31
srijeda
siječanj
2007
Moji strahovi....
Kažu da se ljudi boje onog što ne razumiju. Onog što im je nepoznato.
U djetinjstvu sam razvila strah ili bolje rečeno fobiju od paukova.
Kad vidim pauka u stanju sam vrištat I izbezumit se totalka.(nije da se to nije desilo)
Nema veze da li se radi o obićnom malom mikroskopskom paukiću ili o pauku veličine omanjeg vola...meni je pauk pauk! Ma nemora biti niti otrovan ali mene je njega strah.
Zašto sam se počela bojat paukova pojma nemam. Znam da se je nekad Veliki bojao paukova a ja sam ih lovila po stanu i ubijala umjesto njega. A onda odjednom preokret-Veliki se nije bojao paukova a moj strah je svakim danom bivao sve veći i veći i pretvorio se u fobiju.
Bojala sam se da ne zaspim a da prije toga ne provjerim petsto puta oko kreveta i po sob da li je netko tu ili nije. Vrata od kupaone nisu smjela biti otvorena, špijunka na vratima od stana je morala biti zatvorena. A ja sam barem 10 puta prije neg sam utonula u san škicnula da lli mi je netko u sobi...netko tipa Fredie Krugera....
No taj strah je tijekom godina nestao...no svejedno špijunka na vratima je i dalje prije svakog spavanja zatvorena;)
U zadnje vrijeme počinjem osjećati neke nove strahove...potpuno iracionalno ali jednostavno si nemogu pomoći...
Prvo je strah od novog-svaka promjena u mom životu me plaši.
Ne znam kak da to riješim. Znam da su neke stvari jednostavno prirodan tijek života ali još se ne mogu pomirit s time da to tak mora biti.
A ono čega me je najviše strah je putovanje ili šta ću jesti dok sam na putu.
Znam, ovo je tolko glupo I zvuči najvjerojatnije nevjerojatno da neko može o tome razmišljati ali eto kako sam ja Tibica i potpuno drukčija od drugih mene mući taj glupi problem...
Prije godinu dana bila sam na jednom putu koji je završio ajmo to nazvat ne slavno. Umjesto da uživam u razgledavanjima grada I šopingu I uživanju ja sam završila u bolnici zbog malaksalosti, gladi I sveopće lošeg stanja.
Dijagnoza-nije postavljena jer nisu mogli otkrit šta mi je.
Moj problem je bio moj želudac koji baš ne podnosi dobro hranu i eto kombinacija neke hrane je bila kobna i moj gastritis je podivljao( gastritis je bio jedino ”logično” objašnjenje šta bi meni moglo biti). Povratak doma je bio više neg mućan.Bilo je upitno da li ću moć izdržat put, da li ću se po putu negdje srušit (pa bile su dvije mogućnosti toga ali eto uspjela sam nekak dopuziti u Zgb). Čak sam trebala ostat još par dana na ”promatranju” i ”osposobljavanju” ali ja nisam htjela-rekoh ak će me nešt izlječit to je mamina pileća juhica. I tak je i bilo.
No kako je do toga svega došlo? Jako duga je to priča no sve je povezano sa hranom i što mogu i što ne jesti a većinom nemam što.
Doo tog “incidenta” ja sam obožavala putovat I samo sam sanjarila kud bi išla.”mućila” me je samo putna groznica koja bi nestala onog trenutka kad sam se ukrcala u prijevozno sredstvo i umjeto groznice na mom licu se očitavao samo smiješak od uha do uha(da nisam imala uha valjda bih se smijala oko glave i to bar 5-6 puta oko;)
No nakon toga svaki put mi je postajalo sve teže I teže otič na put.
Putna groznica se pretvorila u strah,a strah je rezultirao bolom u želucu koji pak zbog iziritiranosti nije prihvaćao hranu.
Jutros sam se probudila prije 6 I više nisam mogla zaspat.
Razlog-uhvatila me panika zbog puta u Pariz. Da, da eto onog što sam mislila da neće biti upravo se dogodilo.
Panika se svakom minutom sve više i više pojačavala a moji razlozi za neodlazak na put su se sve više i više gomilali.
