuće rješenje spora oko jednoga katoličkoga nasljednika monofizitskoga patrijarha Timoteja Ailurosa (477.). U svojim dokumentima Papa traži od biskupa veću pozornost za pitanja stege. Biskupa Zenona iz Sevilje imenuje vikarom cijele Španjolske. Uredio je diobu prikupljenih milodara. Odredio je da po jednu četvrtinu milodara dobiva biskup i svećenici, a dvije četvrtine hodočasnici i siromasi. Umro je 10. ožujka 483. g. Pokopan je u crkvi svetoga Petra. (preneseno sa "Katolički tjednik") 03. ožujka SVETA KUNIGUNDA(980-1039) O mladosti svete Kunigunde imamo jako malo pouzdanih podataka.Potjecala je iz grofovske obitelji u Luxemburgu, koja je bila brojna i duboko vjerna kršćanstvu. Imala je žarku želju stupiti u samostan i darovati svoje djevičanstvo Gospodinu. Ipak, poslušnost roditeljima je bila presudna, te je udaju za bavarskog vojvodu Henrika. Godine 1014. skupa sa svojim mužem Henrikom primila je u Rimu carsku krunu. Kao carica neumorno je pratila svoga muža na svim njegovim putovanjima po prostranom carstvu. No, ona mu nije bila samo neka nijema pratnja, nego i mudra savjetnica u svim važnim pitanjima i političkim odlukama. Mogla je to biti jer je bila vrlo pametna i visoko izobražena žena kojoj je car mnogo, dapače sve mogao povjeriti, pa i upravu nad pojedinim dijelovima carevine. Kako je bio često prenatrpan poslovima, u njoj je nalazio najsigurniji oslonac. Kunigunda je čitavim bićem podupirala sve muževljeve pothvate, fundacije i djela u korist Crkve, a tih nije bilo malo. U jednoj povelji, u kojoj je Henrik potvrdio osnivanje opatije benediktinki u Kaufungenu, piše da su njih dvoje bili jedno u jednom tijelu. Kako je među njima bila tolika bračna ljubav, tim teže ih je pogodio udes što nisu imali vlastitog poroda. Godine 1007. Henrik je još kao bavarski vojvoda osnovao biskupiju u Bambergu. Bio je tada već oženjen, ali bez nade u potomstvo. Zato izjavljuje da će Krista učiniti svojim baštinikom. Prema tadašnjem vrlo raširenom, no nezakonitom, običaju mogao je zbog neplodnosti otpustiti ženu. On to nije učinio. Babmerg do dana današnjeg vrlo svečano slavi Svetu Kunigundu, koja je nakon smrti svoga muža godine 1024. stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Kroz 15 godina siromašno i ponizno je živjela u skrovitosti samostana. Umrla je 1040 godine, a 1200 godine papa Inocent III. proglasio je Kunigundu , ali i njezinog muža Henrika, svetima. 04.ožujka SVETI KAZIMIR (1458-1484)  Sveti Kazimir bio je sin poljskog kralja Kazimira IV. Jagelovića. Rodio se u Krakovu 5. listopada 1458. godine. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta koja je bila iz kuće Habsburgovaca, i kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar Poljske. Sveti je Kazimir kao trinaestogodišnjak izabran na ugarsko prijestolje na koje nikad nije stupio jer ga je u međuvremenu zaposjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. godine odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Već je u sebi bio izgradio poseban stav prema Blaženoj Djevici Mariji, a bio je izvanredno osjetljiv na neprolazne vrednote. Mladić vedre naravi, protivnik ratova i oružja, živio je kao strogi pokajnik, spavao na golom tlu, postio, noći provodio u molitvama i usred raskalašenog dvorskog života pružao primjer svetosti i kreposti. Obolio je od tuberkuloze, a svoju smrtonosnu bolest podnosio radosno i spokojno. Preminuo je na današnji dan, 4. ožujka 1484., u litvanskom gradu Grodnu (danas Bjelorusija), a pokopan je u katedrali litvanske prijestolnice Vilniusa. Pripisuju mu se mnoga čudesna ozdravljenja. Svetim ga je proglasio 1522. papa Hadrijan VI. Papa Pio XII. proglasio ga je 1948. zaštitnikom mladeži. Zazivali su ga kod kuge, a zaštitnik je Litve, Poljske, mladeži, kraljeva, prinčeva, samaca i neženja, te mnogih poljskih i litvanskih naselja, župa i crkava. 