Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.
2 Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.
3 Vjerom spoznajemo da je svijet stvoren Božjom rječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.
4 Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori.
5 Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu.
6 A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
7 Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
8 Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide.
9 Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja,
10 jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
11 Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje.
12 Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
13 U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.
14 Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.
15 Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju.
16 Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
17 Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje,
18 kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! -
19 uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u p redslici i ponovno zadobi.
20 Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava.
21 Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa.
22 Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
23 Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.
24 Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove.
25 Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom.
26 Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.
27 Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.
28 Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
29 Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše.
30 Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda.
31 Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
32 I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima,
33 koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima,
34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca.
35 Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće.
36 Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.
37 Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani -
38 svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
39 I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano
40 jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.
Ali bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju i za njom ginu smatrajući je prijateljem i s njome ugovor sklapaju, dostojni da joj pripadaju.
Jer oni krivo misle i ovako mudruju: "Kratkovijek je i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj i još nije poznat tko bi se iz Podzemlja izbavio. Mi smo djeca pukog slučaja i kasnije ćemo biti kao da nikad nismo ni bili, jer samo je dim ono čime dišu naše nosnice, a misao je tek iskra od kucaja našega srca. Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak. Ime će nam se s vremenom zaboraviti i nitko se neće sjećati djela naših; i život će nam proći kao pramenje oblaka i nestat će ga kao magle što je gone zrake sunčane i pritiskuje žega njihova. Jer život naš kao sjena odmiče, iz naše smrti nema povratka, zapečaćeno je i nitko se ne vraća. Zato hodite ovamo! Uživajmo dobra sadašnja, koristimo se stvorovima sa žarom mladosti. Nauživajmo se odabranih vina i mirisa i neka nas ne mimoiđe ni jedan cvijet proljetni, okrunimo se ružama prije no što uvenu. Neka svaki od nas sudjeluje u pijanki našoj, ostavimo svuda znake našeg veseljenja: to je naš dio i to je naša baština.
Nakon nebrojenih pijanki čovjek „naleti“ na ovakav text......
Kako je žalosna povijest pijančevanja i prežderavanja.....
A kako je se sustavno pridržavamo!!!!
Pa ni u ovih 2 tisiće i kusur godina se ništa promijenilo nije......
Ili možda jedino činjenica da se povećao broj onh koji to sebi mogu priuštiti...
Kao i broj „patvorača“ kod proizvodjača vina......i ostalih alkoholnih preradjevina
Opravdanja, kojih se perfidno držimo a oslanjanju se na rodjenje Isusovo su zapravo „smrt“ za Istog.
U našoj osljepljenosti, držeći se stečevina zapadnog liberalnog uljudjenog društva, rigamo po trgovima i ulicama, bauljamo u masi tradera i jedne rime koja se odnosi na nakaradnu spolnu orjentaciju.....
Moj doprinos se mjeri u hektolitrima, nekad sam se time hvalisao.....
danas ne znam dal da plačem il ušutim!!!
Zato draga braćo i sestre „pime ga...
„Bolje biti pijan nego mrtav..
Govore vojnici
Koja vajda od vizije svirepe tišine....“
(J.B.Stulic)
Nadam se da ovdje nećet prestati čitati!!!!
Zato draga braćo i sestre, nako Johnya, poslušajmo i Jakova 5.
„Strpite se dakle, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje. Eto: blaženima nazivamo one koji ustrajaše. Za postojanost Jobovu čuste i nakanu Gospodnju vidjeste jer milostiv je Gospodin i milosrdan! Prije svega, braćo moja, ne zaklinjite se ni nebom ni zemljom, ni ikojom drugom zakletvom. Vaše "da" neka bude "da", i "ne" - "ne", da ne padnete pod sud. Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve! Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se. Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova. Ilija bijaše čovjek baš kao i mi; usrdno se pomoli da ne bude kiše i kiše nije bilo na zemlji tri godine i šest mjeseci. Zatim se ponovno pomoli te nebo dade kišu i zemlja iznese urod svoj. Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.
Čovjek u svojoj „exkluzivnosti“ često bježi od „stereotipa“...
Al se Adamov „jaram ograničenja“ ne da skinuti, pa svi skončamo u stereotipnoj smrti!
Tako sam ja u ovo doba Došašća, gruntao svojim organima za razmišljanje, što spektakularno napisati.....