Razmišljala sam samo šta ću ja tih 7 dana jesti, šta ću sama tam raditi, da li mije uopće potrebno ići, da li uopće želim ići...jedino što sam u tom trenutku htjela je da probudim Glavnu i da joj se rasplaćem (2 put u tjedan i pol da joj ridam zbog nečega).
Ili da je Plavuša tu i da me zagrli i kaže da će sve biti u redu.No Glavnu nisam budila a Plavuša nije tu.....
I što sad? Danas je zadnji dan kad mogu dobiti avionsku kartu jeftinije. A ja se bojim otič na put.
Šta da radim? Kako da pobjedim svoj strah?
Znam ne bi se trebala s time opterećivat ali eto opterećuje me se....ne bi trebala paničarit ali eto paničarim..
A jedino šta bih sad željela je zavuč se u mišju rupu I plakati i samosaažaljevati samu sebe sa svim tim svojim glupim strahovima....
pošto sam neke zbunila - ja putujem za Pariz tek krajem 4.mjeseca tak da ćete me do tad morat "trpjet" sa dogodovštinama iz Zgb-a a onda iz Pariza. Ah da,kad kažem ja putujem to znači da je karta kupljena;))))
komentiraj (11) * ispiši * #
23
utorak
siječanj
2007
Njegovih prvih 60! ;)))))))
Jučer je Čupavac imao rođendan!
Navršio je 9 ljudskih ili 60 psećih godina!!!!
VELIKA JUBILARKA!!!!!
Kako priliči svim jubilarkama tako i ovoj-u tu čast je organiziran mali tulum;))
Na tulumu su bili Plavuša(hvala ti na tome:* ), Ujak, Glavna, Veliki, Čupavac i moja tibičasta malenkost.
Čupavac je dobio i poklone kako i priliči slavljeniku-malog žutog medu(”ubio” mu nos za cca. 2 minute i isčupao svu vatu iz glave- eto pobjegao još jedan mozak u Hrvatskoj;) i od Plavuše 2 različite vrste slatkiša.(mislim da će ga sad još više obožavati! Btw. jučer kad je vidio Plavušu urlao je od sreće:)
Ujak je rekao da mu nitko neće vjerovat da je bio na psećem rođendanu dok je Veliki komentirao da je bio na ljudskim rođendanima gdje je bilo manje klope i derao se ”To pesonja!”
Zmajica se nije pojavila-zašt nemam pojma.Ali je rikavala od smijeha kad ju je Veliki obavijestio da je u ponedjeljak tulum, da dođe sa poklonom i da su na meniju hrenovke u lisnatom (i Glavna je naravno dodala još delicija) i cola.
Mislim nije mi jasno šta je tolko smiješno da slavimo njegovih prvih 60?? ;)))))
(slika uz post tek slijedi)
obećano - učinjeno! ;)
komentiraj (9) * ispiši * #
19
petak
siječanj
2007
;))))
Švrćo, Friday je, Friday!!!!
Još jedan tjedan gotov..... ;))))
I još 14 tjedana do mog puta u Pariz-ajd nadam se!
Danas sam zvala za kartu i čak ju jeftino našla...
Sad samo da se konačno dogovorim i iskamčim godišnji..al o tome ću razmišljat slijedeći tjedan.
Ipak je danas Friday!
komentiraj (4) * ispiši * #
16
utorak
siječanj
2007
Baš se danas....
...osjećam nekak čudno...
Nemam pojma zašto...
No smiješak je još uvijek na licu(dobro ajd malo pobjegne ali ga brzo vratim;)
Od jučer slušam ovu stvar i baš me briga za sve... ;)))
So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
and nothing else matters
Never opened myself this way
Life is ours, we live it our way
All these words I don't just say
and nothing else matters
Trust I seek and I find in you
Every day for us something new
Open mind for a different view
and nothing else matters
never cared for what they do
never cared for what they know
but I know
So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
and nothing else matters
never cared for what they do
never cared for what they know
but I know
Never opened myself this way
Life is ours, we live it our way
All these words I don't just say
Trust I seek and I find in you
Every day for us, something new
Open mind for a different view
and nothing else matters
never cared for what they say
never cared for games they play
never cared for what they do
never cared for what they know
and I know
So close, no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
No, nothing else matters
by: Metallica
Još kad bih je znala stavit na blog pa da i vi poslušate...a jesam ja plavuša!
komentiraj (4) * ispiši * #
15
ponedjeljak
siječanj
2007
Odlučila sam...
