|
Okružena svađama, prijezirima, oštrim pogledima.
Svjedok stalnih prepirki, laži, psovki.
Vrijeđanja.
Stalna prigovaranja.
Odmjeravajući pogledi.
Nisam za izlaske u cajka klubove.
Nisam za nošenje kratkih suknjica i majica koje ne pokrivaju dovoljno.
Nisam nikada psovala Boga.
Njima je to svakodnevna riječ.
Njima je to normalno.
Onda se pitam. Dali je problem u meni ili u njima?
Shvatila sam.
Ne odgovaram im jer sam drugačija.
Jer imam svoj svijet i cilj.
Čitam knjige, pišem, razmišljam o mnogočemu.
Učim.
Kažu da je sramota učiti.
Da se živi samo kako bismo se zabavljali.
Izvolite.
Zabavljajte se.
Pitam se kako ćete proći u životu živjeći samo od zabave.
No, ipak, tko sam ja da im sudim?
Iako, one meni sude svaki dan.
Presude još nije bilo, niti neće.
Tamne boje volim.
Tako se i oblačim.
Pa postave pitanje : " Dobro, kako's se ti to obukla molim te? "
Odgovorim: " Eto, baš tako kako vidiš."
Onda kazuju: " Nis' ti normalna! "
Pomislim: " Možda i nisam, no znam razlog zašto sam skrenula s uma. Svatko bi skrenuo da živi s takvim osobama. "
Ta soba je mreža spletkarenja, a ja sam upala u nju.
Hoću li se ikad izvući?
Teško mi je svaki prokleti dan slušati svađu, deranje i vrisku.
Užasno sam nervozna zadnjih dana.
Pokušavam učiti, ali mi ne ide.
Probam se skoncentrirati na nešto, i dalje ne mogu.
Stavim slušalice u uši, no i dalje čujem psovke,
Odvratno.
Jednostavno, muka mi je pomisliti na to da za dan već moram natrag.
Jadna sam.
:/
Želim imati iskren osmijeh na licu.
Želim se smijati glasno, glasno da me cjeli Zagreb čuje, da moj iskreni osmijeh odzvanja svakom uličicom, da mi oči bljeskaju, da iz njih proviri toliko očekivana sreća.
Pitam se.
Hoće li se ikad nešto takvo ponoviti?
Hoće li?
Premalo je razloga za ponovni osjećaj, a previše za trenutni.
Usamljena sam.
Usmaljena.
Molim???
Ja??
USAMLJENA?????
Nikada to nisam bila.
Nikada u svojih 15 godina nisam osjećala usamljenost do sada.
Ovo bi trebale biti najbolje godine.
Najbolje i najljepše razdoblje života.
Hahaha, ne.
NE!!!!!!
Žalosno.
Želim biti zaljubljena.
Želim osjetiti ljubav.
Želim voljeti i biti voljena.
Želim nekoga tko bi bio izvor moje sreće.
Želim nekoga čijem bi postojanju zahvaljivala.
Želim nekoga da me tješi, da me grli i ljubi.
Želim da značim.
Želim da osjetim da živim.
Želim da moje oči ponovno blistaju.
Kao nekoć.
Onim posebnim sjajem.
No, onda se pitam.
Zar bi mene zaista netko mogao voljeti?
Sudbina će učiniti svoje, kažu.
Ma kakva sudbina.
Neki reći će da previše gledam crno na sve.
Da sam prepesimistična.
Previše sam gledala optimistično.
I ništa se nije poboljšalo.
Što bih trebala?
Kretati ponovno?
Od čega?
Kako?
Možda sam sama sebi problem..
Samo, želim nekoga sličnog.
To je sve što tražim.
|
