BIJEG (2nd part of Full Moon)
"Prokletstvo!", zagunđala sam si su bradu kada sam začula poznati glas koji me dozivao ispred mene. Nije mi bilo izlaza.
Baš sam opušteno šetala niz pustu ulicu, kroz mir koji je na mahove narušavalo bučno prolaženje auta, s povezom preko ogrebotine koja je krvarila na nozi, kada me obasjala svijetlost crnog Mercedesa. Auto se zaustavilo i iz njega je izašla visoka, uštogljena žena.
''Sophie?! Zar opet?!", grmila je prilazeći mi i gurajući me u auto koje je odisalo njenim snažnim, jeftinim parfemom. "Sreća što sam zaboravila torbicu. Ovaj put ću se posebno pobrinuti da ostaneš u tom sirotištu."
Vožnja je protekla u upraviteljičinom stalnom prigovaranju što se mene tiče. Bila sam bezobrazna, odviše bezobzirna, nezahvalna, da, točno je tako rekla-nezahvalna. A na čemu bi to trebala biti zahvalna? Na ovom ropstvu i izrabljivanju koje su mi oni tako nesebično pružili ovdje. Nezahvalna! Frknula sam nosom. Prošli smo zavoj i našli se pred sirotištem. Upraviteljičino vikanje izazvalo je osobno zanimanje sve siročadi koja se poslagala na prozorima južnih soba koje su gledale na prednje dvorište kojim me je ona upravo gurala. Što im je tako zanimljivo? Moj bijeg-ništa novo! Zar počinju kružiti glasine da ja i upraviteljica u gluho doba noći odlazimo na večere? Nasmijala sam se svojoj dosjetci, pomalo očito jer me u sljedećem trenutku upraviteljica prijekorno pogledala i ugurala u sirotište.
Zbilja ne znam odakle joj u to doba noći rešetke, no znam da joj nisu sve daske u glavi na broju. Posudit ću joj ja jednu od mog, već raspadajućeg kreveta. Opet sam se nasmijala sama sebi. Kad me htjelo bila sam strašno humoristična. I tako je odveć pospani domar za nekoliko minuti postavio rešetke na moj prozor. Hmm, sada je poprilično upotpunio moj dojam o sirotištu.
Zijevnula sam, pregledala ogrebotinu i zavalila se na krevet. Torbu sam neraspremljenu bacila negdje pokraj kreveta. Buljila sam u strop i razmišljala o današnjim događajima. Gušila sam se od smijeha. Ova večer ide u memoare! Tako razmišljajući utonula sam u san. Ujutro sam zbilja zažalila zbog toga. Sanjala sam nepregledno plavo nebo i cvrkut ptica. Ležala sam na urednoj travi pod krošnjom visokog stabla glavom oslonjena na njegovo deblo. Promatrala sam majku i očuha kako se dobacuju frizbijem a onda sam im se i ja pridružila. Nespretan pad i prodoran majčin smijeh probudio je u meni staro sijećanje. Sanjala sam posljednji izlet s majkom i očuhom. Probudila sam se uz dubok, patnički uzdah. U ušima mi je još odzvanjao majčin smijeh. Slika je blijedila, već izblijedila, a mene je ispunila praznina. Hladna, bezobrazna praznina. Suzbila mi je svaki osijećaj sreće. Na pod je padala sjena novopečenih rešetki na mom prozoru. Mračno sam podigla pogled prema njima. Trgnuo me visoki, hrapavi glas "tete". S hodnika mi je doviknula da imam posjet. Posjet? Zbunjeno sam sam se spuštala niz stepenice razmišljajući tko bi to mogao biti. Zastala sam na trećoj stepenici i s nje se bacila izravno stricu Georgu u zagrljaj, a on me spretno uhvatio. Podigla sam pogled prema njegovu licu, opipavala ga prstima kako bi se uvjerila da je to zbilja on. Nisam još bila sigurna je li to san ili java pa sam za svaki slučaj protrljala oči. Ništa više nije moglo osporiti činjenicu da mi je stric Georg došao u posjet. Radosno sam ciknula i opet mu se bacila u zagrljaj. Tada je rekao da sam udomljena.