Da li se osvrnuti na profanu stvarnost pa komentirati jednog „umetnika četnika“ (R.Š. podatci poznati redakciji) koji najavljuje sic! svoj koncert „Ponekad dolazim, ponekad odlazim“...znakovito
Ili na zadnji šljam, u obliku nekog beogradskog obololeg s testisima Dzukelovića, koji je napisao u „Slobodnoj Dalmaciji“ kolumnu pod naslovom „Od Bleiburga do Salzburga“ izjednačavajući put hrvatskih vojnika i civila (ne znam jel tad bilo civilnih udruga) iz 1945. sa smradnim Sanderom..
Ili komentirati postojanje „Istarskog narodnog kazališta“......
Koje se financira iz hrvatskog proračuna.....
Ili "kopuna Josifovića" sa svojom „urodjenom“ servilnošću pri dočecima predstavnika zemlje koja nas je pokušala istrijebiti....
O lajanju jednog četnika, kojeg smo morali abolirati za mirni povratak svoje zemlje oko Vukovara.....
Ili četnika iz nekog Leta 3, koji javno nabija predsjednicu Vlade RH na .......k......!
Ako mislite da je broj tri slučajan.:?????
Ili ostatke Sanadarevo vlade, koji znaju manje od mene o HDZu....!!!
Oni su ozbiljan slučaj zaraze „tetom demencijom“
Ajd što se Šex ne sjeća, al brate velmožni i sveznajući Hebrang...da pojma nema????!!!!
Kad sam sve ovo pročitao, uzet ću još jednom A.Camusa.....da provjerim njegovu tezu da je samoubojstvo jedini ozbiljni filozofski problem!!!
Čitajući "Svjetlo svijeta" došao sam i do ovih misli "opasnoga Germana"
"U svijetu koji je postao rerlativistički novo je poganstvo sve više i više preuzimalo vlast nad čovjekovim mišljenjem i djelovanjem. Odavno je pritom postalo jasno da pored Crkve postoji ne samo slobodan prostor, vakum, nego da se potvrdilo i nešto poput anti-Crkve.Papu u Rimu treba osudjivati samo zbog toga -pisale su jedne njemačke novine - što se svojim pozicijama "ogriješio o religiju" koja danas "vrijedi u ovoj zemlji" naime "civilnu religiju. Je li tu nastala nova kulturna borba, kako je to analizirao Marcello Pera? Bivši predsjednik talijanskog Senata govori o "široko zasnovanojn borbi laicizma protiv kršćanstva".
Evo što Ratzinger odgovara
"Širi se nova netolerancija, to je savim očito. Postoje uigrana mjerila mišljenja, koja treba nametnuti svima.I potom ih se naviješta u tzv. negativnoj toleranciji. Dakle, kao kada bismo rekli:zbog negativne tolerancije u javnim zgradama ne smije stajati križ. U biti s time doživljavamo ukidanje tolerancije jer to znači da se religija, da se kršćanska vjera više ne smije vidljivo izražavati.
Ako se primjerice, u ime nediskriminiranja Katoličku Crkvu hoće prisiliti da promijeni svoj stav prema homosexualnosti i redje nju žena, onda to nači da ona više ne smije živjeti svoj vlastiti identitet i da se umjesto toga apstraktna negativna religija postavlja za tiransko mjerilo koje svatko mora slijediti. Tada je to prividna sloboda - već i zbog toga što je oslobadjenje od dosadašnjeg.
No ovaj razvoj zapravo sve više i više vodi k netolerantnu zahtjevu jedne nove religije koja tvrdi da ima opću nvalajanost jer je razumna, odnosno jer je sama po sebi razum koji zna sve i stoga naznačava prostor koji sada treba biti mjerodavan za sve.
Da se u ime tolerancije odstranjuje tolerancija, stvarna je prijetnja pred kojom stojima. Opasnost je u tome što razum - tzv. zapadni razum - tvrdi da je doista spoznao ono ispravno i sada podiže zahtjev za totalitetom koji je neprijatelj slobode. Mislim da ovu opasnost moramo vrlo izričito prikazati. Nikoga se ne sili da postane kršćanin. Ali nikoga se ne smije siliti da mora živjeti "novu religiju" kao jedinu odredjujuću, kao onu koja obvezuje cijelo čovječanstvo....
Ovo sam napisao zbog onih koji o kršćanstvu ne znaju ništa..al im tamo smeta neki župnik iz Gospića ili neki biskup iz Rima..
ter i zbog onih koji su popili svu pamet svita, pa se osjećaju pozvanim docirati "neukim kršćanima"
i na kraju svim onim protestantskim intelektualcima, koji svojim obrazovanjem, intelektom i erudicijom imaju potrebu citirati Sveto Pismo, jer su uvjereni da unatoč velikoj i cijenjenoj skupini katoličkih teologa ....imaju još nešto nadodatati.....ovom prilikom im se zahvaljujem, te ih molim da započmu pripreme za povrat u Rim!!!!!
