Tiho jutro proparala je dugotrajna zvonjava zelene budilice. Samo sam se promeškoljila pod pokrivačem, nabila jastuk na glavu i nastavila spavati. Kako je budilica još uvijek uporno zvonila uzela sam jedan od malenih jastučića i bacila ga u smjeru zvonjave. Vjerojatno sam je pogodila jer je prestala zvoniti. Pridignula sam se, zaprepašteno, još uvijek zatvorenih očiju. Budilica? Otvorila sam oči. Nečiji zaprepašteni vrisak dopro mi je do ušiju. Bio je prilično glasan. Onda sam shvatila, bio je to moj vrisak. Ma, za ime Božje, gdje se ja to nalazim? Ovo mora da je san. Gdje je moja propadajuća soba puna paučine? U sobi je još bilo mračno. Kročila sam na mek tapetić kao da bi me mogao ugristi i krenula prema prozoru. Odmaknula sam zavjesu i na trenutak oslijepila. Pogled mi je pao na BMW-a parkiranog na prilazu i dugi crni trag guma. Polako sam se počela prisjećati. Napokon, lice mi se ozarilo i iz prestrašenog prešlo u sretno. Osmijeh mi se rastezao od uha do uha.
Onako čupava sam krenula prema kupaonici. Na trenutak sam stala pred zrcalo i prepala se same pojave u njemu. Ujutro nikada nisam izgledala gore. Nasmijala sam se i ušla u kupaonicu, instiktivno ne gledajući u zrcalo. Uzela sam crvenu četku s police i pokušala ukrotiti svoju dugu, smeđu kosu. Nakon par minuta mučenja uz uzdah sam odustala i jednostavno je zavezala u visoki rep te izvuka pramen sa strane. Podigla sam budilicu koju sam netom prije srušila. Pokazivala je šest sati. Bosa sam otišla hladnim pločicama do velikog stola u kuhinji. Sjela sam i stala uvijati onaj pramen oko prsta.

"Jutro!", pozdravila sam strica zijevajući.
"Bosa? Ma, daj, reci mi, zašto me to ne čudi?" Nasmijala sam se. Stavio je pred mene zdjelicu s pahuljicama.
"Mmm...Ovo mi je nedostajalo. Pahuljice...", rekla sam brzo ih gutajući kao da će mi pobjeći. Stric me prijekorno pogledao."Oprosti...Sirotište."
"Reci mi, što ste vi jeli tamo?", upitao je s popriličnim zanimanjem. Pomislila sam da ga možda želi tužiti. Zagrcnula sam se od vesele pomisli na to.
"Pa ponajviše neko čudno zelenilo. Točnije, navodno smo jeli. Većinom smo bacali pod stol Friku, psu.", odgovorila sam mu nakašljavši se. Promrmljao je nešto, više da mi da potvrdu da je čuo nego da namjerava i dalje ispitivati. Vratila sam se pahuljicama i začudila se kada sam shvatila da sam sve pojela. Preko volje sam se ustala i uzela zdjelicu s namjerom da je operem.

"Pusti, ja ću. Idi se spremiti za školu." Stric mi je preoteo zdjelicu iz ruke. "Nego, jesi li čula za najnoviji proizvod? Zove se četka za kosu.", rekao je pljesnuvši rukama. Nisam se mogla suzdržati - prasnula sam u smijeh. Ironiju je tako smiješno iskazivao.

Prebrojila sam stepenice. Bilo ih je ukupno 31. Pokupila sam knjige i zastenjala vidjevši da mi je matematika na repertuaru. Stric se već bio pobrinuo za raspored. Bacila sam se u bitku s kosom. Izmučila me, ali ja sam upornija. Deset minuti poslije izgledala je zadivljujuće dobro. Iz ormara sam izvukla uske crne hlače, tamnoplavu dugu majicu s likom mačkice i sivkastu jaketicu s kapuljačom. Sve sam to s mukom navukla na sebe i kombinaciju zaokružila tamnoplavim niskim starkama. Vrata su se s treskom otvorila.

