Marketing
SVETAC DANA
mali podsjetnik tko su pravoslavci
Ovo mi se učinilo važnim, jer većina pravoslavnih, a i katolika, zna malo ili nimalo o svojim crkvama, odnosno o razjedinjenoj Crkvi!
25. veljače
SVETI DONAT (+811)
Donat (latinski: Donatus -”od Boga darovan”) rođen je u VIII. stoljeću u uglednoj zadarskoj obitelji vjeruje mjesna zadarska predaja.
Sveti Donat drugi je zaštitnik grada Zadra, iza svete Stošije. On se svojim zaslugama, duhovnom snagom i čudesima izdvaja u nizu duhovnih osoba Zadarske nadbiskupije. Zanimljivo je istaknuti kako je prvi poznati zadarski biskup bio Feliks koji je sudjelovao na saborima u Akvileji 381. i u Milanu 390. godine, a Donat je živio u vrijeme careva Karla Velikoga na Zapadu i Nicefora na Istoku.
Prema Donaldovu ljetopisu pouzdano se zna kako su biskup Donat i mletački dužd Beat bili i na dvoru bizantskog cara Nicefora I. u Carigradu (tada Konstantinopolu) i kako se susret dogodio najvjerojatnije 804. godine, a u ime Karla Velikog pregovarali su o razgraničenju između bizantske teme i hrvatskog kneževskog teritorija u Dalmaciji. Vjeruje se naime kako je upravo zahvaljujući tim susretima s vladarima Zapada i Istoka 812. zaključen Aachenski mir između Franačkoga i Bizantskog Carstva, kojim su Franci dobili Istru i Hrvatsku, a Bizant dalmatinske gradove i Veneciju. Biskup Donat je tako mnogo pridonio da Zadar i ostali dalmatinski gradovi (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Rab, Krk i Osor) ostvare veliku autonomiju i da ujedno budu čuvari plovnih putova i trgovine. Njihova je odanost Bizantu uz prekide trajala sve do 12. st.
Biskup Donat je u Carigradu dobio na dar moći sv. Anastazije (Stošije), prenio je svetičine relikvije u Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali svetog Petra. Kasnije je katedrala posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu svetoj Stošiji. Spominje se kako je sveti Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Chrysogona (Krizogona), po zadarski Krševana. Ujedno je, prema legendi, donio i relikvije solunskih svetica, sestara koje su stradale u Dioklecijanovim progonima – Irene, Agape i Kijone (Chione). Tako su u Zadru našle relikvije svih svetaca povezanih sa sv. Krševanom, uključujući i sv. Stošiju i sv. Zoila, što je vjerojatno bio i motiv tih pomalo neobičnih poklona. Biskup Donat je sasvim sigurno najzaslužniji što se sv. Anastazija štuje u Zadru, a to je i zabilježeno na natpisima na kamenim gredama i mramornom relikvijaru iz kapele sv. Stošije. Sveti Donat je nesumnjivo tim svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.
Biskupu Donatu pripisuje se i izgradnja čuvene zadarske crkve – rotonde Sv. Trojstva, izgrađene početkom 9. stoljeća, koja od 15. stoljeća nosi njegovo ime. Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u upravo velebnoj crkvi Presvetog Trojstva (današnja crkva sv. Donata). Njegovi su posmrtni ostaci 1622. godine za vrijeme zadarskog nadbiskupa Stelle smješteni ispod glavnog oltara crkve. Crkva je desakralizirana i odvojena od biskupskoga sklopa za austrijske uprave 1798. godine, a nakon provale Francuza u Zadar 1809. posmrtni ostaci svetog Donata prebačene su u katedralu sv. Stošije gdje se i danas nalaze.
26. veljače
SVETI PORFIRIJE (347-420)
evo malo "podataka" s Istočne strane
Sveti Porfirije rodi se u Solunu (oko 347 g.) od roditelja bogatih. U dvadeset petoj svojoj godini on napusti roditeljski dom, i braću, i bogatstvo, i udalji se u egipatsku pustinju. Tu se zamonaši, i provede pet godina u podvižničkom životu pored svetih otaca u Skitu (oko 372-377). Onda otputova u Jerusalim, pokloni se životvornom Krstu i grobu Hristovom, i sva sveta mesta obiđe, pa otide u Jordanske predele i nastani se u jednoj pešteri. I življaše Bogu u postu i neprekidnim molitvama. I tu provede opet pet godina (oko 377-382). No tada se razbole u nogama, te ne mogaše ići. I zamoli jednog poznanika da ga odvede u Jerusalim. A tamo, iako bolestan, on je posećivao sveta mesta, klanjajući im se. Kad pak nije mogao da ide na nogama, on je puzio na kolenima, i tako ne propuštajući ni jedan dan odlazio svetoj crkvi Vaskrsenja Hristova i svetom Krstu. A neki mladi inok Marko, koji kasnije i napisa ovo žitije, videći kako se sveti Porfirije, iako bolestan, svakodnevno trudi, stade mu služiti Boga radi.