05. ožujka SVETI IVAN JOSIP od KRIŽA (1654-1734) Današnji sveti zaštitnik je Ivan Josip od Križa (San Giovan Giuseppe della Croce), talijanski franjevac, zaštitnik Ischije. Rodio se na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1654, kao Carlo Gaetano Calosirto na vulkanskom otoku Ischiji u Tirenskom moru, udaljenom od Napulja oko 30 kilometara. Sin uglednih roditelja, školovao se kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se dubokom i iskrenom pobožnošću. Posebnu pobožnost iskazivao je prema Kristu patniku, a u želji da se što više zbliži s Isusovim mukama, bičevao se do krvi. Već kao petnaestgodišnjak odlučio se za redovnički život i pridružio se franjevačkom redu. Izabrao je strogu granu bosonogih franjevaca, koji su slijedili pokorničke reforme svetog Petra Alkantarskoga. Stupio je 1670. u njihov napuljski samostan Santa Lucia al Monte i uzeo redovničko ime Ivan Josip od Križa. Godine 1674. osnovao je samostan u Alifeu (Campania) i sudjelovao u njegovoj izgradnji kao jedan od zidara. Za svećenika je zaređen 1677, a potom je djelovao kao učitelj novaka, samostanski gvardijan i provincijal. Otvorio je nekoliko redovničkih kuća u Napulju i usrdno se trudio oko poboljšanja i stege redovničkog života. Karizmatik i isposnik, bio je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša, među njima i nekih svetaca. Omiljeni ispovjednik, obratio je mnogobrojne grešnike. Vizionar i mistik, posjedovao je dar proricanja budućnosti i ispitivanja srdaca, doživio mnoge ekstaze, levitacije i bilokacije. Pripisuju mu se brojna čudesa, ozdravljenja i ukazanja, u kojima je susretao Isusa i Mariju. Preminuo je na današnji dan, 5. ožujka 1734, u samostanu Santa Lucia al Monte u Napulju. Blaženim ga je proglasio 1789. papa Pio VI, a svetim 1839. papa Grgur XVI. Zaštitnik je otoka Ischije te mnogih župa i crkava diljem Italije i svijeta. 06. ožujka Sveta JANJA PRAŠKA (1205-1283) Danas slavimo svetu Janju ili Agnezu Prašku (češki Svatá Anežka Česká), srednjovjekovnu češku kraljevnu koja je svoj život posvetila dobročinstvima i širenju Radosne vijesti. Rodila se 20. siječnja 1211. u Pragu kao najmlađa kći češkog kralja Přemysla I. Otakara i kraljice Konstance, sestre mađarskog kralja Andrije II. Otac ju je još kao trogodišnju djevojčicu zaručio s Boleslavom, sinom šleskoga vojvode Henrika Bradatog. Hedviga, majka njezinoga zaručnika, povjerila je djevojčicu redovnicama cistercitkinjama u šleskom samostanu Trzebnica (Trebnitz), koje su joj omogućile kršćanski odgoj. Kad je njezin zaručnik smrtno stradao u lovu, šestogodišnju Janju vratili su u Prag. Otac ju je želio udati za nekog od moćnih europskih vladara, ali naišao je kod nje na odlučan otpor. Odrasla je i razvila se u snažnu osobu, a u srcu je osjetila želju da krene Kristovim putem. Kad je 1230. umro njezin otac, papa Grgur IX. oslobodio ju je svih mogućih ženidbenih obveza, a ona je svoje raskošne haljine zamijenila skromnom redovničkom odorom i nastanila se u jednog od najsiromašnijih praških četvrti. Posvetila se brizi za siromahe, prognanike i bolesnike (među njima i gubavce) i zamolila svoga brata, kralja Vjenceslava, da u Pragu sagradi bolnicu, crkvu i samostan za franjevce. Franjevci su je povezali sa svetom Klarom, a Klara je tako zavoljela češku princezu da ju je nazivala „polovicom svoje duše“ i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana. Janja je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, stupila u njega na Duhove 1234, postala njegovom poglavaricom i u njemu provela ostatak života. Uz