23
ponedjeljak
lipanj
2008
Hvala Bilić boysi! Hvala Vatreni!
Kao što sam odavno rekla nisam neki nogometni fan niti išta znam o pravilima igre ali kad god dođe vrijeme za Europsko ili svijetsko prvenstvo ja naprosto poludim za nogometom.
Ja i još valjda 3 i pol milijuna Hrvata.
Počnem pjevati navijačke pjesme (“Samo je jedno u mom životu vrijedno....”), razmišljam o ocrtavanju lica “ratničkim” bojama (ovaj put sam odoljela porivu da Čupavca opet namaljam crven-bijeli), derem se Hrvatska, Hrvatska gdje god mogu a da me ne smatraju totalnom frikušom (je honey samo se nadaj da te tak ne smatraju, sam ti živi u fantazijama) i psujem ko kočijaš na glupe suce (sudac nema pišu ja*a mu se njišu).
No sve to ludilo donosi i negativnih strana u mojem životu-groznu nervozu i bolove u želucu (kao da to ovak i onak nemam previše).
Kaže mi Glavna da koji vrag se žifciram ko da sam neki navijač.
Ma nisam ali kad mi Vatreni igraju mam mi je u srcu toplije i klimam glavom na “Proud to be Croat”.
Kad gube se žifciram, kad pobjeđuju se žifciram jer znam da će ih do pobjede bar 10-ak puta pokositi po terenu, u biti non stop se žifciram!
Ali kad Vatreni pobjede na svako žifciranje zaboravim i iz petnih žila urlam toooooooooooooooooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!
U petak sam skoro i ja lila suze zajedno sa Srnom. Bilo mi je teško ko i Niki i njegovom bratu Robertu takođe.
Bila sam izgubljena ko naš izbornik i rekla sam i ja da su sve to pizda*ije glupog suca (joooj da se mene pita ne bi se njemu ništ njihalo!) koji nas je pokrao(mamicu mi produžetak je završio a on nije htio svirat,joooj $#&(/!QEU)”?&(Q/&%/$%!&!$**?)=/ ).
Osjećala sam se jadno kao da sam ja bila zajedno s njima na travnjaku, kao da su meni pregazili životni san, kao da su meni oduzeli ono nešto na što se čeka i čeka...
Ma nisam razočarana, samo ljuta i žalosna.
Zaslužili smo ići dalje. Zaslužili su dečki sjest na tron (ne nisam jedna od onih koji smatraju da MORAMO pobjediti ali ruku na srce B-boysi su to zaslužili).
Razočarana nisam niti ću biti.
Hvala Vatrenima što su igrali tako dobro.
Hvala Biliću što je izbornik no.1.
I niste nas razočarali... 2010 je ovak i onak blizu;)
komentiraj (7) * ispiši * #
13
petak
lipanj
2008
Rekla sam vam!!!!
Samo je jedno u mom životu vrijedno da pustim suzu s oka jer tebe volim ja
Život mi dala baš kao da je znala da nikad neće nestat sa mojih usana HRVATSKA!
Koji je danas bio užitak doći na posao i otvorit mail i naći hrpetinu mailova sa čestitkama-od strane njemačkih kolega-hihihihihi
Požurili se valjda da im ne trljam sol na ranu!
Od prošlog tjedna moji strani kolege su se brusili na jučerašnju utakmicu.
Svako malo ili u telefonskom razgovoru ili u mailu spomenuli kao ono slučajno utakmicu naravno uz komentar da ćemo plakati.
Pa i jesmo-od sreće!!!!!
I svi su se brusili kako ćemo se odmah ujutro čut telefonski čist da prokomentiramo utakmicu misleći da će oni pobjediti pa da se malo naslađuju.
Nitko nije zvao.
Svi su samo poslali mailove sa čestitkama- Hrvatska je dobro igrala,..mi smo se opustili nakon igre sa Poljskom,...naši igrači su gledali Hrvatsku igru,...nemoguće, za ne povjerovat...
Ja sam uredno odgovarala na milove zahvaljujući se na čestitkama.A nakon maila sam ih uredno i zvala i umjesto pozdrava samo rekla : I TOLD YOU SO!!!!!
E pa evo vam kad ste bili tolko sigurni u svoju pobjedu i kad ste tak provocirali misleći kako smo slabija momčad.
