Pregled posta

BIJEG (2nd part of Full Moon)

"Prokletstvo!", zagunđala sam si su bradu kada sam začula poznati glas koji me dozivao ispred mene. Nije mi bilo izlaza.

Baš sam opušteno šetala niz pustu ulicu, kroz mir koji je na mahove narušavalo bučno prolaženje auta, s povezom preko ogrebotine koja je krvarila na nozi, kada me obasjala svijetlost crnog Mercedesa. Auto se zaustavilo i iz njega je izašla visoka, uštogljena žena.

''Sophie?! Zar opet?!", grmila je prilazeći mi i gurajući me u auto koje je odisalo njenim snažnim, jeftinim parfemom. "Sreća što sam zaboravila torbicu. Ovaj put ću se posebno pobrinuti da ostaneš u tom sirotištu."

Vožnja je protekla u upraviteljičinom stalnom prigovaranju što se mene tiče. Bila sam bezobrazna, odviše bezobzirna, nezahvalna, da, točno je tako rekla-nezahvalna. A na čemu bi to trebala biti zahvalna? Na ovom ropstvu i izrabljivanju koje su mi oni tako nesebično pružili ovdje. Nezahvalna! Frknula sam nosom. Prošli smo zavoj i našli se pred sirotištem. Upraviteljičino vikanje izazvalo je osobno zanimanje sve siročadi koja se poslagala na prozorima južnih soba koje su gledale na prednje dvorište kojim me je ona upravo gurala. Što im je tako zanimljivo? Moj bijeg-ništa novo! Zar počinju kružiti glasine da ja i upraviteljica u gluho doba noći odlazimo na večere? Nasmijala sam se svojoj dosjetci, pomalo očito jer me u sljedećem trenutku upraviteljica prijekorno pogledala i ugurala u sirotište.

Zbilja ne znam odakle joj u to doba noći rešetke, no znam da joj nisu sve daske u glavi na broju. Posudit ću joj ja jednu od mog, već raspadajućeg kreveta. Opet sam se nasmijala sama sebi. Kad me htjelo bila sam strašno humoristična. I tako je odveć pospani domar za nekoliko minuti postavio rešetke na moj prozor. Hmm, sada je poprilično upotpunio moj dojam o sirotištu.

Zijevnula sam, pregledala ogrebotinu i zavalila se na krevet. Torbu sam neraspremljenu bacila negdje pokraj kreveta. Buljila sam u strop i razmišljala o današnjim događajima. Gušila sam se od smijeha. Ova večer ide u memoare! Tako razmišljajući utonula sam u san. Ujutro sam zbilja zažalila zbog toga. Sanjala sam nepregledno plavo nebo i cvrkut ptica. Ležala sam na urednoj travi pod krošnjom visokog stabla glavom oslonjena na njegovo deblo. Promatrala sam majku i očuha kako se dobacuju frizbijem a onda sam im se i ja pridružila. Nespretan pad i prodoran majčin smijeh probudio je u meni staro sijećanje. Sanjala sam posljednji izlet s majkom i očuhom. Probudila sam se uz dubok, patnički uzdah. U ušima mi je još odzvanjao majčin smijeh. Slika je blijedila, već izblijedila, a mene je ispunila praznina. Hladna, bezobrazna praznina. Suzbila mi je svaki osijećaj sreće. Na pod je padala sjena novopečenih rešetki na mom prozoru. Mračno sam podigla pogled prema njima. Trgnuo me visoki, hrapavi glas "tete". S hodnika mi je doviknula da imam posjet. Posjet? Zbunjeno sam sam se spuštala niz stepenice razmišljajući tko bi to mogao biti. Zastala sam na trećoj stepenici i s nje se bacila izravno stricu Georgu u zagrljaj, a on me spretno uhvatio. Podigla sam pogled prema njegovu licu, opipavala ga prstima kako bi se uvjerila da je to zbilja on. Nisam još bila sigurna je li to san ili java pa sam za svaki slučaj protrljala oči. Ništa više nije moglo osporiti činjenicu da mi je stric Georg došao u posjet. Radosno sam ciknula i opet mu se bacila u zagrljaj. Tada je rekao da sam udomljena.