franjevce i klarise u Pragu su niknule bolnice, sirotišta i svratišta, nastala je čitava gradska četvrt s tri crkve, a sveta Janja bila je duša tog izvanrednog apostolskog i socijalnog podviga. Pročula se i po svojim čudesnim ozdravljenjima, proročanstvima, vizijama i ekstazama. Franjevački pokret širio se iz Praga po cijeloj Češkoj i u Poljsku te su osnovani mnogi muški i ženski samostani. Kad je procvao dobro organizirani redovnički život, Janja se povukla u anonimnost i živjela povučeno. Preminula je u Pragu 6. ožujka 1282. Njezin grob ponovno je otkriven 1930. u staroj praškoj crkvi svetog Jakoba. Blaženom ju je proglasio 1874. papa Pio IX, a svetom 1989. papa Ivan Pavao II. (koliko mi je poznati danas se Česi u najvećem broju izjašnjavaju kao ateisti) 07. ožujka SVETA PERPETUA i FELICITA (+202) Perpetua (lat. "postojana") je rođena oko 180. g. u Kartagi ( danas u Tunisu ). Ona je bila žena plemenita roda. Otac joj je bio poganin, a majka krščanka. Bila je udata I imala je jednog sinčića. Felicita ( lat. felicitas - sreća, uspjeh ) joj je bila sluškinja ili čak sužanjka. Možda je bila udata za Revocata. Otkrivene su da su kršćanke te su zatočene. U zatočeništvu Perpetua je rodila kćerku. Zbog porođajnih trudova glasno je uzdisala. Stražar joj je govorio: "Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kada budeš bačena pred divlje zvijeri?" Ona rnu je odgovorila: "Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu". Osuđene su na smrtnu kaznu bacanjem pred divlja goveda 7. ožujka godine 202 / 203. u vrijeme vladavine Septimija Scvcra. On je bio rodom Afrikanac. Bio je u početku sklon kršćanima. Kasnije mijenja stav zbog čestih pobuna Židova i sve češćih prijelaza na kršćanstvo, U velikom amfiteatru osuđeni su i trojica muškaraca na smrtnu kaznu. Bili su to Revocat, Saturnin i Satir. Prvo su ih goveda izbola, a onda su im odrubili glavu. O njihovu mučeništvu čitamo u djelu Acta martvrum. Ovo djelo pripisano je Tertulijanu, kršćanskome piscu prvih vremena. Njihova su imena zapisana u Rimskome kanonu ili prvoj euharistijskoj molitvi. Perpetua je ostavila dijete, svoga oca i braću le pošla u smrt, a s njom i Felicita. Izviješće o njihovom mučeništvu čitano je svake godine na obljetnicu mučeništva u svim krfićanskim /ajednicama u sjevernoj Africi. Tradicija je zadržana do provale Vandala i Arapa koji su divne gradove sjeverne Afrike potpuno uništili. Umjetnici ih rado prikazuju s palmom u ruci i divljom kravom - simbolom i sredstvom mučenja. Najpoznatija umjetnička djela koja ih prikazuju jesu mozaici u nadbiskupskoj kapeli Sv, Andrije u San Apolinareu Nuovo u Ravenni. U nas je najpoznatiji prikaz onaj u Poreču. |
- 11:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #
02.03.2014., nedjelja
SVETAC DANA
|
mali podsjetnik tko su pravoslavci Ovo mi se učinilo važnim, jer većina pravoslavnih, a i katolika, zna malo ili nimalo o svojim crkvama, odnosno o razjedinjenoj Crkvi! 25. veljače SVETI DONAT (+811) Donat (latinski: Donatus -”od Boga darovan”) rođen je u VIII. stoljeću u uglednoj zadarskoj obitelji vjeruje mjesna zadarska predaja. Sveti Donat drugi je zaštitnik grada Zadra, iza svete Stošije. On se svojim zaslugama, duhovnom snagom i čudesima izdvaja u nizu duhovnih osoba Zadarske nadbiskupije. Zanimljivo je istaknuti kako je prvi poznati zadarski biskup bio Feliks koji je sudjelovao na saborima u Akvileji 381. i u Milanu 390. godine, a Donat je živio u vrijeme careva Karla Velikoga na Zapadu i Nicefora na Istoku. Prema Donaldovu ljetopisu pouzdano se zna kako su biskup Donat i mletački dužd Beat bili i na dvoru bizantskog cara Nicefora I. u Carigradu (tada Konstantinopolu) i kako se susret dogodio najvjerojatnije 