Stay on these roads....

utorak

studeni

2008

Pissed off!

da li imate one dane kad bi najrađe sjeli i plakali ili udarali nekog do iznemoglosti? A da ako ste žemsko znate da niste u PMS-u več da vas sve žifcira oko vas a ne možete si pomoći?
E pa danas je jedan od tih dana!
Prošli tjedan sam predala zahtjev za godišnji za kraj ove godine i početak druge.
Uvijek najavim dosta ranije godišnji ali eto ovaj put sam najavila “samo” 5 tjedana ranije.
I dobila povratnu informaciju da ćemo vidjeti jer moramo naći tko će me mijenjati.
Rekoh ok nema problema.
I danas dobijem mail od jedne meni nimalo drage osobe da hoće ići na godišnji slijedeći tjedan i u isto vrijeme kao i ja(pa i malo duže) i da li ja mogu biti zamjena.
Rekoh ne mogu! Puko mi je film!
Mene ne može nitko mijenjati (zamjena za mene ne postoji – ne želim reči da sam nezamijenjiva več moj posao tu HR nitko ne obavlja i moraju me mijenjat kolege iz vana) a ja bi trebala biti svako malo svima na raspolaganju kako im se sprdne i bez najave unaprijed (4 dana unaprijed najaviš dgodišnji???) a ja bi trebala mijenjat čitav svoj raspored!
Da ne pričam da mi se dešava da planiram treninge ili seminare i onda mi to sve propada jer jelte ne najavi mi se na vrijeme da nekog trebam mijenjati.
Popi***** sam još više jer moje odobrenje stoji na stolu i čeka se valjda nigdarjevo i automatski ispada da nemam prioritet jer će na kraju biti da sam najkasnije tražila godišnji.
Pitam kolegu koji će biti u vrijeme mog GO-a u uredu da li me može mijenjat a on pa znaš, jooj, ne znam,možda..moram vidjeti,teško...
Tolko o onome kad mi kažu da ja ne znam sebi planirat vrijeme! Pa kako da ga planiram kad mi nitko neće dati info na vrijeme da li mogu nešto ili ne?!!?
Da ne pričam o tome da nemam pojma koje promjene unose u moj posao sa novom godinom jer svi viču kak ima vremena da saznam a ja govorim da nema jer sve promjene vuku za sobom još dosta stvari i da se moram na vrijeme pripremiti.
Sve u svemu sam pissed off i čekam big bossa da dođe da ga priupitam tko ima prioritete i da kad ću napokon ja na zasluženi odmor?
GRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Apdejt:
Nikak da se ulogiram i napišem nastavak što je bilo... (previše posla-za podivljat!)
Otišla ja do big bossa i pitala da li ja moram mijenjat druge ili ja mogu na GO. Rekao je da ne brinem da ja idem na GO ali da ćemo vidjet kad.
Uglavnom na kraju je ispalo da ja idem na GO kad sam tražila sa "iznimkom" od dva dana kad sam na stand by-u ako će zatrebat ali da inače ja imam pravo na GO i eto izborila ja svoje pravo :)
E sad do GO-a ću šizit jer moram zatvorit mjesec, godinu i još dodatne prosinačke poslove hendlat zajedno sa svojim svakodnevnim. Podivljat ću i potrošit se ful ali 2 tjedna nakon...ooooo daaaa.... :)

komentiraj (11) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2008

Noćne more završavaju?????

Pojavio se ispred mene u svom najboljem izdanju. Predivno je izgledao. U svakom drugom trenutku uživala bih gledajući ga ali ne i u ovom.
Pogledala sam ga, osjećala sam kako bijes pomiješan sa panikom u meni raste. Počela se se derat "Odlazi iz mojeg života!!!!!!!" i krenula prema njemu pokušavajući ga zgrabit i ogrebat i ugristi ali nešto me je vuklo unazad.Nisam mu se mogla približit. U jednom trenutku pričinilo mi se da se osmjehnuo najslađim osmjehom koji mi je znao uputiti, možda se malo podsmijehnuo isto ali činio se i nekako tužan. A ja sam i dalje urlala da odlazi iz mojeg života, da me pusti na miru.
Spustio je glavu i nestao.

Trgnula sam se.Otvorila oči dok je srca malo ubrzano tuklo. Nema ga. Pogledala sam okolo. Nema ga.
Bio je to samo san. Još jedan od mnogih.
No sada sam mu rekla da me pusti, da ode....
Možda je to trebao biti završetak, zatvaranje knjige? Možda me demoni više neće progoniti?
Nadam se.
Zatvorila sam oči i zaspala...ničeg se ne sjećam više. Noć je bila mirna..... :)

komentiraj (3) * ispiši * #

srijeda

studeni

2008

.Točka.