"Požuri, požuri! Zakasnit ćeš.", vikala je gorostasna sjena mog strica.
"Kakav drastičan upad!" Nisam se mogla suzdržati od komentara.
"Vidio sam to u filmovima!", rekao je glasom četverogodišnjeg djeteta i zacerio se.

Vozili smo se opet onim vijugavim cestama, sada mokrim. Nisam se mogla sjetiti kada je padala kiša. Jutros nisam ni primjetila da su ulice mokre, vjerojatno od šoka. Cijelo vrijeme većinom smo razgovarali, to jest Georg je govorio a ja sam slušala i povremeno mrmljala nešto da mu dam do znanja da ga slušam. Po prvi put u životu nisam pričala. Bila sam tako nervozna. Zbog škole. Nije mi bilo važno hoću li se uklopiti, nije mi bilo važno hoće li neki na mene gledati kao na čudakinju već mi je bilo važno...Ma ni sama ne znam što. Valjda mi je i to što mi nije bilo važno, bilo važno.

"Mrzim ovo!", progunđala sam stiščući šake.
"Što?", upitao me Georg zabrinuto pogledavajući na mene.
"Ne znam. Vjerojatno to što ne znam ono što bi trebala znati. Ma...Ne znam!", ogorčeno sam s grimasom na licu govorila. "Nervozna sam. Nisam razmišljala o ovom danu."
"Poznajem taj osjećaj.", utješno mi je rekao stric. "Evo nas."

Parkirao je auto uz nogostup, upalio sva četiri žmigavca, ostavio motor u leru i otpratio me do škole. Prije opreznog izlaska (pogledala sam dolazi li koje auto iz suprotnog smjera) snažno i srdito sam šakom udarila o vrata auta. Zaista sam prezirala taj osjećaj, osjećaj kada nisam mogla razaznati što osijećam i što želim. Koračala sam za stricem, bolje reći polagano trčala jer je on zaista imao dugačke korake pa sam se trebala potruditi da zadržim tempo. Zastali smo na dovoljnoj razdaljini od škole da je mogu sagledati cijelu. Očajnički sam puhnula nadajući se da ću se tako riješiti pritiska u prsima. Ništa od toga.

"Bolje?", upitao me zamijetivši moj otpuh.
"Nimalo. Još gore.", kratko sam mu odgovorila nervozno sagledavajući golemu zgradu pred sobom. "Dakle, to je moja mučionica? Mislim škola."
Tiho se nasmijao. "Da. Predivna je, zar ne?" Frknula sam. Ruke su mi se vidljivo tresle. Ispustila sam torbu na pod i okrenula se oko svoje osi da pogledam ostatak. Pa, nije bila loša. Duboko sam uzdahnula, po ne znam koji put tog jutra. "No, hajde, uđimo!", rekao je podignuvši moju torbu.

Cijelo me vrijeme podupirao s rukom na leđima. Kao da je znao da bi se svakog trenutka mogla onesvjestiti. Ušli smo u atrij. Nagla promjena temperature bila je itekako zamjetna. Nisam ni shvatila koliko mi je hladno. Stresla sam se. Stali smo nasred atrija, a Georg mi je prebacio ruku preko ramena obgrlivši me. Bezbrižnim korakom prišao nam je straiji, već sijedi čovjek. predstavio se kao ravnatelj škole, Vincent McCalister.