Ovoga Marka sveti Porfirije posla sa pismom u Solun, da razdeli između njegove mlađe braće imanje što im beše ostalo od roditelja, a da njegov deo donese njemu kako bi ga razdao ništima. Marko ode i razdeli imanje kako valja, a Porfirijev deo prodade za tri hiljade zlatnika. Usto otac beše posebno ostavio Parfiriju hiljadu i četrdeset zlatnika. Isto tako i haljine i srebro, sve to Marko najmarljivije donese Porfiriju u Jerusalim, i zateče ga zdrava. A on, primivši to, odmah sve razdade ništima, i manastirima, mada sam beše ubog.
A kako ozdravi, Porfirije blaženi ispriča Marku ovo: bejah u velikoj crkvi na nedeljnom svenoćnom bdeniju, i spopadoše me nepodnošljivi bolovi. Ja se odvukoh i legoh kraj svete Golgote. I od velikih bolova bejah kao izvan sebe, i videh Spasitelja našeg na krst prikovanog, i jednog razbojnika gde na drugom krstu visi i, stadoh vikati, govoreći: Seti me se, Gospode, kad dođeš u carstvo svoje! A Spasitelj reče razbojniku: Siđi s krsta, i isceli ga od telesne bolesti, kao što ja iscelih tebe od duševne. I razbojnik siđe k meni s krsta, zagrli me i poljubi, i podiže me sa zemlje, govoreći: Priđi k Spasitelju. I ja pristupih Gospodu, koji beše sišao s krsta, i reče mi: Uzmi ovo drvo i čuvaj ga. I ja uzeh i stadoh nositi krst Hristov, i odmah dođoh k sebi i - obretoh sebe potpuno zdrava, kao da nikada nisam bolovao.
27. veljače
SVETI GABRIEL OD ŽALOSNE GOSPE ( 1838-1862)
Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (San Gabriele dell’Addolorata), talijanski redovnik pasionist.
Rodio se 1. ožujka 1838. u Assisiju (Umbrija) kao Francesco Possenti, jedanaesto od trinaestoro djece pobožnih roditelja. Od treće godine obitelj je živjela u Spoletu. Ostao je bez majke u četvrtoj godini života, a školovao se u Spoletu, kod redovnika Kršćanske braće i isusovaca. Kao mladić bio je kicoš, vrlo nestašan, omiljen u društvu, na glasu kao udvarač, odličan plesač, redoviti posjetitelj kazališta i strastveni lovac. Nakon niza tragičnih događaja u njegovoj obitelji i svog čudesnog ozdravljenja, u devetnaestoj godini, 1856, stupio je u red pasionista svetog Pavla od Križa u Morrovalleu (Marche), a sljedeće godine položio zavjete. Nakon novicijata dobio je redovničko ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Živio je tiho i samozatajno, najčešće predan dubokoj molitvi, a iznad svega pobožnosti prema Mariji i razmatranju njezinih žalosti zbog Isusovih muka.
Studirao je s velikim uspjehom filozofiju u gradiću Isola del Gran Sasso d’Italia (Abruzzo), iako je obolio od tuberkuloze. Bolest je podnosio spokojno i radosno, a svojim kolegama predstavljao trajnu inspiraciju i čvrstu moralnu podršku. Preminuo je u 24. godini, na današnji dan, 27. veljače 1862, sa smiješkom na licu i sličicom Marije Žalosne u ruci. Po riječima svjedoka u trenutku smrti ugledao je Mariju, pozdravio ju ispruženim rukama, a lice mu je postalo razdragano i nadnaravno sjajno. Pripisuju mu se mnoga čuda, a njegov grob mjesto je hodočašća brojnih vjernika. Blaženim ga je proglasio 1908. papa Pio X, a svetim 1920. papa Benedikt XV. Zaštitnik je pokrajine Abruzzo, katoličke mladeži, klerika, sjemeništaraca i studenata te mnogih župa i crkava diljem Italije i svijeta.