"U-udomljena?", promucala sam razrogačenih očiju. "Od koga?"
Pogledao je oko sebe. "Zar vidiš ijednu drugu osobu ovdje? Pa od mene, naravno."
"Molim? Nee...Šališ se! A što je s mojim, nazovimo ga, ocem? Zar on neće zamjeriti...Bar malo, ako je čovjek."
"Ahh...S njim sam već dulje vrijeme u svađi zbog toga. Nakon što me krenuo gađati cipelama odlučio sam mu prkositi.", rekao je nasmijavši se krajem usana.
"Znači ovo je sve iz prkosa mom ocu?", zapitala sam ga ustuknuvši s vidljivim prizivom srditosti u mom glasu.
"Ne, odlučio sam mu prkositi zbog tebe. Znaš da te volim. Nikada nisi ni posumnjala u to, zar ne?", rekao je promotrivši mi lice.
"Paaa...Zadnjih mjeseci moja razmišljanja o tebi bila su prilično klimava. Nisam znala što da razmišljam. A kako sam mogla razmišljati na ovom zraku? Odviše je zagušljivo, sva ova prašina mi je zaustavila protok misli!", šaljivo sam rekla odmaknuvši pramen kose koji mi je pao preko lica. "Vodi me van!"
"A tvoja odjeća?", zapitao me pogledavši prema stepenicama, koje samo što se nisu urušile.
"Ah, da.", uzviknula sam već na pola puta prema sobi. Samo sam pokupila torbu s poda, izbeljila se ostalima koji su zgranuto buljili u mene i odjurila dolje. Oh, pa tko će im sada prati posuđe?
"Samo to?", upitao me stric odmjerivši polupraznu torbu koja je visjela u mojoj ruci.
"Da. Daj zar nisi zamijetio da ovo sirotište jedva stoji na temeljima? Što si očekivao, da ću imati cijelu sobu svoje odjeće?", rekla sam uz grohotan smijeh. I on se blijedo osmjehnuo.
"Znači moramo u shopping.", rekao je pogledavši me krajičkom oka.
"Uhuu...Striko znaš ti da je tebe volim.", rastegnula sam tu zadnju riječ. "Najviše na svijetu!"
"Ne umiljavaj se...Svejedno ću ti kupiti što god ti se svidi. Ali, ne pretjeruj!", rekao je otvarajući mi suvozačka vrata auta tamnoplavog BMW-a.
"Kako me samo čitaš! Jesi li siguran da mi ti nisi pravi otac?", upitala sam ga smijući se dok je on palio auto.
"Nažalost, 100% sam siguran.", rekao je spretno se uključujući u promet.
"A da mi malo poljuljamo tu sigurnost, tatice?" Lagano sam ga udarila laktom.
"Bolje ne. Mislim da bi ti se majka preokrenula u grobu, premda ti je otac pravi kreten.", rekao mi je ne suzdržavajući se epiteta.
Nasmijala sam se. "Shopping.", rekla sam dok su mi se oči krijesile.
"O, bojim se da ću bankrotirati.", promrmljao je vidjevši moj divljački sjaj u očima i pakostan smiješak.
"Ne brini, bit ću blaga.", rekla sam trljajući sa zadovoljstvom ruke.
Zakolutao je očima. Neko vrijeme vozili smo se u groznoj tišini. "Hmm...Rekao si da sam udomljena. Zašto me nisi posvojio?"
"Eh, pa postupak posvojenja prilično dugo traje, pusta dokumentacija i te stvari. Zato sam te za početak samo udomio.", objasnio mi je u jednom dahu dok sam vadila svog medvjedića iz torbe. Jedva čujno sam promrmljala aha. Parkirao se na početku golemog parkirališta. Nisam ni primjetila da smo već došli pred shopping centar. Podigla sam pogled i zaprepaštena stala buljiti u golemi shopping centar punu minutu. Trgnuo me tresak stričevih vrata. Napokon civilizacija, pomislila sam izlazeći iz auta na silovit vjetar.
