Moji strahovi....

Kažu da se ljudi boje onog što ne razumiju. Onog što im je nepoznato.
U djetinjstvu sam razvila strah ili bolje rečeno fobiju od paukova.
Kad vidim pauka u stanju sam vrištat I izbezumit se totalka.(nije da se to nije desilo)
Nema veze da li se radi o obićnom malom mikroskopskom paukiću ili o pauku veličine omanjeg vola...meni je pauk pauk! Ma nemora biti niti otrovan ali mene je njega strah.
Zašto sam se počela bojat paukova pojma nemam. Znam da se je nekad Veliki bojao paukova a ja sam ih lovila po stanu i ubijala umjesto njega. A onda odjednom preokret-Veliki se nije bojao paukova a moj strah je svakim danom bivao sve veći i veći i pretvorio se u fobiju.

Bojala sam se da ne zaspim a da prije toga ne provjerim petsto puta oko kreveta i po sob da li je netko tu ili nije. Vrata od kupaone nisu smjela biti otvorena, špijunka na vratima od stana je morala biti zatvorena. A ja sam barem 10 puta prije neg sam utonula u san škicnula da lli mi je netko u sobi...netko tipa Fredie Krugera....
No taj strah je tijekom godina nestao...no svejedno špijunka na vratima je i dalje prije svakog spavanja zatvorena;)

U zadnje vrijeme počinjem osjećati neke nove strahove...potpuno iracionalno ali jednostavno si nemogu pomoći...
Prvo je strah od novog-svaka promjena u mom životu me plaši.
Ne znam kak da to riješim. Znam da su neke stvari jednostavno prirodan tijek života ali još se ne mogu pomirit s time da to tak mora biti.

A ono čega me je najviše strah je putovanje ili šta ću jesti dok sam na putu.
Znam, ovo je tolko glupo I zvuči najvjerojatnije nevjerojatno da neko može o tome razmišljati ali eto kako sam ja Tibica i potpuno drukčija od drugih mene mući taj glupi problem...
Prije godinu dana bila sam na jednom putu koji je završio ajmo to nazvat ne slavno. Umjesto da uživam u razgledavanjima grada I šopingu I uživanju ja sam završila u bolnici zbog malaksalosti, gladi I sveopće lošeg stanja.
Dijagnoza-nije postavljena jer nisu mogli otkrit šta mi je.
Moj problem je bio moj želudac koji baš ne podnosi dobro hranu i eto kombinacija neke hrane je bila kobna i moj gastritis je podivljao( gastritis je bio jedino ”logično” objašnjenje šta bi meni moglo biti). Povratak doma je bio više neg mućan.Bilo je upitno da li ću moć izdržat put, da li ću se po putu negdje srušit (pa bile su dvije mogućnosti toga ali eto uspjela sam nekak dopuziti u Zgb). Čak sam trebala ostat još par dana na ”promatranju” i ”osposobljavanju” ali ja nisam htjela-rekoh ak će me nešt izlječit to je mamina pileća juhica. I tak je i bilo.
No kako je do toga svega došlo? Jako duga je to priča no sve je povezano sa hranom i što mogu i što ne jesti a većinom nemam što.
Doo tog “incidenta” ja sam obožavala putovat I samo sam sanjarila kud bi išla.”mućila” me je samo putna groznica koja bi nestala onog trenutka kad sam se ukrcala u prijevozno sredstvo i umjeto groznice na mom licu se očitavao samo smiješak od uha do uha(da nisam imala uha valjda bih se smijala oko glave i to bar 5-6 puta oko;)
No nakon toga svaki put mi je postajalo sve teže I teže otič na put.
Putna groznica se pretvorila u strah,a strah je rezultirao bolom u želucu koji pak zbog iziritiranosti nije prihvaćao hranu.

Jutros sam se probudila prije 6 I više nisam mogla zaspat.
Razlog-uhvatila me panika zbog puta u Pariz. Da, da eto onog što sam mislila da neće biti upravo se dogodilo.
Panika se svakom minutom sve više i više pojačavala a moji razlozi za neodlazak na put su se sve više i više gomilali.
Razmišljala sam samo šta ću ja tih 7 dana jesti, šta ću sama tam raditi, da li mije uopće potrebno ići, da li uopće želim ići...jedino što sam u tom trenutku htjela je da probudim Glavnu i da joj se rasplaćem (2 put u tjedan i pol da joj ridam zbog nečega).
Ili da je Plavuša tu i da me zagrli i kaže da će sve biti u redu.No Glavnu nisam budila a Plavuša nije tu.....
I što sad? Danas je zadnji dan kad mogu dobiti avionsku kartu jeftinije. A ja se bojim otič na put.
Šta da radim? Kako da pobjedim svoj strah?
Znam ne bi se trebala s time opterećivat ali eto opterećuje me se....ne bi trebala paničarit ali eto paničarim..
A jedino šta bih sad željela je zavuč se u mišju rupu I plakati i samosaažaljevati samu sebe sa svim tim svojim glupim strahovima....