E pa nismo!
NAPRIJED VATRENI!!!!!!!!!
komentiraj (3) * ispiši * #
10
utorak
lipanj
2008
Nevina poruka ili bolesnik?
Sjećam se 8. osnovne. Bilo je proljeće, sunce je sjalo, hormoni su počeli raditi, bilo je vrijeme za nalaženje prve ljubavi.(da, ja spadam u onu generaciju koja je kaskala za svime)
U to vrijeme sam išla na zbor u školi (tko se mene usudio ubaciti na pjevanje???),bila skoro pa popularna na hodniku makar mi nije bilo jasno zašto ali eto zbog zbora me je jako puno „klinca/klinki“ poznavalo.
Jedan dan došla mi je jedna malecka koju sam znala iz viđenja i zamolila da li joj mogu posudit atlas iz zemljopisa jer je svoj zaboravila a profa će ju ubit ak ga neće imati.
Rekoh nema problema samo mi ga drugi odmor donesi natrag.
Drugi dan mi je malecka ponovno došla i pitala da li sam vidjela šta je u atlasu.Rekoh ne, šta? Kaže mi ništa, nađi sama. Rekoh ha?
Jedva sam čekala da dođem doma da vidim šta mi je napravila mom atlasu-da li mi ga je zašarala (Veliki će me ubit to je njegov atlas), da li ga je oštetila ma šta li mu je napravila!???!!!!
U biti ništa. Stavila je jedno pisamce unutra koje sam ja trebala pronać i ništa više.
Moje prvo ljubavno pisamce. Moj prvi poziv na blind date.
Jednostavno, na papiru je pastelom velikim slovima bio napisan poziv za sastanak te subote u 15 sati ispred videoteke u naselju gdje živim.Na kraju su bila tri iksića koja su predstavljala puse i to je bilo to.
Bez potpisa, bez bilo kakve naznake tko je bio tajanstveni pošiljaoc.
Ništa.
Prvo mije bilo smiješno, pa sam bila ljuta, pa u panici pa opet mi je bilo smiješno.Na kraju sam bila i zabrinuta.
Da li da dođem? Ma koji kreten stavlja u takvo čudno vrijeme sastanak? Em što bih mogla imati ručak em što sam u stvari imala pripreme na koje sam morala ići.
Zašto nije kasnije?
10 minuta prije dogovorenog termina prolazila sam blizu mjesta sastanka-išla sam po frendicu s kojom sam išla na pripreme. Naluknula sam se ne bi li možda vidjela tko me to čekao.
Nije ga još bilo. Ili je i on vrebao sa strane, nemam pojma.
Moj prvi sastanak na slijepo je neslavno propao.bio je loš tajming. Ništa više.
Kasnije sam tu malecku uspijela natjerat da mi kaže tko je bio pošiljaoc pisma i nakon dugog nagovaranja pokazala mi je svog bratića koji joj je dao to pismo.
Ištao je u A razred i istinu govoreći nisam nikad primjetila da bi me tip pogledao a kamoli da je bio zaljubljen u mene.
Iako sam rekla da nisam mogla doći zbog obveza novi poziv nisam dobila.
Možda i bolje. Tip nije bio moj tip(iako je bio plavuša;)
No svejedno bilo je lijepo u to vrijeme primiti nevinu dječju porukicu, poziv na sastanak, poziv na upoznavanje....
Danas sam dobila mail od jedne meni jako drage osobe.Kaže da je jučer našla porukicu zataknutu za brisač na autu.
U porukici piše da je jako zgodna, da ponekad misli na nju, pita ju da li je udana jer je on oženjen, da ako mu jamči diskreciju nek mu se javi na telefon blablablabla i da ima xy godina i šalje joj pusu.
Prvo joj je bilo smiješno ali onda se je pitala kakav joj bolesnik to ostavlja poruku.
U jednu ruku tako nešto može biti itekako romantično, slatko i totalno dječje naivno a s druge strane....
Netko ju je očigledno neko vrijeme promatrao, skužio auto koji vozi i usudio se staviti poruku bez obzira da li ga netko može vidjeti i nakon njega pobrat poruku i pogledat što je napisao.
Pa zar bi netko ostavio onda broj telefona ali i izjavu da je oženjen ali diskrecije radi....