Baš sam opušteno šetala niz pustu ulicu, kroz mir koji je na mahove narušavalo bučno prolaženje auta, s povezom preko ogrebotine koja je krvarila na nozi, kada me obasjala svijetlost crnog Mercedesa. Auto se zaustavilo i iz njega je izašla visoka, uštogljena žena.
''Sophie?! Zar opet?!", grmila je prilazeći mi i gurajući me u auto koje je odisalo njenim snažnim, jeftinim parfemom. "Sreća što sam zaboravila torbicu. Ovaj put ću se posebno pobrinuti da ostaneš u tom sirotištu."
Vožnja je protekla u upraviteljičinom stalnom prigovaranju što se mene tiče. Bila sam bezobrazna, odviše bezobzirna, nezahvalna, da, točno je tako rekla-nezahvalna. A na čemu bi to trebala biti zahvalna? Na ovom ropstvu i izrabljivanju koje su mi oni tako nesebično pružili ovdje. Nezahvalna! Frknula sam nosom. Prošli smo zavoj i našli se pred sirotištem. Upraviteljičino vikanje izazvalo je osobno zanimanje sve siročadi koja se poslagala na prozorima južnih soba koje su gledale na prednje dvorište kojim me je ona upravo gurala. Što im je tako zanimljivo? Moj bijeg-ništa novo! Zar počinju kružiti glasine da ja i upraviteljica u gluho doba noći odlazimo na večere? Nasmijala sam se svojoj dosjetci, pomalo očito jer me u sljedećem trenutku upraviteljica prijekorno pogledala i ugurala u sirotište.
Zbilja ne znam odakle joj u to doba noći rešetke, no znam da joj nisu sve daske u glavi na broju. Posudit ću joj ja jednu od mog, već raspadajućeg kreveta. Opet sam se nasmijala sama sebi. Kad me htjelo bila sam strašno humoristična. I tako je odveć pospani domar za nekoliko minuti postavio rešetke na moj prozor. Hmm, sada je poprilično upotpunio moj dojam o sirotištu.
Zijevnula sam, pregledala ogrebotinu i zavalila se na krevet. Torbu sam neraspremljenu bacila negdje pokraj kreveta. Buljila sam u strop i razmišljala o današnjim događajima. Gušila sam se od smijeha. Ova večer ide u memoare! Tako razmišljajući utonula sam u san. Ujutro sam zbilja zažalila zbog toga. Sanjala sam nepregledno plavo nebo i cvrkut ptica. Ležala sam na urednoj travi pod krošnjom visokog stabla glavom oslonjena na njegovo deblo. Promatrala sam majku i očuha kako se dobacuju frizbijem a onda sam im se i ja pridružila. Nespretan pad i prodoran majčin smijeh probudio je u meni staro sijećanje. Sanjala sam posljednji izlet s majkom i očuhom. Probudila sam se uz dubok, patnički uzdah. U ušima mi je još odzvanjao majčin smijeh. Slika je blijedila, već izblijedila, a mene je ispunila praznina. Hladna, bezobrazna praznina. Suzbila mi je svaki osijećaj sreće. Na pod je padala sjena novopečenih rešetki na mom prozoru. Mračno sam podigla pogled prema njima. Trgnuo me visoki, hrapavi glas "tete". S hodnika mi je doviknula da imam posjet. Posjet? Zbunjeno sam sam se spuštala niz stepenice razmišljajući tko bi to mogao biti. Zastala sam na trećoj stepenici i s nje se bacila izravno stricu Georgu u zagrljaj, a on me spretno uhvatio. Podigla sam pogled prema njegovu licu, opipavala ga prstima kako bi se uvjerila da je to zbilja on. Nisam još bila sigurna je li to san ili java pa sam za svaki slučaj protrljala oči. Ništa više nije moglo osporiti činjenicu da mi je stric Georg došao u posjet. Radosno sam ciknula i opet mu se bacila u zagrljaj. Tada je rekao da sam udomljena.
"U-udomljena?", promucala sam razrogačenih očiju. "Od koga?"