Andjeli A.Greana, će još malo čekati......dok me ne "popusti"
U "Cvjetnom" je dugo stajao grafit "Elvis je mrtav, Mišo je živ"
Franjo je "živ", Ivo je "mrtav"
Jednom davno sam upoznao tog tipusa, mislim na Ivu...visok..nije snažan, ruka mu je križanac muzgavca i prekuhane blitve....
Kako su me proglasili "pašalićevcem" (iako me nitko nije pitao za koga sam..) u to vrijeme se Glavaš "opredjelio"..
"nijesam" imao neke izglede za veliku političku karieru (mislim da je u korjenu te riječi -karies) pa sam šutio, koliko ja naravno znam šutjeti...
Elem, Ivo sje......pardon "sterao" Pašu..preko Glavaša, onda je "sterao" Glavaša. preko Šeksa, onda su njega "sterali"... Šeks preko Jadranke, sad ga je konačno Bajić i "isterao"...
Filozof, Edo Pivčević je jednom prilikom rekao: - "Šta može očekivati zemlja koja je u svijet poslala Granića i Sanadera da je predstavljaju."
Možda bi ga se sada moglo "iskoristiti", nakon što je ispekao i prvi i drugi zanat...
Naime ima jedan aforizam, koji kaže:
"Diplomacija je drugi najstariji zanat na svijetu, a i za prvi se zna da nije na dobru glasu"
Ovim modelom se takodjer služe i u konkurentskoj partiji, SDPu......makar se Bandić i dalje "crveni"....
A i ovaj "kopun" od predsjednika se prijeti Karamarku, ako mu dokaže da je "pustio" Ivu....
Zamislite ovog "blijedolikog nesvrstano/neshvatljivo/nespoznatljivog" indigo klona, kako se prijeti dinarskom orijašu.....
Unatoč "ozbiljnosti trenutka", ova slika mora izazvati smijeh!!!!
Ima li Hrvatska boljih ljudi???
Ali sve dok se o nacionalnim interesima bude govorilo potiho, dok jajare od novinara zazivaju povratak Jugoslavije, dok Kaptol ne kaže, da oni koji lažu i izglasavaju nenaravne zakone, ne mogu pristupiti sakaramentima RKC (vrijedi za one koji se deklariraju katolicima) dok jedna pevaljka sjedi s jedne strane Ace Stankovića a glavni ravnatelj HLZ Miroslav Krleža s druge.....nema tu sreće!!!
Kao što sam 100 put rekao i napisao, zašto je Franjo bio rigidan???
Znao je koji fukarama i jalnuškim diletantima "ostavlja" državu.
Tužna zemljo Hrvatska???!!!
Jeste li negdje čuli ovu pjesmu???!!!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine
"Sin Mije Buntića i Matije rođ. Stojić, rođen je 9. listopada 1871., na Paoči. Krsno mu je ime Franjo, a u legendu je ušao kao fra Didak Buntić.
18. veljače 1888. godine stupa u franjevački red u samostanu na Humcu pokraj Ljubuškog i tom prigodom svoje kršteno ime Franjo mijenja u fra Didak.
U školskoj godini 1889./90. odlazi na studij teologije i filozofije u Innsbruck i tamo provodi narednih šest godina.
Svečane zavjete fra Didak polaže 22. veljače. 1892. godine , a 29. srpnja 1894. je zaređen za svećenika.
U Hercegovinu se vraća 1895. i zauvijek ostaje u njoj.
Fra Didak je djelovao ne samo kao franjevac, već i branitelj i hranitelj hercegovačkog puka. Bio je i graditelj koji je preobrazio Hercegovinu. Započeo je širokobriješku baziliku 1905. (pokrivena je 1910.), te gradio kanale za navodnjavanje, otvarao škole, elektrane.