804. godine, a u ime Karla Velikog pregovarali su o razgraničenju između bizantske teme i hrvatskog kneževskog teritorija u Dalmaciji. Vjeruje se naime kako je upravo zahvaljujući tim susretima s vladarima Zapada i Istoka 812. zaključen Aachenski mir između Franačkoga i Bizantskog Carstva, kojim su Franci dobili Istru i Hrvatsku, a Bizant dalmatinske gradove i Veneciju. Biskup Donat je tako mnogo pridonio da Zadar i ostali dalmatinski gradovi (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Rab, Krk i Osor) ostvare veliku autonomiju i da ujedno budu čuvari plovnih putova i trgovine. Njihova je odanost Bizantu uz prekide trajala sve do 12. st. Biskup Donat je u Carigradu dobio na dar moći sv. Anastazije (Stošije), prenio je svetičine relikvije u Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije je katedrala posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji. Spominje se kako je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Chrysogona (Krizogona), po zadarski Krševana. Ujedno je, prema legendi, donio i relikvije solunskih svetica, sestara koje su stradale u Dioklecijanovim progonima – Irene, Agape i Kijone (Chione). Tako su u Zadru našle relikvije svih svetaca povezanih sa sv. Krševanom, uključujući i sv. Stošiju i sv. Zoila, što je vjerojatno bio i motiv tih pomalo neobičnih poklona. Biskup Donat je sasvim sigurno najzaslužniji što se sv. Anastazija štuje u Zadru, a to je i zabilježeno na natpisima na kamenim gredama i mramornom relikvijaru iz kapele sv. Stošije. Sveti Donat je nesumnjivo tim svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve. Biskupu Donatu pripisuje se i izgradnja čuvene zadarske crkve – rotonde Sv. Trojstva, izgrađene početkom 9. stoljeća, koja od 15. stoljeća nosi njegovo ime. Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u upravo velebnoj crkvi Presvetog Trojstva (današnja crkva sv. Donata). Njegovi su posmrtni ostaci 1622. godine za vrijeme zadarskog nadbiskupa Stelle smješteni ispod glavnog oltara crkve. Crkva je desakralizirana i odvojena od biskupskoga sklopa za austrijske uprave 1798. godine, a nakon provale Francuza u Zadar 1809. posmrtni ostaci svetog Donata prebačene su u katedralu sv. Stošije gdje se i danas nalaze. 26. veljače SVETI PORFIRIJE (347-420) evo malo "podataka" s Istočne strane Sveti Porfirije rodi se u Solunu (oko 347 g.) od roditelja bogatih. U dvadeset petoj svojoj godini on napusti roditeljski dom, i braću, i bogatstvo, i udalji se u egipatsku pustinju. Tu se zamonaši, i provede pet godina u podvižničkom životu pored svetih otaca u Skitu (oko 372-377). Onda otputova u Jerusalim, pokloni se životvornom Krstu i grobu Hristovom, i sva sveta mesta obiđe, pa otide u Jordanske predele i nastani se u jednoj pešteri. I življaše Bogu u postu i neprekidnim molitvama. I tu provede opet pet godina (oko 377-382). No tada se razbole u nogama, te ne mogaše ići. I zamoli jednog poznanika da ga odvede u Jerusalim. A tamo, iako bolestan, on je posećivao sveta mesta, klanjajući im se. Kad pak nije mogao da ide na nogama, on je puzio na kolenima, i tako ne propuštajući ni jedan dan odlazio svetoj crkvi Vaskrsenja Hristova i svetom Krstu. A neki mladi inok Marko, koji kasnije i napisa ovo žitije, videći kako se sveti Porfirije, iako bolestan, svakodnevno trudi, stade mu služiti Boga radi. Ovoga Marka sveti Porfirije posla sa pismom u Solun, da razdeli između njegove mlađe braće imanje što im beše ostalo od roditelja, a da njegov deo donese njemu kako bi ga razdao ništima. Marko ode i razdeli imanje kako valja, a Porfirijev deo prodade za tri hiljade zlatnika. Usto otac beše posebno ostavio Parfiriju hiljadu i četrdeset zlatnika. Isto tako i haljine