"Sophie Ellison?" upitao me je i nastavio kada sam mu ja potvrdno kimnula glavom. "Ovo ti je raspored učionica, vidiš? Piše ti broj svake i predmet predavanja. Shvaćaš?" Shvatila sam sve. Pa dobro, većinu. Preuzela sam papir od njega. "Proveo bih te kroz školu ali žurim na sastanka. Doviđenja!", pozdravio je i odjurio kroz vrata. Mučno sam pogledala strica. Prodrmao me i jače zagrlio.
"Moram ići.", rekao je nakon jedne duge sekunde. "Moram na posao. Ali doći ću po tebe poslije škole."
"Nemoj kasniti.", upozorila sam ga s istim onim pogledom u očima.
"Ne brini. Samo se opusti. Bok!", rekao je i pojurio kroz vrata krišm mi mahnuvši dok je trčao.
"Ma da, baš.", promrmljala sam za sebe. Gledala sam za njim sve dok se nije izgubio iz vidokruga.

Donekle sam se opustila tek kada sam našla vrata s pločicom broj 13. Zašto, dovraga, škola ima toliko krila? Dva puta sam ušla u krivo krilo da nisam ni shvatila da je krivo. Zbilja je to bilo teško shvatiti s obzirom na to da su učionice nosile pločice s brojevima 25, 26, 27...! Zvono se već bilo oglasilo kada sam došla do vrata učionice engleskog jezika. Duboko sam udahnula, izdahnula i ušla u osvijetljenu učionicu. Za učiteljsikm stolom je sjedio mlađi gospodin, očito profesor, koji je upravo upisivao sat u dnevnik. Nije primjetio moj duhovski ulazak. Ne bih se čudila ni da sam izgledala kao duh. Vjerojatno sam bila blijeda kao krpa. Nabacila sam lažni smješak i nakašljala se.

"Ah! Oprosti, nisam te ni primjetio.", rekao je skačući na noge.
"To sam shvatila.", rekla sam sarkastično za sebe. Nije me čuo.
"Ti si Sophie Emson?", upitao je uzdignutih obrva dobronamjerno gledajući u mene.
"Ellison.", pomalo drsko, kako mi priliči, sam ga ispravila. Nije zamijetio drskost u mom glasu. Nisam imala najbolja iskustva s profesorima.
"Oprosti. Ja sam profesor Darren Dawson.", predstavio se. "Hmm...Sjedi gore u zadnju klupu. Žao mi je, to je jedina slobodna."
"Meni odgovara.", odvratila sam mu i otišla kamo me uputio.

Put do klupe činio se prilično dug. Cijeli razred pratio je moj hod. Osijećala sam se kao obasjana tisućama reflektora. Bezčujno sam izvukla sjedalicu i sjela. Napokon su se svi okrenuli prema profesoru kako bi mogli pratiti, samo je još nekolicina iz posljednjih klupa buljila u mene. Prešla sam pogledom preko svih njih i onda spustila pogled. Izvukla sam iz torbe knjige i malo kliznula niz klupu kako bih mogla komotnije sjediti. U sirotištu bi me prekorili zbog toga, ali ovdje sam bila slobodna. Napokon je i ona nekolicina skinula pogled s mene. Sada sam ja stala motriti njih. Nisu bili baš zanimljivi. Pogled mi se zaustavio na jednoj smeđokosoj djevojci koja je zatelebano buljila u nekoga. Posprdno sam se nasmijala njenom izrazu lica i okrenula sam glavu u smjeru u kojem je gledala. U predzadnjoj klupi, u redu do mog sjedio je neki dečko u identičnoj pozi kao i ja. Kuštrava crna kosa padala mu je preko očiju dok je nagnut nad bilježnicu nešto crtkarao. Nagnula sam se prema njemu kako bi vidjela što ali nisam uspjela ništa razaznati. Bio je blijed, izvanredno blijed, kao snijeg. Ni trenutka nije digao pogled prema meni. Nosio je stare, crne, već iskidane starke.

***

S medvjedićem kao saveznikom obavili smo shopping. Bilo je tako čudno iznenada se vratiti u civilizaciju. Nakon toliko dugo vremena osjetila sam da je nekome stalo do mene. Moj stric Georg. U njegovu ljubav sam bila potpuno i čvrsto sigurna jer se ni na trenutak nije požalio dok sam ga oduševljano vukla iz prodavaonice u prodavaonicu. Cijelo vrijeme je strpljivo i iskreno komentirao svaku moju ludu kombinaciju odjeće i izabir obuće. Potpuno sam se opremila. Najviše su me oduševile niske, tamnoplave starke.