Fra Didak je 1909. napisao Memorandum Austrougarskom ministru Burianu ili Spomenica. U tom svojevrsnom faktografskom prikazu tadašnjeg stanja hrvatskog pučanstva i svećenstva u Hercegovini fra Didak piše:
„Ovu Vam spomenicu posvećuje katolički narod u Hercegovini kao jednu kitu cvieća, u kojoj doduše ne ćete naći liepih i mirisavih ruža, ali tim više gorkoga pelina i čemerike, kojim cviećem obiluje Hercegovina, navlastito sjeverozapadna polovina njezina, od željeznice do dalmatinske i bosanske granice u površini od kojih 3.000 četvornih kilometara sa 150.000 žitelja. Prije svega iskrena Vam i topla hvala od čitavoga našega naroda na Vašem trudu i nastojanju oko uveđenja ustava i po tomu svrgnuća težkoga absolutističkoga jarma, koji nam je najviše kriv današnjemu našemu kulturnomu i gospodarskom nazadku.“
God. 1910. proveo je prosvjetnu revoluciju u Hercegovini, sa svrhom iskorijenjivanja nepismenost. Kao profesor na širokobriješkoj gimnaziji prve dvije godine predaje vjeronauk i hrvatski jezik. Kasnije postaje profesor grčkog i latinskog jezika te odgojitelj mladeži. Sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega, a po njegovoj metodi da je svatko u stanju drugoga naučiti ono što sam zna i 2. narod se mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka. To su bili temelji uspjeha u ratu protiv nepismenosti. Mladež, posebice ženska, u pravom je značenju te riječi, prisiljavale fratre, učitelje i učiteljice da ih poučavaju po metodi fra Didaka Buntića. Do kolike časti je uzdigao učiteljstvo potvrđuje činjenica da su se pismeni natjecali tko će postati učiteljem. Fra Didak je imenovao i nadzornike škola. Od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati do 20.000 osoba, a između 1922. i 1943. naučilo je čitati i pisati još 10.000 osoba.
God. 1911. izabran je za direktora Franjevačke gimnazije i na toj dužnosti ostao dok nije 27. svibnja 1919., nekoliko mjeseci nakon raspada stare i osnutka nove Kraljevine, izabran za provincijala. Tada odlazi sa Širokog Brijega na novu službu u Mostar, upravno središte Provincije. U Mostaru ostaje sve do svoje smrti 3. veljače 1922. godine. Fra Didak je bio provincijal hercegovačkih franjevaca od 1919. pa sve do svoje smrti.
Godine 1916. rat je prekinuo fra Didakovu prosvjetnu djelatnost. Krenuo je u spašavanje sirotinje. Pojavila se glad, čiji su uzroci bili raznoliki. Najvažniji je bio rat, ali ga je pratila i Rekvizicija, tj. prisilan otkup stoke od seljaka od strane države po najnižim cijenama, pa nedostatak radne snage, suša... Potaknut glađu i neimaštinom hercegovačkih Hrvata, fra Didak je otišao i u Beč, caru Karlu I.. Umjesto očekivanih darova fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha čim se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove kore.
Među brojnim upozorenjima, zahtjevima i vapajima fra Didak je Sarkotiću napisao: „Kad je ovo ovako... vi nam pribavite nekoliko starih lađa, pa nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti, koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti... Morituri te salutant –pozdravljaju te umirući!“.
Tada su uistinu od gladi umirale desetine ljudi u pojedinim dijelovima Hercegovine, a stotinama, tisućama je prijetila ista sudbina. Slavonija je postala obećana zemlja. Tako je fra Didak u ratnom vihoru organizirao u Hrvatskoj sabiranje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju. Tamo ih je razmještao kod dobročinitelja, te je tako spasio oko 17. 000 osoba. Tisuće Hrvata rasutih po slavonskim ravnicama i sad svjedoči o tome. Koliko je veliko to što je učinio fra Didak Buntić dobro opisuje jedna izjava: “U tadašnjim uvjetima toliku djecu odvesti u Slavoniju i naći one koji će ih prihvatiti i za njih se brinuti graniči s biblijskim čudom mane u pustinji ili Isusovim čudesnim umnoženjem kruha da se nahrani gladno mnoštvo.“ (dr.Fra Ivan Dugandžić).3 Već 1918. godina je bila rodna i malo pomalo su se stvarali uvjeti za povratak djece što je i uslijedilo. Većina djece se vraća u jesen 1918., a ostatak 1919. I poslije 1919. nešto djece ostaje u Slavoniji zbog nedostatka uvjeta za povratak, bilo da su im oba roditelja umrla, bilo da su krajevi odakle su dolazili bili pod okupacijom talijanske vojske, dok su neka djeca i sama htjela ostati kod svojih dobročinitelja.