Pogledao je oko sebe. "Zar vidiš ijednu drugu osobu ovdje? Pa od mene, naravno."
"Molim? Nee...Šališ se! A što je s mojim, nazovimo ga, ocem? Zar on neće zamjeriti...Bar malo, ako je čovjek."
"Ahh...S njim sam već dulje vrijeme u svađi zbog toga. Nakon što me krenuo gađati cipelama odlučio sam mu prkositi.", rekao je nasmijavši se krajem usana.
"Znači ovo je sve iz prkosa mom ocu?", zapitala sam ga ustuknuvši s vidljivim prizivom srditosti u mom glasu.
"Ne, odlučio sam mu prkositi zbog tebe. Znaš da te volim. Nikada nisi ni posumnjala u to, zar ne?", rekao je promotrivši mi lice.
"Paaa...Zadnjih mjeseci moja razmišljanja o tebi bila su prilično klimava. Nisam znala što da razmišljam. A kako sam mogla razmišljati na ovom zraku? Odviše je zagušljivo, sva ova prašina mi je zaustavila protok misli!", šaljivo sam rekla odmaknuvši pramen kose koji mi je pao preko lica. "Vodi me van!"
"A tvoja odjeća?", zapitao me pogledavši prema stepenicama, koje samo što se nisu urušile.
"Ah, da.", uzviknula sam već na pola puta prema sobi. Samo sam pokupila torbu s poda, izbeljila se ostalima koji su zgranuto buljili u mene i odjurila dolje. Oh, pa tko će im sada prati posuđe?
"Samo to?", upitao me stric odmjerivši polupraznu torbu koja je visjela u mojoj ruci.
"Da. Daj zar nisi zamijetio da ovo sirotište jedva stoji na temeljima? Što si očekivao, da ću imati cijelu sobu svoje odjeće?", rekla sam uz grohotan smijeh. I on se blijedo osmjehnuo.
"Znači moramo u shopping.", rekao je pogledavši me krajičkom oka.
"Uhuu...Striko znaš ti da je tebe volim.", rastegnula sam tu zadnju riječ. "Najviše na svijetu!"
"Ne umiljavaj se...Svejedno ću ti kupiti što god ti se svidi. Ali, ne pretjeruj!", rekao je otvarajući mi suvozačka vrata auta tamnoplavog BMW-a.
"Kako me samo čitaš! Jesi li siguran da mi ti nisi pravi otac?", upitala sam ga smijući se dok je on palio auto.
"Nažalost, 100% sam siguran.", rekao je spretno se uključujući u promet.
"A da mi malo poljuljamo tu sigurnost, tatice?" Lagano sam ga udarila laktom.
"Bolje ne. Mislim da bi ti se majka preokrenula u grobu, premda ti je otac pravi kreten.", rekao mi je ne suzdržavajući se epiteta.
Nasmijala sam se. "Shopping.", rekla sam dok su mi se oči krijesile.
"O, bojim se da ću bankrotirati.", promrmljao je vidjevši moj divljački sjaj u očima i pakostan smiješak.
"Ne brini, bit ću blaga.", rekla sam trljajući sa zadovoljstvom ruke.
Zakolutao je očima. Neko vrijeme vozili smo se u groznoj tišini. "Hmm...Rekao si da sam udomljena. Zašto me nisi posvojio?"
"Eh, pa postupak posvojenja prilično dugo traje, pusta dokumentacija i te stvari. Zato sam te za početak samo udomio.", objasnio mi je u jednom dahu dok sam vadila svog medvjedića iz torbe. Jedva čujno sam promrmljala aha. Parkirao se na početku golemog parkirališta. Nisam ni primjetila da smo već došli pred shopping centar. Podigla sam pogled i zaprepaštena stala buljiti u golemi shopping centar punu minutu. Trgnuo me tresak stričevih vrata. Napokon civilizacija, pomislila sam izlazeći iz auta na silovit vjetar.