i srebro, sve to Marko najmarljivije donese Porfiriju u Jerusalim, i zateče ga zdrava. A on, primivši to, odmah sve razdade ništima, i manastirima, mada sam beše ubog. A kako ozdravi, Porfirije blaženi ispriča Marku ovo: bejah u velikoj crkvi na nedeljnom svenoćnom bdeniju, i spopadoše me nepodnošljivi bolovi. Ja se odvukoh i legoh kraj svete Golgote. I od velikih bolova bejah kao izvan sebe, i videh Spasitelja našeg na krst prikovanog, i jednog razbojnika gde na drugom krstu visi i, stadoh vikati, govoreći: Seti me se, Gospode, kad dođeš u carstvo svoje! A Spasitelj reče razbojniku: Siđi s krsta, i isceli ga od telesne bolesti, kao što ja iscelih tebe od duševne. I razbojnik siđe k meni s krsta, zagrli me i poljubi, i podiže me sa zemlje, govoreći: Priđi k Spasitelju. I ja pristupih Gospodu, koji beše sišao s krsta, i reče mi: Uzmi ovo drvo i čuvaj ga. I ja uzeh i stadoh nositi krst Hristov, i odmah dođoh k sebi i - obretoh sebe potpuno zdrava, kao da nikada nisam bolovao. 27. veljače  SVETI GABRIEL OD ŽALOSNE GOSPE ( 1838-1862) Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (San Gabriele dell’Addolorata), talijanski redovnik pasionist. Rodio se 1. ožujka 1838. u Assisiju (Umbrija) kao Francesco Possenti, jedanaesto od trinaestoro djece pobožnih roditelja. Od treće godine obitelj je živjela u Spoletu. Ostao je bez majke u četvrtoj godini života, a školovao se u Spoletu, kod redovnika Kršćanske braće i isusovaca. Kao mladić bio je kicoš, vrlo nestašan, omiljen u društvu, na glasu kao udvarač, odličan plesač, redoviti posjetitelj kazališta i strastveni lovac. Nakon niza tragičnih događaja u njegovoj obitelji i svog čudesnog ozdravljenja, u devetnaestoj godini, 1856, stupio je u red pasionista svetog Pavla od Križa u Morrovalleu (Marche), a sljedeće godine položio zavjete. Nakon novicijata dobio je redovničko ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Živio je tiho i samozatajno, najčešće predan dubokoj molitvi, a iznad svega pobožnosti prema Mariji i razmatranju njezinih žalosti zbog Isusovih muka. Studirao je s velikim uspjehom filozofiju u gradiću Isola del Gran Sasso d’Italia (Abruzzo), iako je obolio od tuberkuloze. Bolest je podnosio spokojno i radosno, a svojim kolegama predstavljao trajnu inspiraciju i čvrstu moralnu podršku. Preminuo je u 24. godini, na današnji dan, 27. veljače 1862, sa smiješkom na licu i sličicom Marije Žalosne u ruci. Po riječima svjedoka u trenutku smrti ugledao je Mariju, pozdravio ju ispruženim rukama, a lice mu je postalo razdragano i nadnaravno sjajno. Pripisuju mu se mnoga čuda, a njegov grob mjesto je hodočašća brojnih vjernika. Blaženim ga je proglasio 1908. papa Pio X, a svetim 1920. papa Benedikt XV. Zaštitnik je pokrajine Abruzzo, katoličke mladeži, klerika, sjemeništaraca i studenata te mnogih župa i crkava diljem Italije i svijeta. 28. veljače SVETI ROMAN (+465) Današnji zaštitnik, sveti Roman (Romanus, francuski Romain) iz Condata, rodio se oko 390. u Izernoreu, francuskom gradiću u gornjem Bugeyu, povijesnoj regiji u departmanu Ain (istočna Francuska). Gorštak s planine Jura, već u djetinjstvu osjetio je želju za pustinjačkim životom, a posebno se oduševio kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Odazvao se neodoljivom pozivu i oko 420. osnovao samostan za pustinjake u području Condata (današnji Saint-Claude), divljeg i osamljenog kraja u gorju Jura (dolina rijeke Bienne, Franche-Comté, istočna Francuska). Ubrzo mu se pridružio njegov mlađi brat, sveti Lupicin i mnogi drugi. Broj tih pustinjaka neprestano je rastao, a glas o Romanovoj svetosti dobro je do svetog Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga je 444. zaredio za svećenika. Osnivao