Nakon što je 1917. godine poručio: „Poslije rata ne ću priznati u Bosni i Hercegovini ničiju vlast, nego bana hrvatskoga.“, grof Tisza je izdao tajnu naredbu 1918. godine da se fra Didak Buntić deportira u Arad. On nije bio samo duhovni vođa nego također istaknuti politički vođa svoga naroda. Gdje je on stajao, stajala je cijela Hercegovina. Hrvatski narod ga je slijedio gotovo slijepo. Bio je član središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice (HNZ-a), prvog udruženja Hrvata političke naravi u Bosni i Hercegovini.
Nadalje, bio je član Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je ušao u Narodno predstavništvo SHS-a. Također bio je član Konstituante i narodni zastupnik. Važno je istaknuti da je bio, kao i većina hercegovačkih franjevaca, pobornik politike Ante Starčevića.
Bio je veoma učen i poštovan fratar. Znao je govoriti njemački, talijanski, grčki i latinski, a razumijevao je francuski. Tako je na kapitulu franjevačkog Reda 1921. godine stekao mnogo prijatelja među europskim provincijalima. Ti provincijali su mu iskazali svoje poštovanje, veliku naklonost i prijateljstvo time što su na svoja sveučilišta rado primali bogoslove Hercegovačke franjevačke provincije. Na audijenciji kod pape Benedikta XV., koja je upriličena nakon kapitula, Sveti Otac se posebno zanimao za ovog pobožnog, jednostavnog i velikog hercegovačkog fratra.
Na početku svog javnog djelovanja stvorio je program i njega ostvarivao. Mislio je kako hercegovačke Hrvate treba uzdignuti kulturno, prosvjetno i gospodarski do stupnja na kojem su se nalazili svi narodi zapadne Europe.
Kao direktor Gimnazije predlagao je franjevačkim provincijalima osnivanje konvikta za profesore franjevačkih gimnazija, a kao provincijal već 1920. predlaže gradnju nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu. Godine 1921. pozvao je inž. Vancaša da napravi nacrt za novi konvikt. Iste godine šalje studente teologije na razna europska sveučilišta, želeći da njihovim povratkom zavlada u Hercegovini novo vrijeme, preporod hercegovačkih Hrvata katolika.
Pred kraj života, 21. studenog 1921. fra Didak je morao braniti sadioce duhana. Ali sada kod nove vlasti. U svom prosvjedu i poruci sadiocima duhana, fra Didak najprije upozorava na razlike u otkupnim cijenama u Hercegovini, Dalmaciji i Srbiji, te između ostalog traži povišicu cijene duhana, ukidanje poreza na duhan, itd…
Početkom god. 1922. objavljen je njegov energični zahtjev za premještaj promrzlih vojnika koji su iz Hercegovine i Dalmacije u kolima za prijevoz stoke otpremljeni u vojarne Srbije i Makedonije.
Preminuo je 1922. godine u Čitluku je u 51. godini života. Baš je tog posljednjega dana bio u Čitluku kako bi izrazio želju za izgradnjom brane u Čitlučkom polju. No, na misi, koju je on predvodio, doživio je srčani infarkt i srušio se na pod. Nakon sat i pol mirovanja fra Didak je preminuo. To se zbilo 3. veljače, a pokop je bio 5. veljače 1922. u Čitluku. Pokopan je u habitu i u štoli u jednostavnom drvenom sanduku. Šesnaest godina kasnije njegovo neraspadnuto tijelo je postavljeno u limeni sanduk, prevezeno preko Mostara i svečano pokopano u njegovoj bazilici na Širokom Brijegu. Medicinski su stručnjaci nakon otvaranja sanduka pronašli očuvano tijelo ovoga franjevca, onakvo kakvo je imao za života."
(preuzeto sa: http://hrvati.org/index).
Iz zahvalnosti velikom Didaku, koji je naučio mog djeda i baku čitati i pisati, još samo nekoliko crtica...
"Velite da škola nije nužna za ženske" - govorio je Didak- "no ja vam kažem uprav na to prilažem važnost, da se naše žene školuju, jer je mjerilom naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene....
K tome je, kako vam je poznato, majka prvi i glavni učitelj svog poroda, a to nitko do dragoga Boga nadomjestit ne može.."
....Bio je radostan, jer je spasio jednu generaciju hercegovačke djece od sigurne smrti. Statistike govore da se tom prilikom spasilo oko 17.000. S druge je strane Slavonija oživjela zdravom krvlju mladih Hercegovac.
Spravom pjesnik Domjanić kaže:
"Ti si nas branio od zla i gladi
Naraštaj čitav spasio mladi
Dao si kruha i duhovne hrane
Zato ćeš živjeti u davne još dane!"