BIJEG (1st part of Full Moon)
Ja! Baš ja...Od cijelog sirotišta-JA! Kao da mi dan nije mogao biti gori pa sam još s njom trebala ići na sajam. Idući put neka izabere nekog drugog da joj glumi magarca i da tegli njene stvari svuda naokolo dok se njihova masa svakom sekundom sve više povećava.
Ovi mi Božićni praznici nisu mogli biti gori. Još su mi pripremili večeru u počast mojoj preminuloj majci i očuhu kako bi se pokazali srdačnima. Da, molim te, trljaj mi još malo sol na ranu! Kao da mi nije dovoljno teško, kao da me dovoljno ne boli sama pomisao na to...
Preminuli su prije dvije godine u automobilskoj nesreći. Prokleta kiša...Prokleta litica! I tako su mene strpali u ovo jadno sirotište koje jedva stoji na temeljima, odbačenu kao staru krpenu lutku.
Otac mi, navodno, živi u Italiji pa me nije htio izlagati prevelikom pritisku "uklopljavanja'' u okolinu. Jadna isprika! Koliko je već star mogao je smisliti nešto pametnije. Nikada ga nisam upoznala. Napustio je mene i mamu kada je doznao da je trudna. Iako ga ne znam, lako je prepoznati licimjere po postupcima. Znam ja da on mene ne želi, ne priznaje. Nisam ni očekivala od njega da će se potruditi.
Odrasla sam uz mamu, baku i strica Georga. On mi je bio jedina poveznica s ocem. Barem me on umjesto oca volio i razumio. No, gdje je on sada? Nije mi se javljao već dulje vrijeme. Toliko o njegovoj ljubavi...
Kako ljudi mogu samo tako biti besramno okrutni? Strpali su me u ovaj zatvor, a ne sirotište. Odveli su me u ovaj potpuno nepoznat grad. Zar su mislili da ću pobjeći? Pa, moram priznati, i to sam isprobala već prve godine kada sam stigla ovdje. Kada izađem odavde tužit ću ih za okorjelo suzbijanje socijalnog života! Još samo dvije godine do moje punoljetnosti. Uvjeti ovdje su nepodnošljivi, no u ovom trenutku, trenutku moje živčanosti, misli mi se jednostavno nisu mogle zadržati na tome. Oči su mi neprestano nervozno pogledavale prema malom prozoru moje iznimno skučene sobe. Jedna mi je riječ prolazila mislima. Bijeg.
Bacila sam se na svoj stari, istrošeni krevet u kutu prašnjave, neodržavane sobe i zagrlila medvjedića kojeg mi je jednom prilikom darovala mama. Mislim da je to bilo za moj peti rođendan. S pogledom na stropu, za kojeg sam vjerovala da će se jednog dana urušiti, prebirala sam po mislima. Kako izvesti taj spasonosni bijeg? Kakve su mi šanse da preživim tamo na ulici ovog grada? Znam par bolnih udaraca za samoobranu, tješila sam se. Plan je polako samo navirao. Čekala sam večer kada upraviteljica ode i kada se oglasi zvono za spavanje. Hvala Bogu da mi je soba bila smještena na istočnoj strani sirotišta, gdje je ono najmanje udaljeno od niske ograde koja je odjeljivala sirotište od nogostupa. U najpogodnijem trenutku šmugnut ću kroz prozor svoje sobe i spustiti se niz cijev. Vjerujem, bit će bolno, ali bila sam ja živahno dijete pa se nadam da je još ostalo te živahnosti u meni. Smiješno.
Nisam preskakala večeru kako ne bi bila sumnjiva. Dakako, morala sam poslije toga oprati svo ono brdo suđa. No dobro, ipak ću poslije, ako me posluži sreća, biti slobodna.
"Sophie, Sophie. Sram te bilo! Kako se samo usuđuješ?!" Prisjetila sam se riječi upraviteljice kada su me kao neiskusnu četrnaestgodišnjakinju po prvi put uhvatili u bijegu.
Osmijeh mi je zatitrao na usnama dok sam se brzim korakom survavala niz klimave drvene stepenice prema blagovaonici. Kao uobičajeno sjela sam u kut začudo poluprazne prostorije. Ipak ću ranije biti slobodna, pomislila sam i široko se osmijehnula.
