.Točka.

“Ja ne mislim sa 30 ili 31 mislim kad mi se mama vrati živjeti s njom. Pa nisam luda.Ne shvaćam kako ti ne razmišljaš o svojem stanu i želiš i dalje živjet s mamom. Meni je to neprihvatljivo sa 30 ili 31.” – reče ona i ostane živa. Točka.

Imam jednu..hmmm...kako je uopće nazvati. Ne nije mi više prijateljica. Za to bi trebale imati neke prijateljske odnose. ...ok, poznanica. Daklem. imam jednu poznanicu – autoricu gore izjavljene gluposti. Rekla je to i ostala živa. I pokakana. Mislim barem sa današnje perspektive. Perspektive broj 32. Njenih godina.
Poznajem ju odavno.Malo smo si bile frendice pa malo nismo, pa opet jesmo pa eto opet nismo pa jesmo i eto sad smo samo poznanice. Bar što se mene tiče.
Da li ćemo opet postat prijateljice? Ne vjerujem.
Od kad ju poznam uvijek je bila puna sebe i smatrala da je neko visočanstvo ( neću biti zločesta;).
Sve što je ona napravila je zakon i mrak i kul i guba i najbolje a sve što drugi naprave je mislim ono halooo!??!
Malo patimo na lovu, malo bi bila sponzoruša ali takvi je neće, nije njihov tip (mlada, zgodna, dobra roba za pokazivanje). Malo soli pamet drugima ali svoje skriva ko zmija noge.
Zavist ne postoji u njenom riječniku kao takva riječ. Zavist je njena svakodnevnica-ne shvaća da se svijet ne vrti oko nje ili u najmanju ruku zbog nje.

Prije kojih 4 i pol godina odlučila sam kupit Zvijerku. Moj prvi auto! Još nit vozačku nisam imala a auto je došao na parking.
Samo moj i ničiji više, kupljen na neku kredu ali kredu koju sam ja sama otplatila. Nitko nije bio sretniji od mene jer sa 26 i nešt sitno godina ja sam imala svoj prvi, svoj zarađeni auto.
Nisam joj ništa htjela reči dok auto ne bude na parkingu.
Došla je jedan dan do mene i počela me doslovno napadati da ja nisam normalna, šta će mi auto, bolje da sam razmišljala o stanbenoj štednji i stanu a ne o komadu lima. Da gdje ću ja živjet? U autu?
Na to se Glavna umješala da zar misli da ja nemam gdje živjet? Da mene nitko neće izbaciti iz stana u kojem sam sad sa Glavnom i Velikim.
No ona je samo nastavila da ona razmišlja o takvim stvarima što se tiće budućnosti jer najpametnije je uložit u stan a ne u lim. Glavna joj je odgovorila da se ona netreba brinut, da kad će meni trebat stan da ću ja naći naćina kako i da njega kupim a do tad ja imam gdje biti.
Ja sam u biti ostala šokirana. Nisam uopće sudjelovala u “prepucavanju” jer nisam mogla vjerovati da te netko može na tako ružan način poklopiti kad se želiš pohvaliti da eto imaš auto i da sad možemo ići van kad hoćemo jer ne trebamo ovisiti da li će ona dobiti auto ili ne.
Nakon toga još par puta smo dolazile do tematike stana i auta.
Ona je pametnija od mene i ima svoj stan. Ne nije ga kuipila več nasljedila. U biti dijeli (prošlost sadašnjost-ne znam) ga sa bratom ali ga ima namjeru isplatiti. Zato je počela uplačivat stambenu štednju i digla je i kredu koju će isplačivati godinama kako bi brata isplatila za 20-ak kvadrata. I stan će urediti FENOMENALNO i preselit će se u njega
Naravno sve to prije nego što joj se mama vrati jer jelte ona ne misli živjet s mamom kad će imati 30 ili 31.

Neki dan sam vidjela tu svoju poznanicu. Nisam joj se javila jer iskreno nisam ju skoro niti prepoznala.
Naravno da joj se mama vratila. Naravno da živi s njom iako ima svoj stan, za razliku od mene, koji će feeeeenomenalno urediti za život i za koji otplačuje kredu kako bi brata isplatila iz njega.
I naravno da ima 32 godine. Ne 30. Ne 31 več 32.
Tolko o onome što je rekla. Točka.

Poanta ove priče: pazi što/kada/kome pričaš jer sve se vrača-sve se plaća i možeš ostat pokakan. S točkom ili bez nje ;)