28. veljače
SVETI ROMAN (+465)
Današnji zaštitnik, sveti Roman (Romanus, francuski Romain) iz Condata, rodio se oko 390. u Izernoreu, francuskom gradiću u gornjem Bugeyu, povijesnoj regiji u departmanu Ain (istočna Francuska). Gorštak s planine Jura, već u djetinjstvu osjetio je želju za pustinjačkim životom, a posebno se oduševio kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Odazvao se neodoljivom pozivu i oko 420. osnovao samostan za pustinjake u području Condata (današnji Saint-Claude), divljeg i osamljenog kraja u gorju Jura (dolina rijeke Bienne, Franche-Comté, istočna Francuska). Ubrzo mu se pridružio njegov mlađi brat, sveti Lupicin i mnogi drugi. Broj tih pustinjaka neprestano je rastao, a glas o Romanovoj svetosti dobro je do svetog Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga je 444. zaredio za svećenika.
Osnivao je nove opatije i samostane, među njima i ženski samostan La Balme kojim je kao nadstojnica upravljala njegova i Lupicinova sestra Yole (Iola). U tim samostanima održavala se najstroža klauzura, a Roman je osvajao ljude svojom dobrotom, smirenošću i širokogrudnošću prema novacima. Među njegovim učenicima bio je i sveti Eugendus (francuski Oyand). Bio je glasovit po svojim ozdravljenjima bolesnika, među njima i gubavaca, a životopisi ga nazivaju „Kristovim junakom“. Preminuo je 460. za vrijeme posjeta sestri, u samostanu La Balme ili Beaume (kasnije Saint-Romain-de-Roche, danas Pratz). Upravu okolnih samostana preuzeo je potom Lupicin. Tamo je sveti Romain i pokopan, a na njegovom grobu dogodila su se prema predaji mnoga čudesa. Zaštitnik je duševnih bolesnika i utopljenika.
(Izvor: zupa jastrebarsko.hr)
Pošto sam u velikom zakašnjenju, obradit ću i ožujak....
1. ožujak
SVETI ALBIN (ZORISLAV) (469-550)
Današnji slavljenik je sveti Albin (Aubin), opat i biskup Angersa.
Rodio se 469. u Vannesu (Bretanja) kao dijete galsko-rimske plemićke obitelji. Postao je redovnik, a godine 504. opat samostana u Timcillacu, kasnije nazvanim njegovim imenom (Saint-Aubin). Gotovo četvrt stoljeća mudro je vodio svoju opatiju, a glas o njegovim vrlinama proširio se nadaleko. Po želji naroda izabran je protiv svoje volje oko 529. za biskupa u Angersu (departman Maine-et-Loire), gradu u zapadnoj Francuskoj, 300 kilometara jugozapadno od Pariza. Kao biskup posebno se isticao brigom za siromahe, udovice i djecu bez roditelja te svojim nastojanjima u suzbijanju nećudorednog ponašanja, naročito u ono vrijeme učestalih rodbinskih, incestuoznih ženidbi među plemićima. Zalagao se i za otkup robova koje su oteli pirati na rijeci Loire, za čovječno postupanje prema zatvorenicima, a pripisuju mu se mnoga čudesa. Sudjelovao je na pokrajinskom saboru u Orleansu, 538. i 541.
Zbog svojih čvrstih stajališta došao je u sukob s nekim biskupima, a plemići su prijetili i smrću. Naročito se zalagao u širenju i tumačenju Radosne vijesti kod novih naroda koji su tek primili kršćanstvo. Iscrpljen godinama i napornim radom preminuo je na dašanji dan, 1. ožujka 550. u Angersu. Tamo je podignuta i opatija prozvana njegovim imenom. Slava toga omiljenog srednjovjekovnog sveca ubrzo se iz Francuske proširila u Njemačku, Englesku, Poljsku i diljem kršćanskih zemalja. Zazivale su ga osobe izložene piratskim napadima, o kojima čitamo i slušamo i u današnjem, naprednom svijetu. Zaštitnik je mnogih gradova, župa i crkava. Sretan imendan želimo svim Albinama i Albinima, Zoricama, Zorkama, Zoranima i Zorislavima!
(Izvor:župa jastrebarsko)
Post je objavljen 02.03.2014. u 10:07 sati.