"Što se ti smiješkaš?", obrušila se na mene upraviteljica iznimno oštrog oka, restegnuvši na daleko i naširoko zadnju riječ
"Sjetila sam se jedne zgode s mojom mamom." Jedino su je te sjetne pričice odbijale, a ja sam to, dakako, znala.
Završavala sam svoje jelo, kao obično zadnja, i bacila zadnji zalogaj nekog zelenila Friku pod stol. Ništa na meni nije dalo naslutiti da nešto spremam. Ni moje bezizražajni pogled, ozbiljno lice, ni moje prkosno držanje. Da su mogli pogledati iznura vidjeli bi opće uzbuđenje u meni. Uskoro ću biti slobodna. Ta riječ slatko mi je prošla mislima. Zviždeći skupila sam prljave tanjure, čaše i pribor te ih, usput posrnuvši, bučno spustila u sudoper. Nanijela sam sapunicu na spužvu i pustila hladnu vodu da teče iz slavine. Njezin mukli tok niz sudoper donekle je zatomio moje uzbuđeno skakanje naokolo.
"Što ti to radiš?" U prostoriju je ušla kuharica. Nisam dovoljno pazila, mislila sam da je otišla. Kutu je prebacila preko ruke i oslonjena na vrata me blijedo gledala.
"Mislim da sam vidjela miša!" Na brzinu sam slagala i ispustila lažni prestrašen cijuk. Očito sam to prilično vješto odglumila jer mi je povjerovala.
"Ljudi obično vrište naokolo od straha.", rekla je prelazeći pogledom po kutovima prostorije i saginjući se pod elemente.
"Zanijemila sam.", rekla sam staveći ruku na srce. Još jedna uspješna laž. Prilično sam se izvježbala svih ovih godina. "Mislim da je istrčao na hodnik."
"Idem provjeriti." Ubrzo sam začula mukle udarce kišobranom tamo u hodniku. Nakon nekoliko minuti na vratima se pojavila preznojena kuharica. "Jesam ga! Bio je poprilično velik.", uz uzdah mi je pojasnila, rukama otprilike pokazujući veličinu miša. Napokon je otišla.
Brzo sam oprala suđe i još se malo smijala slučajnošću s mišem. Bar miševa nije bilo manjka u sirotištu. Na njih se uvijek možeš osloniti.
"Laku noć!", pozdravila sam dežurnog koji je upravo zaključavao vrata. Odmjerio me je pogledom ispod svojih gustih obrva. Nisam dopustila izrazu lica da me izda. Nešto je promrmljao.
Počela sam se penjati stepenicama, vješto odglumivši umor jer sam osjetila dežurnikov pogleda na mojim leđima. Pogodak! Kada sam se popela krajičkom oka pogledala sam njegovo lice. Smrknuto je promatrao visoki prastari sat kraj izlaznih vrata. Nije nimalo posumnjao! Teškim korakom sam odteturala do sobe i zalupila vratima kako bi dežurni bio potpuno siguran u moj ulazak u sobu. Pričekala sam još nekoliko trenutaka a zatim krenula u akciju. Oprezno sam otvorila prozor i odmjerila situaciju vani. Pokupila sam sve svoje stvari, a nije ih bilo mnogo, i strpala ih u torbu. Stavila sam ju na leđa i još jednom odmjerivši situaciju oprezno izašla kroz prozor. Nogom sam pronašla cijev te se njome oslonila na željezo koje ju je čvrsto držalo za zid. Uskoro sam cijela bila svom težinom i nadom oslonjena na to željezo. Polako sam se sklizala niz cijev, usput ogrebavši nogu. Napokon, dno. Neočekivano sam pala na travu. Prigušeno sam se nasmijala, pridignula i otpuzala do ograde. Mrak je obgrlio cijelo dvorište. Nakratko me obasjala svijetlost auta i izazvala moju ukočenost još nekoliko trenutaka poslije. Trgnula sam se, izvidila gleda li tko, ima li koga u blizini i kada sam se uvjerila da je sigurno preskočila sam ogradu i potrčala niz ulicu.