"Baš su cute!", prokomentirala sam dok smo sjedili i gušili se u hamburgerima u McDonald's-a. Ispila sam jedan dugi gutljaj ledenog milkshake-a i grčevito se uhvatila za glavu zbog iznenadnog naleta bolne hladnoće. Stric Georg mi se nasmijao.
"Pomalo se tim.", rekao je žvačući velik zalogaj hamburgera.

Pomalo je padala noć. Krenuli smo mom novom domu. Nismo previše razgovarali pa sam pokušala zamisliti kako bi kuća mogla izgledati. Uzaludno, svu maštu suzbila mi je slika onog jadnog sirotišta. Stric Georg pažljivo je vozio svim onim zavojima. Ma u kakvu me to on zabit vozi? Na cesti nije bilo rasvjete pa mi je bilo teže procijeniti gdje se nalazimo, vidjela sam jedino obrise guste šume. Nemoćno sam zatvorila oči.

"Ima li još puno?", upitala sam ga žmirivši.
"Ne, još, otprilike, deset minuti. Glasno sam otpuhnula sav zrak iz pluća, toliko da su me zaboljela zbog silovitog nestanka zraka. Zasoptala sam i kada sam došla do zraka nasmijala se sama sebi. Stric me zabrinuto pogledao no kada je vidio moj smiješak vratio je svu pozornost vijugavoj cesti. Inače sam poprilično neoprezna, osim kada je u pitanju bijeg.

Tih deset minuti činilo se kao čitava vječnost. Pogotovo u onom mraku i grobnoj tišini. Radio nije hvatao stanice bez šuštanja, pa sam bila prisiljena slušati ravnomjerno brujanje motora. Napokon, našli smo se na ravnoj cesti i povećavajući brzinu prošli kraj prvih kuća. Pogled mi se ukočio i s iščekivanjem sam čekala kada ćemo napokon usporiti i skrenuti na prilaz neke od mnogih kuća koje su mi se u mraku sve činile iste. Baš kada sam to pomislila stric Georg je upravo tako postupio - usporio je i skrenuo na prilaz, još prevelikom brzinom pa je naglo zakočio i ostavio na prilazu dug, crni trag od guma. U tom trenutku sam se ja, zahvaljujući tromosti, skoro zalijepila u staklo. Nespretno sam otkopčala pojas koji je prije sekundu spriječio moj udarac u staklo, i iskočila iz auta glasno zalupivši vratima. Potrčala sam prema ulaznim vratima, usput posrnula na stepenicama ali sam, nekim čudom, uspostavila ravnotežu.

"Striko, daj požuri!", glasno sam vikala izvijajući se.
"Tiše to malo. Mislim da susjedstvo sigurno nije zatražilo buđenje. Inače, neki spavaju." Vragolasto sam se osmijehnula."Nisam ja poletan kao što sam nekoć bio!", šaljivo je dodao otključavajući vrata. Širom ih je otvorio i propustio me da uđem prva.
"Pa, malo tjelovježbe i to bi se moglo dovesti u red.", dobacila sam mu ulazeći u kuću. Čula sam njegov hihot.

Prošla sam dugim hodnikom, sa zanimanjem gledajući raznolike slike na zidovima. Stric je već bio otišao u sljedeću prostoriju i popalio svjetla. Otišla sam za njim i ostala očarana. Našla sam se u velikoj kuhinji s masivnim, drvenim stolom na sredini. Stric se tužno poigravao s uvenulim ružama u vazi.