“Ja ne mislim sa 30 ili 31 mislim kad mi se mama vrati živjeti s njom. Pa nisam luda.Ne shvaćam kako ti ne razmišljaš o svojem stanu i želiš i dalje živjet s mamom. Meni je to neprihvatljivo sa 30 ili 31.” – reče ona i ostane živa. Točka.

Imam jednu..hmmm...kako je uopće nazvati. Ne nije mi više prijateljica. Za to bi trebale imati neke prijateljske odnose. ...ok, poznanica. Daklem. imam jednu poznanicu – autoricu gore izjavljene gluposti. Rekla je to i ostala živa. I pokakana. Mislim barem sa današnje perspektive. Perspektive broj 32. Njenih godina.
Poznajem ju odavno.Malo smo si bile frendice pa malo nismo, pa opet jesmo pa eto opet nismo pa jesmo i eto sad smo samo poznanice. Bar što se mene tiče.
Da li ćemo opet postat prijateljice? Ne vjerujem.
Od kad ju poznam uvijek je bila puna sebe i smatrala da je neko visočanstvo ( neću biti zločesta;).
Sve što je ona napravila je zakon i mrak i kul i guba i najbolje a sve što drugi naprave je mislim ono halooo!??!
Malo patimo na lovu, malo bi bila sponzoruša ali takvi je neće, nije njihov tip (mlada, zgodna, dobra roba za pokazivanje). Malo soli pamet drugima ali svoje skriva ko zmija noge.
Zavist ne postoji u njenom riječniku kao takva riječ. Zavist je njena svakodnevnica-ne shvaća da se svijet ne vrti oko nje ili u najmanju ruku zbog nje.

Prije kojih 4 i pol godina odlučila sam kupit Zvijerku. Moj prvi auto! Još nit vozačku nisam imala a auto je došao na parking.
Samo moj i ničiji više, kupljen na neku kredu ali kredu koju sam ja sama otplatila. Nitko nije bio sretniji od mene jer sa 26 i nešt sitno godina ja sam imala svoj prvi, svoj zarađeni auto.
Nisam joj ništa htjela reči dok auto ne bude na parkingu.
Došla je jedan dan do mene i počela me doslovno napadati da ja nisam normalna, šta će mi auto, bolje da sam razmišljala o stanbenoj štednji i stanu a ne o komadu lima. Da gdje ću ja živjet? U autu?
Na to se Glavna umješala da zar misli da ja nemam gdje živjet? Da mene nitko neće izbaciti iz stana u kojem sam sad sa Glavnom i Velikim.
No ona je samo nastavila da ona razmišlja o takvim stvarima što se tiće budućnosti jer najpametnije je uložit u stan a ne u lim. Glavna joj je odgovorila da se ona netreba brinut, da kad će meni trebat stan da ću ja naći naćina kako i da njega kupim a do tad ja imam gdje biti.
Ja sam u biti ostala šokirana. Nisam uopće sudjelovala u “prepucavanju” jer nisam mogla vjerovati da te netko može na tako ružan način poklopiti kad se želiš pohvaliti da eto imaš auto i da sad možemo ići van kad hoćemo jer ne trebamo ovisiti da li će ona dobiti auto ili ne.
Nakon toga još par puta smo dolazile do tematike stana i auta.
Ona je pametnija od mene i ima svoj stan. Ne nije ga kuipila več nasljedila. U biti dijeli (prošlost sadašnjost-ne znam) ga sa bratom ali ga ima namjeru isplatiti. Zato je počela uplačivat stambenu štednju i digla je i kredu koju će isplačivati godinama kako bi brata isplatila za 20-ak kvadrata. I stan će urediti FENOMENALNO i preselit će se u njega
Naravno sve to prije nego što joj se mama vrati jer jelte ona ne misli živjet s mamom kad će imati 30 ili 31.

Neki dan sam vidjela tu svoju poznanicu. Nisam joj se javila jer iskreno nisam ju skoro niti prepoznala.
Naravno da joj se mama vratila. Naravno da živi s njom iako ima svoj stan, za razliku od mene, koji će feeeeenomenalno urediti za život i za koji otplačuje kredu kako bi brata isplatila iz njega.
I naravno da ima 32 godine. Ne 30. Ne 31 več 32.
Tolko o onome što je rekla. Točka.

Poanta ove priče: pazi što/kada/kome pričaš jer sve se vrača-sve se plaća i možeš ostat pokakan. S točkom ili bez nje ;)