***
Ovi mi Božićni praznici nisu mogli biti gori. Još su mi pripremili večeru u počast mojoj preminuloj majci i očuhu kako bi se pokazali srdačnima. Da, molim te, trljaj mi još malo sol na ranu! Kao da mi nije dovoljno teško, kao da me dovoljno ne boli sama pomisao na to...
Preminuli su prije dvije godine u automobilskoj nesreći. Prokleta kiša...Prokleta litica! I tako su mene strpali u ovo jadno sirotište koje jedva stoji na temeljima, odbačenu kao staru krpenu lutku.
Otac mi, navodno, živi u Italiji pa me nije htio izlagati prevelikom pritisku "uklopljavanja'' u okolinu. Jadna isprika! Koliko je već star mogao je smisliti nešto pametnije. Nikada ga nisam upoznala. Napustio je mene i mamu kada je doznao da je trudna. Iako ga ne znam, lako je prepoznati licimjere po postupcima. Znam ja da on mene ne želi, ne priznaje. Nisam ni očekivala od njega da će se potruditi.
Odrasla sam uz mamu, baku i strica Georga. On mi je bio jedina poveznica s ocem. Barem me on umjesto oca volio i razumio. No, gdje je on sada? Nije mi se javljao već dulje vrijeme. Toliko o njegovoj ljubavi...
Kako ljudi mogu samo tako biti besramno okrutni? Strpali su me u ovaj zatvor, a ne sirotište. Odveli su me u ovaj potpuno nepoznat grad. Zar su mislili da ću pobjeći? Pa, moram priznati, i to sam isprobala već prve godine kada sam stigla ovdje. Kada izađem odavde tužit ću ih za okorjelo suzbijanje socijalnog života! Još samo dvije godine do moje punoljetnosti. Uvjeti ovdje su nepodnošljivi, no u ovom trenutku, trenutku moje živčanosti, misli mi se jednostavno nisu mogle zadržati na tome. Oči su mi neprestano nervozno pogledavale prema malom prozoru moje iznimno skučene sobe. Jedna mi je riječ prolazila mislima. Bijeg.
Bacila sam se na svoj stari, istrošeni krevet u kutu prašnjave, neodržavane sobe i zagrlila medvjedića kojeg mi je jednom prilikom darovala mama. Mislim da je to bilo za moj peti rođendan. S pogledom na stropu, za kojeg sam vjerovala da će se jednog dana urušiti, prebirala sam po mislima. Kako izvesti taj spasonosni bijeg? Kakve su mi šanse da preživim tamo na ulici ovog grada? Znam par bolnih udaraca za samoobranu, tješila sam se. Plan je polako samo navirao. Čekala sam večer kada upraviteljica ode i kada se oglasi zvono za spavanje. Hvala Bogu da mi je soba bila smještena na istočnoj strani sirotišta, gdje je ono najmanje udaljeno od niske ograde koja je odjeljivala sirotište od nogostupa. U najpogodnijem trenutku šmugnut ću kroz prozor svoje sobe i spustiti se niz cijev. Vjerujem, bit će bolno, ali bila sam ja živahno dijete pa se nadam da je još ostalo te živahnosti u meni. Smiješno.
Nisam preskakala večeru kako ne bi bila sumnjiva. Dakako, morala sam poslije toga oprati svo ono brdo suđa. No dobro, ipak ću poslije, ako me posluži sreća, biti slobodna.
"Sophie, Sophie. Sram te bilo! Kako se samo usuđuješ?!" Prisjetila sam se riječi upraviteljice kada su me kao neiskusnu četrnaestgodišnjakinju po prvi put uhvatili u bijegu.
Osmijeh mi je zatitrao na usnama dok sam se brzim korakom survavala niz klimave drvene stepenice prema blagovaonici. Kao uobičajeno sjela sam u kut začudo poluprazne prostorije. Ipak ću ranije biti slobodna, pomislila sam i široko se osmijehnula.