"U-udomljena?", promucala sam razrogačenih očiju. "Od koga?"
Pogledao je oko sebe. "Zar vidiš ijednu drugu osobu ovdje? Pa od mene, naravno."
"Molim? Nee...Šališ se! A što je s mojim, nazovimo ga, ocem? Zar on neće zamjeriti...Bar malo, ako je čovjek."
"Ahh...S njim sam već dulje vrijeme u svađi zbog toga. Nakon što me krenuo gađati cipelama odlučio sam mu prkositi.", rekao je nasmijavši se krajem usana.
"Znači ovo je sve iz prkosa mom ocu?", zapitala sam ga ustuknuvši s vidljivim prizivom srditosti u mom glasu.
"Ne, odlučio sam mu prkositi zbog tebe. Znaš da te volim. Nikada nisi ni posumnjala u to, zar ne?", rekao je promotrivši mi lice.
"Paaa...Zadnjih mjeseci moja razmišljanja o tebi bila su prilično klimava. Nisam znala što da razmišljam. A kako sam mogla razmišljati na ovom zraku? Odviše je zagušljivo, sva ova prašina mi je zaustavila protok misli!", šaljivo sam rekla odmaknuvši pramen kose koji mi je pao preko lica. "Vodi me van!"
"A tvoja odjeća?", zapitao me pogledavši prema stepenicama, koje samo što se nisu urušile.
"Ah, da.", uzviknula sam već na pola puta prema sobi. Samo sam pokupila torbu s poda, izbeljila se ostalima koji su zgranuto buljili u mene i odjurila dolje. Oh, pa tko će im sada prati posuđe?
"Samo to?", upitao me stric odmjerivši polupraznu torbu koja je visjela u mojoj ruci.
"Da. Daj zar nisi zamijetio da ovo sirotište jedva stoji na temeljima? Što si očekivao, da ću imati cijelu sobu svoje odjeće?", rekla sam uz grohotan smijeh. I on se blijedo osmjehnuo.
"Znači moramo u shopping.", rekao je pogledavši me krajičkom oka.
"Uhuu...Striko znaš ti da je tebe volim.", rastegnula sam tu zadnju riječ. "Najviše na svijetu!"
"Ne umiljavaj se...Svejedno ću ti kupiti što god ti se svidi. Ali, ne pretjeruj!", rekao je otvarajući mi suvozačka vrata auta tamnoplavog BMW-a.
"Kako me samo čitaš! Jesi li siguran da mi ti nisi pravi otac?", upitala sam ga smijući se dok je on palio auto.
"Nažalost, 100% sam siguran.", rekao je spretno se uključujući u promet.
"A da mi malo poljuljamo tu sigurnost, tatice?" Lagano sam ga udarila laktom.
"Bolje ne. Mislim da bi ti se majka preokrenula u grobu, premda ti je otac pravi kreten.", rekao mi je ne suzdržavajući se epiteta.
Nasmijala sam se. "Shopping.", rekla sam dok su mi se oči krijesile.
"O, bojim se da ću bankrotirati.", promrmljao je vidjevši moj divljački sjaj u očima i pakostan smiješak.
"Ne brini, bit ću blaga.", rekla sam trljajući sa zadovoljstvom ruke.
Zakolutao je očima. Neko vrijeme vozili smo se u groznoj tišini. "Hmm...Rekao si da sam udomljena. Zašto me nisi posvojio?"
"Eh, pa postupak posvojenja prilično dugo traje, pusta dokumentacija i te stvari. Zato sam te za početak samo udomio.", objasnio mi je u jednom dahu dok sam vadila svog medvjedića iz torbe. Jedva čujno sam promrmljala aha. Parkirao se na početku golemog parkirališta. Nisam ni primjetila da smo već došli pred shopping centar. Podigla sam pogled i zaprepaštena stala buljiti u golemi shopping centar punu minutu. Trgnuo me tresak stričevih vrata. Napokon civilizacija, pomislila sam izlazeći iz auta na silovit vjetar.



Post je objavljen 27.07.2009. u 14:13 sati.