Ponukana svim stvarima koje su mi se dešavale prošle godine odlučila sam i definitivno stojim iza toga da neke stvari u svom životu moram promjeniti.
Eto jedna od njih je bila i da budem malo manje mrgud. Samo malo manje, ne jako;)
I tako sam odlučila prošli tjedan prvi radni dan u ovoj godini ovjekovječiti smješkom.
Je da je to jaaako teško kad znaš da dolaziš u leglo idiota i nesposobnjakovića ali eto zbog jedne odluke(kak mrzim Novu godinu ;))) odlučila sam pod svaku cijenu razvuč svoje mrgudno lice u predivan smiješak.
Ne, nisam vježbala satima pred ogledalom jer je to izgledalo više nego otužno i nakon samo dva puta.
Tako otužno da na kraju nisam bila mrgudasta nego jako, jako tužna.
Negho, eto tako sam ja ušetala u ured i sa smješkom svaome na putu poželjela jutro (dobro-kako kome) i odmarširala ovaj put laganim i lepršavim korakom do svoje stolice i stola.
Prvi korak uspješno proveden.Prvi dan.
Ok ostatak tjedna je bilo malo teže se smijati zbog određenih situacija koje su se desile ali ajd pokušavala sam.
Eh da , smješkala sam se svima osim onima koji me uredno grrrrrrrrrrrrr a s njima sam inače na”vrlo hladno-lice”bazi i ”pusti me na miru da obavim svoj posao i odem doma što prije” bazi pa eto zašt da sad to promjenimo??? ;)
Drugo-odlučila sam da je dosta onog paćeničkog izgleda jer sama se nad sobom sažaljujem a to opet ne valja. Dakle, smješak na lice, frizurica i zgodna oblekica i dalje lepršam.
Treće-odlučila sam da više ne zapostavljam niti jednu frendicu/frenda/moguću priliku za poboljšanje svog života pa tako kad zazvoni mob-poruka ili poziv – sa upitom za kavu ja kažem-može, samo da provjerim kad sam slobodna (hvala b(l)ogu(sorry Penellope ali tak mi je guba taj izraz) i dobrim prijateljima na malom plavom planeru sa šljokicama).
Četvrto-odlučila sam da sve što me može razmazit tipa masaža, frizer pa i onaj okrutni kozmetičar su mi samo prijatelji koje treba redovito obilaziti a sve u svrhu”ja se osjećam sjajno!!!!” jer kad se ja osjećam sjajno onda su i svi oko mene sretni. Zašto? Pa zato jer im ne cvokotam cijelo vrijeme i ne mrgudim se.
Peto-odlučila sam da mi za moju sreću nitko nije potreban osim mene same. Samo da se ne uljenim oko toga.
Evo i danas je smiješak na mom licu i baš se dobro osjećam.
I nešt sam otkrila ;)
Ali psssssssssssst...nesmijem ništ o tome reči....
Pa-pa....
komentiraj (2) * ispiši * #
11
četvrtak
siječanj
2007
Evo mene opet!
Priča prva….
Novogodišnja noć je bila FENOMENALNA!
Bila sam na ludom dočeku sa super delicijama valjda iz cijelog svijeta, program je bio ZAKON a društvo stvarno probrano.
Tulumarili smo do jutra i uopće se ne sjećam kak sam stigla do kreveta!?
Znam samo da sam slijedeće jutro bila sva u nekom čudnom neispavanom raspoloženju ali sretna što sam ušla u još jednu Novu.
Moš’ si mislit...se*em...
Priča druga...
Ako ste se kojim slučajem pitali gdje je Tibica (mislim ono ogromno društvo redovitih čitatelja-vas 5 (čitaj pet) sveukupno;) Tibica vam je bila na godišnjem!!!! Zasluženom i nažalost prekratkom ;(
Jedva sam dočekala nesretni 29.12 sad već davne 2006 da zbrišem na GO ali nebi ja bila Tibica kad bi sve bilo tak savršeno.
