23
srijeda
rujan
2009
Maramice,aqua maris,sirup od trpuca,isla mint i čaj od čokolade
...i uz to još riccola ili kak se več zovu bomboni, propolis sprej, toplomjer i sigurno sam još nešto zaboravila.
Bubana sam. Več nekoliko dana. Preciznije od subote ali pravi simptomi su me strefili u ponedjeljak popodne.
Tada me je napustio moj loš glas i ostao mi je onaj dobar,sexi,hrapavi. A onda je i on nestao i ostala je tišina.
Joooj sreće za moje ukućane-ja napokon ne mogu mljet sto na sekundu! ;) Ali nisam se dala-iz petnih žila sam izvlačila neke neartikulirane glasove i pokušavala pričati.
Jučer završila kod doktorice kojoj btw. ne bih niti išla da me kašalj nije probudio usred noći i da nisam mogla zaspat od bolova u prsima.
Dijagnoza virusna upala grla. Kaže dokica da nije svinjska gripa (pa cjepljena sam ja čvarcima protiv nje!!!!) jer nemam temperaturu od 40 °C (moja je 37.1 koja je granična ali doduše kako ja imam normalnu temp. tjela oko 35.6 u biti to i je neka "povišena" temperatura) ali da svejedno trebam biti doma u krevetu, pit puuuuuno čaja (da li su dvije šalice po 3 dcl puno?) i puuuuuuno se odmarati. U protivnom prehlada/virusna upala grla se može razvuč na 15-ak dana i moglo bi sve to sjest na pljućka. A to ne bi htjeli.
Rekoh ok, otvorila bubovanje i pokupila se doma.
I što sad? Ništa. Sjedim u krevetu i nemam pojma kaj da radim.
Na TV-u ama baš ništa (i FoxLife me razočarao). Knjige mi se nedaju čitati (sanjam da idem u knjižnicu po neku knjigu jer ove doma(moje) mi trenutno nisu zanimljive), novine sam uzduž i poprijeko prelistala. Van nesmijem(jelte na bubovanju sam!).Posjete baš i nisu dobrodošle osim ako netko iznimno nema neku ludu želju dobiti upalu grla koja garantirano uz sebe nosi šmrkanje, kašljanje, bol u prsima, glavobolju i još ponešto simptoma.
A ništa. Ostaje mi bauljanje po netu dok mi oči ne zasuze jače i buljenje u kapke sa nutarnje strane.
Ak ništ drugo bar ću se naspavati. :)))))
komentiraj (7) * ispiši * #
17
četvrtak
rujan
2009
Vratila sam se!
Večina ljudi zna da ja ne volim putovati. Nekada jesam ali više ne. Razloga mogu nabrojat na prste jedne ruke ali i to je dovoljno da mi uništi svu radost putovanja.
Svaki put prije putovanja tjednima ako ne i mjesecima šizim, razmišljam što ako ili kako ću putovanje odraditi. I sve me to jako iscrpljuje.
No međutim ovaj put nisam uopće htjela svoje putovanje ”doživljavat” nit 5 posto.Rekoh kak će biti biti će.
Tjedan dana prije putovanja otišla sam na net pogledati vremensku prognozu čist da znam da li da pakiram kratke ili duge rukave.
Tri dana prije putovanja sam provjerila da li mi je sva garderoba koju mislim nositi čista i speglana.
Dan prije putovanja spakirala sam torbu, spremila putovnicu, fotić, jureke i Jozefinu i otišla spavati. Totalno neopterečena putovanjem.
Na aerodromu je bila gužva na check-in šalterima. Kao za inat njih stotinjak se guralo ispred mene da predaju svoje torbe. Ja sam u glavi samo ponavljala što još moram napraviti prije ulaska u avion-nazvat Glavnu, pogledat parfem u dutyju i kupit bon za mob.
Sat vremena kasnije busom smo stigli do airbusa A319 i moja avantura je počela.
Let od Zagreba do Copenhagena trajao je oko sat i 50 minuta. Let je bio prilično loš. Avion se cijelim putem tresao (da li to ima ikakve veze jer je bio iz serije A300???) a jedini miran ”trenutak” smo imali kada je kapetan najavio turbulencije-tada je avion bio potpuno miran!
No mene ni ta trešnjava nije spriječila da ne zaspim u avionu (mali pospanac!). Kad sam nakon kojih 30-ak minuta dremuckanja otvorila oči ispod sebe sam vidjela male oblake i nešto zeleno i nešto plavo.
Plavo? Plavo???? ne kužim...gee pa ja letim iznad mora!!!!