je nove opatije i samostane, među njima i ženski samostan La Balme kojim je kao nadstojnica upravljala njegova i Lupicinova sestra Yole (Iola). U tim samostanima održavala se najstroža klauzura, a Roman je osvajao ljude svojom dobrotom, smirenošću i širokogrudnošću prema novacima. Među njegovim učenicima bio je i sveti Eugendus (francuski Oyand). Bio je glasovit po svojim ozdravljenjima bolesnika, među njima i gubavaca, a životopisi ga nazivaju „Kristovim junakom“. Preminuo je 460. za vrijeme posjeta sestri, u samostanu La Balme ili Beaume (kasnije Saint-Romain-de-Roche, danas Pratz). Upravu okolnih samostana preuzeo je potom Lupicin. Tamo je sveti Romain i pokopan, a na njegovom grobu dogodila su se prema predaji mnoga čudesa. Zaštitnik je duševnih bolesnika i utopljenika. (Izvor: zupa jastrebarsko.hr) Pošto sam u velikom zakašnjenju, obradit ću i ožujak.... 1. ožujak SVETI ALBIN (ZORISLAV) (469-550) Današnji slavljenik je sveti Albin (Aubin), opat i biskup Angersa. Rodio se 469. u Vannesu (Bretanja) kao dijete galsko-rimske plemićke obitelji. Postao je redovnik, a godine 504. opat samostana u Timcillacu, kasnije nazvanim njegovim imenom (Saint-Aubin). Gotovo četvrt stoljeća mudro je vodio svoju opatiju, a glas o njegovim vrlinama proširio se nadaleko. Po želji naroda izabran je protiv svoje volje oko 529. za biskupa u Angersu (departman Maine-et-Loire), gradu u zapadnoj Francuskoj, 300 kilometara jugozapadno od Pariza. Kao biskup posebno se isticao brigom za siromahe, udovice i djecu bez roditelja te svojim nastojanjima u suzbijanju nećudorednog ponašanja, naročito u ono vrijeme učestalih rodbinskih, incestuoznih ženidbi među plemićima. Zalagao se i za otkup robova koje su oteli pirati na rijeci Loire, za čovječno postupanje prema zatvorenicima, a pripisuju mu se mnoga čudesa. Sudjelovao je na pokrajinskom saboru u Orleansu, 538. i 541. Zbog svojih čvrstih stajališta došao je u sukob s nekim biskupima, a plemići su prijetili i smrću. Naročito se zalagao u širenju i tumačenju Radosne vijesti kod novih naroda koji su tek primili kršćanstvo. Iscrpljen godinama i napornim radom preminuo je na dašanji dan, 1. ožujka 550. u Angersu. Tamo je podignuta i opatija prozvana njegovim imenom. Slava toga omiljenog srednjovjekovnog sveca ubrzo se iz Francuske proširila u Njemačku, Englesku, Poljsku i diljem kršćanskih zemalja. Zazivale su ga osobe izložene piratskim napadima, o kojima čitamo i slušamo i u današnjem, naprednom svijetu. Zaštitnik je mnogih gradova, župa i crkava. Sretan imendan želimo svim Albinama i Albinima, Zoricama, Zorkama, Zoranima i Zorislavima! (Izvor:župa jastrebarsko) |
- 10:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Travanj 2024 (1) Ožujak 2024 (13) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (7) Prosinac 2023 (8) Studeni 2023 (9) Listopad 2023 (6) Rujan 2023 (4) Kolovoz 2023 (7) Srpanj 2023 (2) Lipanj 2023 (4) Svibanj 2023 (4) Travanj 2023 (5) Ožujak 2023 (7) Veljača 2023 (5) Siječanj 2023 (4) Prosinac 2022 (8) Studeni 2022 (8) Listopad 2022 (4) Rujan 2022 (4) Kolovoz 2022 (6) Srpanj 2022 (2) Lipanj 2022 (1) Svibanj 2022 (2) Travanj 2022 (5) Ožujak 2022 (5) Veljača 2022 (4) Siječanj 2022 (5) Prosinac 2021 (9) Studeni 2021 (8) Listopad 2021 (5) Rujan 2021 (5) Kolovoz 2021 (9) Srpanj 2021 (5) Lipanj 2021 (1) Svibanj 2021 (2) Travanj 2021 (4) Ožujak 2021 (13) Veljača 2021 (8) Siječanj 2021 (9) Prosinac 2020 (9) Studeni 2020 (8) Listopad 2020 (3) Rujan 2020 (3) Kolovoz 2020 (6) Srpanj 2020 (6) Lipanj 2020 (5) Svibanj 2020 (2) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ako imate primjedbi mrežna pošta vam je ikpurger@gmail.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||