Novi Početak (3rd part of Full Moon)
S medvjedićem kao saveznikom obavili smo shopping. Bilo je tako čudno iznenada se vratiti u civilizaciju. Nakon toliko dugo vremena osjetila sam da je nekome stalo do mene. Moj stric Georg. U njegovu ljubav sam bila potpuno i čvrsto sigurna jer se ni na trenutak nije požalio dok sam ga oduševljano vukla iz prodavaonice u prodavaonicu. Cijelo vrijeme je strpljivo i iskreno komentirao svaku moju ludu kombinaciju odjeće i izabir obuće. Potpuno sam se opremila. Najviše su me oduševile niske, tamnoplave starke.
"Baš su cute!", prokomentirala sam dok smo sjedili i gušili se u hamburgerima u McDonald's-a. Ispila sam jedan dugi gutljaj ledenog milkshake-a i grčevito se uhvatila za glavu zbog iznenadnog naleta bolne hladnoće. Stric Georg mi se nasmijao.
"Pomalo se tim.", rekao je žvačući velik zalogaj hamburgera.
Pomalo je padala noć. Krenuli smo mom novom domu. Nismo previše razgovarali pa sam pokušala zamisliti kako bi kuća mogla izgledati. Uzaludno, svu maštu suzbila mi je slika onog jadnog sirotišta. Stric Georg pažljivo je vozio svim onim zavojima. Ma u kakvu me to on zabit vozi? Na cesti nije bilo rasvjete pa mi je bilo teže procijeniti gdje se nalazimo, vidjela sam jedino obrise guste šume. Nemoćno sam zatvorila oči.
"Ima li još puno?", upitala sam ga žmirivši.
"Ne, još, otprilike, deset minuti. Glasno sam otpuhnula sav zrak iz pluća, toliko da su me zaboljela zbog silovitog nestanka zraka. Zasoptala sam i kada sam došla do zraka nasmijala se sama sebi. Stric me zabrinuto pogledao no kada je vidio moj smiješak vratio je svu pozornost vijugavoj cesti. Inače sam poprilično neoprezna, osim kada je u pitanju bijeg.
Tih deset minuti činilo se kao čitava vječnost. Pogotovo u onom mraku i grobnoj tišini. Radio nije hvatao stanice bez šuštanja, pa sam bila prisiljena slušati ravnomjerno brujanje motora. Napokon, našli smo se na ravnoj cesti i povećavajući brzinu prošli kraj prvih kuća. Pogled mi se ukočio i s iščekivanjem sam čekala kada ćemo napokon usporiti i skrenuti na prilaz neke od mnogih kuća koje su mi se u mraku sve činile iste. Baš kada sam to pomislila stric Georg je upravo tako postupio - usporio je i skrenuo na prilaz, još prevelikom brzinom pa je naglo zakočio i ostavio na prilazu dug, crni trag od guma. U tom trenutku sam se ja, zahvaljujući tromosti, skoro zalijepila u staklo. Nespretno sam otkopčala pojas koji je prije sekundu spriječio moj udarac u staklo, i iskočila iz auta glasno zalupivši vratima. Potrčala sam prema ulaznim vratima, usput posrnula na stepenicama ali sam, nekim čudom, uspostavila ravnotežu.
"Striko, daj požuri!", glasno sam vikala izvijajući se.
"Tiše to malo. Mislim da susjedstvo sigurno nije zatražilo buđenje. Inače, neki spavaju." Vragolasto sam se osmijehnula."Nisam ja poletan kao što sam nekoć bio!", šaljivo je dodao otključavajući vrata. Širom ih je otvorio i propustio me da uđem prva.
"Pa, malo tjelovježbe i to bi se moglo dovesti u red.", dobacila sam mu ulazeći u kuću. Čula sam njegov hihot.
Prošla sam dugim hodnikom, sa zanimanjem gledajući raznolike slike na zidovima. Stric je već bio otišao u sljedeću prostoriju i popalio svjetla. Otišla sam za njim i ostala očarana. Našla sam se u velikoj kuhinji s masivnim, drvenim stolom na sredini. Stric se tužno poigravao s uvenulim ružama u vazi.
"Bile su namijenjene tebi.", rekao mi je kada sam mu prišla. "Kupio sam ih jutros na tržnici, prije nego što sam krenuo po tebe."