"Bile su namijenjene tebi.", rekao mi je kada sam mu prišla. "Kupio sam ih jutros na tržnici, prije nego što sam krenuo po tebe."
"Svejedno, hvala.", iskreno sam rekla. "Imam jedno pitanje."
"Pucaj!", rekao je pogledavši me u oči. Bio je baš visok.
"Čime se baviš?", puknula sam nakosivši glavu."Vidjela sam par Picassovih slika u hodniku, a sada ova veličanstvena kuhinja...", zastala sam s oduševljenjem puhnuvši."Bojim se pomisliti kakav je ostatak kuće."
"Oh, zar nisam rekao?" Odmahnula sam glavom."Ja sam odvjetnik. Ubirem love koliko god hoćeš!" Nasmijala sam se tom njegovom izrazu. Nije on pohlepan. Nije jedan od onih bogatih snobova koji misle da su iznad svih.

Još sam se na trenutak divila kuhinji, uglancanom radnom stolu, lijepoj talijanskoj slici vina(ulje na platnu!) i zbirci raznovrsnih žestica. Na drugom kraju hodnika još se nalazio malen zahod. Popela sam se stepenicama koje su se nalazile u kutu velike kuhinje. Na sredini su blago zakretale udesno i vodile u prostranu dnevnu sobu. Krasila ju je prekrasna bijela, kožna garnitura. Veliki televizor stajao je suprotno od nje, kraj ograde zavojitih stepenica. Na sredini se nalazio meki, crveni tepih. Pogledala sam naokolo sa strahopoštovanjem.

"Prava koža?", upitala sam kritički mjerkajući garnituru. Bilo bi to jedino što bi me zasmetalo u dnevnoj sobi.
"Ne!", s ogorčenjem je uzviknuo, tako glasno i iznenada da sam se lecnula."Kakvim me smatraš?", nastavio je dramatizirati, stavivši ruku na srce da upotpuni dojam. Nasmijala sam se vidjevši da glumi.
"Ovako: suprotno od stepenica, dolje, vidiš, to ti je moja soba.", stao mi je objašnjavati mahajući rukama."Tamo ti je zahod, ovdje gostinjska soba...i to je to!"
"Ma, predivno! Sve si ti to meni lijepo objasnio samo nisi rekao gdje ću ja spavati."
Lupio se dlanom po čelu. "Joj, da! Oprosti...Ti ćeš spavati gore u potkrovlju." Zbunjeno sam ga pogledala. "Ma, ne brini. Uredio sam ga za tebe."

Nesigurno sam koraknula prema stepenicama. Stric me lagano gurnuo prema naprijed. S nelagodom sam se penjala, a noge su mi iznenada otežale. Nisam bila sigurna je li razlog tomu umor ili tek neka nezadovoljnost naspram onoga što očekujem. Potkrovlje? Rekao je da ga je uredio, pa zašto sam se onda toliko zgražala samo od spomena? Protresla sam glavom ne bi li odagnala sve spone koje su mi otežavale penjanje. Trudila sam se ne podcijenjivati ono što ću upravo vidjeti. Zakočila sam sve svoje misli, i one koje nisu imale smisla u ovom trenutku. Našli smo se u malenom hodniku osvijetljenom visokom lampom u kutu. Zakoračila sam prema visokim, drvenim vratima, stisnula kvaku i - ništa!

"Hmm...Striko?", prošaptala sam, vjerojatno od sveg onog straha, okrećući se prema njemu."Vrata su zaključana."
"Ah!" Prekopao je džepove jakete. "Izvoli.", svečano je rekao i na ruku, koja mi se tresla, položio srebrni ključić.