Eto da mi se netko nije usudio reči da nisam bila na moru!
Nakon sletanja u Copenhagenu morala sam otići na vlak koji će me prebaciti iz Danske u Švedsku.
Cijena vlaka-prava sitnica. ”Samo” 153 kune:) Vožnja traje oko 20-ak minuta ali pogled je zato veličanstven!
Naime na vlak idete na aerodromu i idete pod zemljom. Nakon par minuta vlakom se penjete na kopno pa na most. Sve to izgleda cool i bzvz ali tek kasnije skužite da prije penjanja na kopno ste zapravo vlakom išli kroz tunel koji se nalazi ispod mora i da je kopno zapravo samo mali otočić , jaaaako mali otočić koji služi valjda samo kao držač mosta (tako sam ga ja doživjela).
Nakon dolaska u Malmö koje je bilo moje odredište otišla sam samo do hotela ostaviti stvari prije odlaska u razgledavanje i prije odlaska u šoping.
Naime prvi dan sam imala slobodan a druga dva su bila u znaku sastanaka i treninga.
Hotel Radisson me je oduševio! Soba je bila velika i prostrana i jedina zamjerka je ako to uopće možete nazvati zamjerkom da nemaju satelitski program ali opet s druge strane Švedi ne sinhroniziraju filmove (ne kao npr. Njemci) pa u kasnim večernjim satima ipak imate što pogledati na TV-u.
Najviše me je oduševio stalak za TV (dva TV-a u sobi!).
S jedne strane stalka nalazi se daska za peglanje i pegla a s druge kuhalo za vodu i čajevi,kava i topla čokolada! To još nigdje nisam vidjela.
Grad mi se učinio jako malenim. Centar grada gdje sam ja odsjela je malen, sa puno dućana i restorana. No cijene i nisu baš pristupačne.
No to sam več znala jer me je Veliki na to upozorio.
Svejedno sam uspjela šopingirat i to ne za velike nofce (pa nebi ja bila Tibica kad ne bi našla nešto jeftinije nego u lijepoj nam našoj a k tome da mi još i treba!)
Hrana u dućanima je skupa ( npr. kg. pršuta prek 200 kuna) ali u usporedbi sa restoranima je prava bagatela.
Obrok za jednu osobu u restoranu bez pića i s time da se ne radi o meni-ju je između 130 i 205 kuna!
OK možete i jeftinije jesti ako se hranite u Burger Kingu (npr. hambi i cheeseburger oko 26 kuna) ili McD-ju ili ako znate za neke restorančiće koji nisu u samom centru , u glavnoj šoping ulici.
Ljudi na ulicama su jako ljubazni. Svi govore perfektno engleski i svi su spremni vam pomoći ako se izgubite ili ako tražite neki poseban dućan ili znamenitost.
Tolko su ljubazni da će ako treba ići s vama dio puta da vam pokažu kamo trebate ići!
Na ulicama ćete sresti ljude svih rasa i boja.U biti nemate pojma tko su stranci a tko Švedi.
I ono što mi je bilo najsmiješnije ljudi se tamo oblaće totalno otkačeno.
Vidite dvije curičkice kako šeću ulicom-jedna ima vruće hlaćice i majicu na bratele i japanke a njena frendica ima šos, hulahopke,cipele i deblju jaknu.
Po njihovom odijevanju stvarno ne bi mogli pogoditi koje je godišnje doba. A moram priznat da je bilo dosta prohladno i da je jako puhao vjetar. To se još više isticalo jer sam otišla iz sunčanog i cca 30°C zagrijanog ZGB-a u vjetroviti 15-17°C Malmö.
No ima i onih extrema koji su očigledno daltonisti na boje pa dobijete ovakvu odjevnu kombinaciju:
Zanimljivo mi je bilo i da su zgrade crvene boje-navodno je tako u večem dijelu Švedske
...i da ljudi jako puno koriste bicikle! Nije da nema dosta auta na cesti ali večina ljudi se koristi dvokotačnim međunožnim guralom!
Nažalost nisam uspjela obaviti plovidbu kanalima-to je trabalo biti moje razgledavanje grada ali prvi dan nisam imala vremena (šoping, razgledavanje cipelcugom i traženje restorana u kojem bih mogla se najesti) a drugi dan je padala kiša, a nisam uspjela nažalost niti posjetiti vikinške brodove (isti razlog kao i prije).
No sve u svemu i bez toga sam vidjela stvari koje su me oduševile.
”Tržnica” sa voćem nasred trga.