Zašto? E pa Tibi (kak si lijepo tepam;) je radila i u subotu :/ naravno.
No niti to nije bilo važno samo da se ne trebam u utorak dignut!
Godišnji je protrčao taaak brzo ali mi je bilo tak lijepo.
Naravno da ništa od planiranog nisam napravila jer su mi 2 dana (čitaj dva dana) uvaljali malu susjedu na čuvanje (tup-tup-tup-tup glavom o zid; ma nije to bio problem ali eto dva dana potrošena a ništ konkretno nisam napravila a trebala sam), pa sam jedan dan išla u grad po neki poklon a ono dućani pod inventurom (zar nitko nije čuo kak se inventure rade npr. u Austriji???), ajd uspjela sam i na kavu pobjeć čak 2 puta (čitaj dva puta hihihihihihi) i ono najvažnije….
Priča treća….
….išla sam u Austriju u šoping!!!
Ne bi Tibica bila Tibica ili vam ja da ne odem na rasprodaju u Autriju!!!!! (to je ono pored a ne ono dawn-ander!:))))
Krenuli tako Veliki, Zmajica, neka frendica od Zmajice i Tibica jedan dan prošlog tjedna u Austriju nam tako blizu.
Išli smo sa Zvijerkom jer Crvena strijela od Velikog nema zimske gume, naravno, a Zvijerka ima, naravno ;)
Je da je bilo malo gužvasto Zmajici i frendici na stražnjem sjedalu se vozit ali šta im ja mogu-htjele su ići pa nek malo i pate.
Na Austijskoj granici neki simpatični striček carinik. Očigledno mu je bilo jako dosadno kad nas je zašprehavao.
Dijalog:
Carinik: Guten Tag!
Tibica: Guten Tag! (ha!)
Carinik:Wo gehen Sie? (nakon što je pogledao tko je sve u autu)
Tibica: Nach Graz (ok tu prestaje moje vrsno poznavanje gramatike i pisanja)
Carinik: (dalje prenosim na hrvatskom jer stvarno se ne želim obrukati;) Da li gospodin ima novčanik da plati?
Tibica: (zbunjen pogled prema cariniku pa prema Velikom) Ne razumijem!?
Carinik: (smiješak) Da li Vaš partner ima dovoljno novca?
Tibica: (okrečem se prema Velikom) Ej imaš li ti novca?? Ha????(pitam u panici skoro jer mislim si da tip sumnja u naše namjere i da nas neće pustit u zemlju ak nemamo bar 300 €-zaboravi na kreditne kartice-jer sumnja da smo tkoznatko)
I onda mi sine šta je carinik time htio reči!
Tibica: hahahahaha ma kakve ja imam sreće još ću ja njegove stvari trebat platiti a ne on moje!!!!
Carinik: hahahahaha...možete ići, sretan put!
Eto zablude li kod carinika! Kao prvo Veliki i ja iako nosimo isto prezime(ma tko bi to rekao!) nismo bračni par (nemam pojma zašt svi to misle-zar brat I sestra nemogu ići zajedno na putovanje ili na svadbe zajedničkih prijatelja????) a kao drugo kak ja volim kupovat često se desi da umjesto sebi kupim nešt Velikom.
Priča četvrta.....
Počela sam opet raditi. Ne trebam niti spominjat da me je s*anje dočekalo na poslu kad sam se vratila i da su neki ljudi opet dokazali da su nesposobni za posao koji obavljaju ali to je duuuuuuuga priča i neda mi se živcirat oko toga.
Sve u svemu dan je predivan a ja jedva gledam kolko me glava-oči bole ali ajd sad je već tableta počela djelovat pa sam ipak malo progledala.
Pauza je završila radni dan još traje pa vas stoga sve lijepo pozdravljam i odlazim raditi...
Moš’ si mislit ;))))))
upravo sam dobila jako dobar vic pa...
U knjižari muškarac pita prodavačicu:
- Imate li knjigu "Muškarac - gazda u kući"?
- Bajke su na dječjem odjelu.
komentiraj (1) * ispiši * #