Drhtavom rukom otključala sam vrata, zatvorila oči prije otvaranja, duboko udahnula, gurnula vrata i...Pridržala sam se za okvir da ne padnem. Oči, um, srce nisu vjerovali onime što sam ja upravo vidjela. Cijeli, kompletno cijeli tavan bio je preuređen samo za mene. Još uvijek se pridržavajući koraknula sam u sobu. Moju sobu. Desno od vrata, na strani sobe koja je bila dublja, otprilike na sredini nalazio se veliki bračni krevet sa svijetloplavim baldahinom i zelenom budilicom na noćnom ormariću. Sa svake strane kreveta stajao je po jedan maleni, ljubičasti tapetić. Zar se stric još uvijek sijećao moje navike da hodam bosa? Zahihotala sam se. Cijela soba bila mi je šarena, ali ne napadno, već ugodno šarena. Suprotno od vrata, na južnoj strani nalazio se veliki prozor koji je gledao na prilaz kuće. Nad njim su visjele također ljubičaste zavjese, koje su uredno mašnom bile povezane da ne padaju i ne zaklanjaju pogled. Točno pod prozorom stajao je lijepi radni stol koji je još odisao onim novim mirisom. Na njemu su već pripremljene stajale školske knjige. Zastenjala sam s negodovanjem. S mukom sam još jednom pogledala knjige i napala jako simpatične figurice. Krajičkom oka zamijetila sam majčinu sliku u lijepom, crnom okviru. Nešto me steglo oko srca. Primila sam ju, približila očim da još jednom upijem taj zarazni osmijeh, to mladoliko lice. Nakašljala sam se.

"Hvala.", promrmljala sam stežući grlo da ne zaplačem. Samo se osmijehnuo.
"Prilično je kasno.", rekao je mirno stojeći na dovratku. Zatim je zijevnuo.
"Vrijeme je baš brzo proletjelo." Bacila sam se na krevet i zarila glavu u pahuljasti jastuk.
"Da, zbilja je. Dobro onda, uživaj!" Pljesnuo je rukama i krenuo prema izlazu.
"Kladim se da hoću. Laku noć!", prigušeno sam rekla glave još zarivene u jastuk. Čula sam ga kako mi je silazeći niz stepenice poželio isto.

Promotrila sam ostatak sobe. Pokraj stola stajale su police s knjigama, CD-player s poprilično velikom zbirkom CD-ova preko koje sam samo proletjela pogledom. Proučit ću je sutra. Kraj polica je stajao udoban naslonjač koji je obećavao znatno opuštanje. Zatim je tu bio i prelijepi, crni klavir. Iako nisam znala ništa odsvirati cijenila sam ga. Nisam imala pojma zašto ga je stric stavio u moju sobu. Možda me potajno upisao na satove klavira. Ako je - uzalud plaća! Nema te sile koja bi mene naučila nešto svirati. Zbilja sam beznadana što se toga tiče. Potpuni antitalent! Svejedno, zadivila me njegova veličanstvena struktura. Dobro, to je samo klavir, ali ja sam osijećala strahopoštovanje prema njemu upravo zbog mog neznanja o sviranju.
Odmah lijevo od vrata nalazio se bijeli, drveni ormar uz kojeg je stajalo veliko zrcalo. Dolje, u lijevom kutu nalazila se kupaonica, prostrana i svijetla. Raspremila sam odjeću, više je pobacala u ormar nego uredno složila, i pobliže se upoznala sa uglancanim parketom kada sam se spotaknula o svoje nove starke, koje sam zatim isprobala. Posložila sam i zadnji par obuće na zanimljive police i uputila se u kupaonicu. Namjestila sam vodu, uskočila u veliku kadu i prepustila se ugodnom, mlakom tušu. Godio mi je. Dvije godine nisam se ovako opustila. Potpuno sam zaboravila na zavezanu kosu, pa sam je raspustila i smočila je slapom vode. Iskočila sam iz kade, ogrnula se ogrtačem i kosu zamotala u ručnik. Ušla sam u sobu i blago se naježila, bilo je malo hladnije nego u kupaoni. Vjerojatno zbog pare. Ušuškala sam se u krevet i stala buljiti u drveni strop, kao što sam često činila u sirotištu. Samo ovaj nije prijetio da će se urušiti.