Crkva
Pretpostavljam da je to viječnica ili nešto takvog.
Glavni kolodvor
Spomenik “Non violence”.
Limena parada
Telefonska govornica ;)
Kada se vraćate kući iz Švedkse morate naravno uzeti i poneki suvenir. Glavni suveni su sobovi u svim veličinama i oblicima i bojama.
Bez obtira da li se radi o plišanim lutkama, da li su to magneti za frižider ili majice i torbe.
Uz sobove popularan je i Högar (Strašni) – platnene torbe sa njegovim utisnutim likom su po 72 kune-taj suvenir me je odmah odbio.
No ono što je meni zapelo za oko (osim ajde sobova koje sam naravno nakupovala) su bile orginalne, ručno rađene i oslikane klompe!
Svidjela mi se i mala kuća – totalno vjerrna replika ”normalnih” kuća. Cijenu joj ne znam i u biti ne znam da li je ona cijela bila na prodaju ili ne ali da me je oduševila je.
Nakon svih obilazaka, sastančenja i pregovaranja došao je red i na povratak domeku svome.
Let je bio opet grozan s time da sam na povratku morala presjedati.
Letjeli smo kroz nevrijeme, avion se tresao, propadao a ja sam se igrala soliter.
No unatoč lošem vremenu uspjela sam uloviti lijepu fotku-duga iznad Münchena.
komentiraj (17) * ispiši * #
01
utorak
rujan
2009
Hanžek, skok, slika,loša organizacija i pokoji autogram
Moj post o Grand Prixu u Zagrebu je trebao ići otprilike ovako:
“Gee, koja ludnica!!!! Super je bilo! Blanka je skočila nebu pod oblake. A Onaj Jamajkanac, kak je doooobar! 100 m prepone fenomenalno smo vidjeli! Žene su bile veličanstvene u trčanju. Troskok eeeeeeeeeeee ta Gay je stvarno ono-svaka čast. Ajd jedino kladivo nismo vidjeli i kuglu kak spada ali ma nema veze glavno da smo vidjeli našu Blanku kak skakuće! Ma da ste bar to vidjeli!!! Ma bilo je SAVRŠENOOOOO!!!!!!”
No nažalost moj post neće tako ići.
Moj post će ići nekako otprilike ovako:
Jučer se održao još jedan IAAF Grand Prix-Hanžek memorial u Zagrebu. 58-i po redu.
Dan je bio lijep i sunčan i baš kako bismo rekli taman za jedan takav događaj.
Početak manifestacije bio je zakazan za 17:30 no kako je radni dan u to vrijeme nismo mogli doći pa smo (Veliki, njegova druga polovica i moi) došli tek oko 18:10.
I tu je sve palo u vodu.
Na ulazu nam ponište karte i uđemo bez problema gledajući one koji karte nemaju i koji čekaju s druge strane ograde da ih zaštitari puste unutra.
Navodno oni bez karata ulaze na stadion nakon što svi sa kartama uđu.
Dolazimo do jednog prolaza i gledamo kako da se prebacimo do tribina za koje smo imali karte. Naravno radilo se o zapadnim tribinama :)
Nitko nije bio veseliji od mene što ove godine smo imali karte za zapad jer se sa zapada sve,ali ama baš sve vidi.
Prvi striček zaštitar kaže da za zapad moramo ići na drugi ulaz. Krenuli mi tamo kada hopla-stani!
Zaštitar nas ne pušta. Kažem mu da imamo karte za zapadnu tribinu.On kaže nemože. Ja kažem ali imamo karte. On kaže pokaži. Ja mu pokažem. On kaže nemože. Zašto? Nema mjesta. Upitnik nad mojom glavom. Kak nema mjesta ako ja imam svoju kartu!?
Kažem mu da nas ujak čeka na zapadnoj tribini i da nam čuva tri mjesta jer smo se malo prije čuli. On kaže nemože nema mjesta. I usput naravno propušta druge ljude ali mi stojimo iza ograde i ne mičemo se.
Došlo mi je da izazovem odmah skandal!
Vraćamo se do prvog zaštitara, prolazimo ga i idemo prema otvoru u ogradi-kud svi tud i mi. I opet hopla-stani ovo nije prolaz. I opet ista priča-mi imamo karte za zapad, nama se čuvaju mjesta, zašto nemožemo otići na zapad?
Zaštitar kaže-nema mjesta! Sad več vidno izžifcirana mu ponavlajm svu priču ujedno gledajući prema zapadu na kojem se vidi barem 20-ak praznih stolica!Ne, nemože, smjestite se na ovoj tribini.