"Što se ti smiješkaš?", obrušila se na mene upraviteljica iznimno oštrog oka, restegnuvši na daleko i naširoko zadnju riječ
"Sjetila sam se jedne zgode s mojom mamom." Jedino su je te sjetne pričice odbijale, a ja sam to, dakako, znala.
Završavala sam svoje jelo, kao obično zadnja, i bacila zadnji zalogaj nekog zelenila Friku pod stol. Ništa na meni nije dalo naslutiti da nešto spremam. Ni moje bezizražajni pogled, ozbiljno lice, ni moje prkosno držanje. Da su mogli pogledati iznura vidjeli bi opće uzbuđenje u meni. Uskoro ću biti slobodna. Ta riječ slatko mi je prošla mislima. Zviždeći skupila sam prljave tanjure, čaše i pribor te ih, usput posrnuvši, bučno spustila u sudoper. Nanijela sam sapunicu na spužvu i pustila hladnu vodu da teče iz slavine. Njezin mukli tok niz sudoper donekle je zatomio moje uzbuđeno skakanje naokolo.
"Što ti to radiš?" U prostoriju je ušla kuharica. Nisam dovoljno pazila, mislila sam da je otišla. Kutu je prebacila preko ruke i oslonjena na vrata me blijedo gledala.
"Mislim da sam vidjela miša!" Na brzinu sam slagala i ispustila lažni prestrašen cijuk. Očito sam to prilično vješto odglumila jer mi je povjerovala.
"Ljudi obično vrište naokolo od straha.", rekla je prelazeći pogledom po kutovima prostorije i saginjući se pod elemente.
"Zanijemila sam.", rekla sam staveći ruku na srce. Još jedna uspješna laž. Prilično sam se izvježbala svih ovih godina. "Mislim da je istrčao na hodnik."
"Idem provjeriti." Ubrzo sam začula mukle udarce kišobranom tamo u hodniku. Nakon nekoliko minuti na vratima se pojavila preznojena kuharica. "Jesam ga! Bio je poprilično velik.", uz uzdah mi je pojasnila, rukama otprilike pokazujući veličinu miša. Napokon je otišla.
Brzo sam oprala suđe i još se malo smijala slučajnošću s mišem. Bar miševa nije bilo manjka u sirotištu. Na njih se uvijek možeš osloniti.
"Laku noć!", pozdravila sam dežurnog koji je upravo zaključavao vrata. Odmjerio me je pogledom ispod svojih gustih obrva. Nisam dopustila izrazu lica da me izda. Nešto je promrmljao.
Počela sam se penjati stepenicama, vješto odglumivši umor jer sam osjetila dežurnikov pogleda na mojim leđima. Pogodak! Kada sam se popela krajičkom oka pogledala sam njegovo lice. Smrknuto je promatrao visoki prastari sat kraj izlaznih vrata. Nije nimalo posumnjao! Teškim korakom sam odteturala do sobe i zalupila vratima kako bi dežurni bio potpuno siguran u moj ulazak u sobu. Pričekala sam još nekoliko trenutaka a zatim krenula u akciju. Oprezno sam otvorila prozor i odmjerila situaciju vani. Pokupila sam sve svoje stvari, a nije ih bilo mnogo, i strpala ih u torbu. Stavila sam ju na leđa i još jednom odmjerivši situaciju oprezno izašla kroz prozor. Nogom sam pronašla cijev te se njome oslonila na željezo koje ju je čvrsto držalo za zid. Uskoro sam cijela bila svom težinom i nadom oslonjena na to željezo. Polako sam se sklizala niz cijev, usput ogrebavši nogu. Napokon, dno. Neočekivano sam pala na travu. Prigušeno sam se nasmijala, pridignula i otpuzala do ograde. Mrak je obgrlio cijelo dvorište. Nakratko me obasjala svijetlost auta i izazvala moju ukočenost još nekoliko trenutaka poslije. Trgnula sam se, izvidila gleda li tko, ima li koga u blizini i kada sam se uvjerila da je sigurno preskočila sam ogradu i potrčala niz ulicu.
***