Pitaš se kakva je to osoba koja navodi činjenicu da je oženjena ali da je uzbuđuje pomisao na nekoga i da bi jelte tko zna što sve ne.
Da su druge okolnosti, da je porukica ostavljena u sasvim nevinom smislu bilo bi tolko romantično ovako pitaš se u kojem to svijetu živimo i kakvim smo to ljudima okruženi.
Da li da se brine da ju netko “vreba” ili da to shvati kao običnu loše izvedenu zezanciju?
Ne znam....
Samo se pitam gdje su nestale nevine porukice....
komentiraj (3) * ispiši * #
06
petak
lipanj
2008
Sretan mi blogo-rođendan!Drugi....
:)
(no comment from me)
komentiraj (6) * ispiši * #
03
utorak
lipanj
2008
Kravice ne mogu letjeti....
HAIKU SONG
One day, I looked up in the sky.
A bird came by and shit into my eye.
I didn’t laugh. I didn’t cry.
I was just happy that cows can’t fly.
Ja se osjećam ko da me je kravica pu-pupnula.
Ptičica bi bila preblaga.
Voljela bih kad bih se mogla isključiti barem na 24 sata i doživjet taj spokoj, neznanje i „sve-mi-je-ravno“ fazu i ne žifcirat se oko luposti i oko glupih ljudi i oko svega što me žifcira a vjerujte mene jako puno tog žifcira.
Voljela bih samo na jedan dan ne slušati gluposti oko sebe, samo jedan dan ne saznati o pretučenim ljudima nasred ceste usred bijelog dana usred države koja ima tako fenomenalno pravosuđe i u kojoj naravno nema kriminala, mafije ili korumpiranih dužnosnika.
Voljela bih samo jedan dan ne slušati o poskupljenju benzina,vode koju btw. plaćamo kao da nas ima barem 10-oro a ima nas 3 i ijetko smo doma i malo vode trošimo ali eto nisu svi stanari priavljeni i negdje curi a vodo-firmu zaboli jelte šta za nas sitne potrošaće, poskupljenje struje koja neće poskupit 50 već 20 % i time se netko hvali a netko drugi im odgovara da su se oni pu-pupnuli (joj što sam sretna što se osjećam samo ko da me kravica pu-pupnula).
Voljela bih samo na jedan dan ne osjećat se kao građanin ne drugog nego nekom 55 reda koji mora sve čekati da se obavi barem 2 tjedna jer oni koji obavljaju ne shvaćaju da sam ja (i meni slični) ta zbog kojih su oni tu i da nisam ja njihova budala i da ako žele moje nofce trebaju se počet ponašat kao da sam u najmanju ruku mala V.I.P. osoba a ne kao da sam ja tu zbog njih i da će oni to napraviti kad se njima prohtje. A u biti zašto i ne bi kad im se sve to dozvoljava!? Fenomenalan tržišni zakon....
Voljela bih na samo jedan dan ne razmišljati o svim onim bolesnicima koji žive u mojem susjedstvu i koji bacaju staklene boce na aute ali eto ništa im se ne može, koji imaju opasne pse koji slobodno šeću naseljem i napadaju ljude ali to je sasvim ok jer vlasnik je lokalni šerif i njemu nitko ništ neće(oni sa početka posta koji rade u fenomenalnom pravosuđu rade fenomenalan posao) ali on se nasnimava po TV-u i žali se na brutalnosti prema njemu.
Voljela bih kad bi samo jedan dan, samo 24 sata bila sva pinki i kad bi cvijeće fino mirišalo, muzika bila vesela, dan sunčan a ja sretna i bez ijednog problema.
U zadne vrijeme muku mučim sa bankama, trgovcima, nesposobnjakovićima koji misle da je "Dobar dan" vrhunac pristojnosti koju moraju imati prema klijentu.
Svaki dan trčim na posao bakćem se glupostima, trčim doma, trčim po gradu obaviti 1001 stvar potrebnu za papirologiju koja tek slijedi i pitam se da li mi je to trebalo?
Sanjam o jednom mirnom danu,nalik onome u Trumanovom show-u.
Do tada ću samo gledati u nebo i nadat se da je najgora stvar koja mi se može desit da me ptičica pu-pupne a da je najbolja stvar što kravice ipak ne mogu letjet.
Ili mogu li?
komentiraj (0) * ispiši * #