Sjever???? Tjerate me na sjever????????????? Pa od tud ne vidim ama baš ništa!!!!
Bjesna zovem ujaka i on se čudi što nas ne puštaju jer mjesta za sjedenje još ima.
Sjeverna tribina ili kako god da ju zvali je najlošija tribina koja valjda postoji. Em se ništa ne vidi, em se ništa ne čuje, em smo se glupo osjećali jer naša mjesta na zapadu koja su nam bila osigurana kartama su zauzeli valjda prijatelji zaštitara koji su mogli uči a mi sa kartama nismo.
Da ne pričam da postoji rupa u vratima na ogradi koju nitko nije čuvao a koja vodi gle čuda na zapad(!!!) i gdj su ljudi lijepo ulazili BEZ karta a mi SA kartama nismo.
Evo što smo mi vidjeli:
“Pogled” prema skoku u vis-zumirano sa sjevera.
I onda smo vidjeli svu ljepotu i nepravednost zapadne tribine.
Em što sa zapada se vidio svaki start, em je teren pregledan, em je razglas na zapadu i još i veliki ekran je okrenut na zapad pa oni koji ne žele buljiti na teren mogu sve uvečano vidjeti na ekranu.
Ostale tribine su potpuno zakinute.
Razglas je bio tako loš da jedinu stvar koju smo uspjeli razaznat je bilo Blanka Vlašić ali visinu koju je skakala nismo uspjeli.
Sve u svemu razočarala me organizacija Grand Prixa i iako je ovaj puta stadion bio dupkom pun ipak bih apelirala na organizatore da slijedeću godinu porade na razglasu, da dodaju još koji ekran pa da i druge tribine mogu vidjeti što se dešava na terenu a ne samo nagađati, da zaštitari ne puštaju ljude sa kartama za istok na zapad ili one bez karata i svoje prijatelje a ljude koji imaju kartu izvise (da li je moguće da su dali više karata za zapad nego što ima mjesta??), da pripaze na padobrance kroz ograde koji ”kradu” mjesta.
Jedino što smo sa svojih mjesta uspjeli vidjet su bili bacači kugle i možda bismo vidjeli troskokaše i semafor za njihove rezultate da neki pametljaković nije postavio stativ i kameru ispred ekrana! Zar nije mogao metar lijevo ili desno?
No sve u svemu-Blanka je bila ODLIČNA!!!! I bilo mi je žao što nije uspjela preskočiti 2,10 jer to na domaćem terenu bi bilo kao šlag na maline!
Pljeskali smo u njenom ritmu, plejskali smo oduševljeno nakon svakog skoka,. Vriskali smo nakon 2,08 i šutjeli skoro pa bez daha kad se pripremala na 2,10.
Kako kaže Veliki-ona je prema drugima u tom sportu vanzemaljka!
Šećer na kraju cijelog memorijala bilo je naganjanje autograma ;)
Pobrala sam 6 autograma i nekoliko slika.
Slikala sam se sa bacačima kugle- Taylor Daniel,Armstrong Dylan i Cantwell Christianom. Dečki su fenomenalni!
Uletila sam im sa bilježnicom i zamolila za autogram, zašprehavala ih kak smo ih gledali i kak su bili fenomenalni (ajd morala sam izvuč autograme i sliku) i na kraju se stala između njih i slikala se. Dečki su me zagrlli i slikica je pala :))))))) Osjećala sam se taaaaaaaaaaak mršavo među njima-LOL-dečki su OGROMNI!
Uspjela sam nabaviti autogram i od Gay Mabel (1. mjesto u troskoku) koju sam totalka zbunila.
Naime prišla sam joj i pitala da li mogu dobiti autogram i rekla je da nema problema. Pitala sam ju da li ju mogu fotkati,rekla je yes. Nakon minutu uletavam ponovno i pitam da li se mogu ovaj put i ja slikat s njom. Ona me zbunjeno pogledala, ja joj ponovila pitanje i kaže ona ok, nema problema.
I žemska me zagrli, nasmiješi se i voila imam sliku sa pobjedenicom! Not bad ;)
Autogram i fotka je stigla i od jednog jamajkanca čije ime ne znam (pomoć???)
i autogram (nažalost bez slike-fotić ostao kod Velikog) od Phillips Richarda (110 prepone-7.mjesto).
Doma sam otišla sva hepi zbog autograma i slika ali nažalost nit to nije umanjilo razočaranje sa lošom organizacijom.
Nadam se da će slijedeće godine biti bolje.
komentiraj (12) * ispiši * #