"Svejedno, hvala.", iskreno sam rekla. "Imam jedno pitanje."
"Pucaj!", rekao je pogledavši me u oči. Bio je baš visok.
"Čime se baviš?", puknula sam nakosivši glavu."Vidjela sam par Picassovih slika u hodniku, a sada ova veličanstvena kuhinja...", zastala sam s oduševljenjem puhnuvši."Bojim se pomisliti kakav je ostatak kuće."
"Oh, zar nisam rekao?" Odmahnula sam glavom."Ja sam odvjetnik. Ubirem love koliko god hoćeš!" Nasmijala sam se tom njegovom izrazu. Nije on pohlepan. Nije jedan od onih bogatih snobova koji misle da su iznad svih.
Još sam se na trenutak divila kuhinji, uglancanom radnom stolu, lijepoj talijanskoj slici vina(ulje na platnu!) i zbirci raznovrsnih žestica. Na drugom kraju hodnika još se nalazio malen zahod. Popela sam se stepenicama koje su se nalazile u kutu velike kuhinje. Na sredini su blago zakretale udesno i vodile u prostranu dnevnu sobu. Krasila ju je prekrasna bijela, kožna garnitura. Veliki televizor stajao je suprotno od nje, kraj ograde zavojitih stepenica. Na sredini se nalazio meki, crveni tepih. Pogledala sam naokolo sa strahopoštovanjem.
"Prava koža?", upitala sam kritički mjerkajući garnituru. Bilo bi to jedino što bi me zasmetalo u dnevnoj sobi.
"Ne!", s ogorčenjem je uzviknuo, tako glasno i iznenada da sam se lecnula."Kakvim me smatraš?", nastavio je dramatizirati, stavivši ruku na srce da upotpuni dojam. Nasmijala sam se vidjevši da glumi.
"Ovako: suprotno od stepenica, dolje, vidiš, to ti je moja soba.", stao mi je objašnjavati mahajući rukama."Tamo ti je zahod, ovdje gostinjska soba...i to je to!"
"Ma, predivno! Sve si ti to meni lijepo objasnio samo nisi rekao gdje ću ja spavati."
Lupio se dlanom po čelu. "Joj, da! Oprosti...Ti ćeš spavati gore u potkrovlju." Zbunjeno sam ga pogledala. "Ma, ne brini. Uredio sam ga za tebe."
Nesigurno sam koraknula prema stepenicama. Stric me lagano gurnuo prema naprijed. S nelagodom sam se penjala, a noge su mi iznenada otežale. Nisam bila sigurna je li razlog tomu umor ili tek neka nezadovoljnost naspram onoga što očekujem. Potkrovlje? Rekao je da ga je uredio, pa zašto sam se onda toliko zgražala samo od spomena? Protresla sam glavom ne bi li odagnala sve spone koje su mi otežavale penjanje. Trudila sam se ne podcijenjivati ono što ću upravo vidjeti. Zakočila sam sve svoje misli, i one koje nisu imale smisla u ovom trenutku. Našli smo se u malenom hodniku osvijetljenom visokom lampom u kutu. Zakoračila sam prema visokim, drvenim vratima, stisnula kvaku i - ništa!
"Hmm...Striko?", prošaptala sam, vjerojatno od sveg onog straha, okrećući se prema njemu."Vrata su zaključana."
"Ah!" Prekopao je džepove jakete. "Izvoli.", svečano je rekao i na ruku, koja mi se tresla, položio srebrni ključić.
Drhtavom rukom otključala sam vrata, zatvorila oči prije otvaranja, duboko udahnula, gurnula vrata i...Pridržala sam se za okvir da ne padnem. Oči, um, srce nisu vjerovali onime što sam ja upravo vidjela. Cijeli, kompletno cijeli tavan bio je preuređen samo za mene. Još uvijek se pridržavajući koraknula sam u sobu. Moju sobu. Desno od vrata, na strani sobe koja je bila dublja, otprilike na sredini nalazio se veliki bračni krevet sa svijetloplavim baldahinom i zelenom budilicom na noćnom ormariću. Sa svake strane kreveta stajao je po jedan maleni, ljubičasti tapetić. Zar se stric još uvijek sijećao moje navike da hodam bosa? Zahihotala sam se. Cijela soba bila mi je šarena, ali ne napadno, već ugodno šarena. Suprotno od vrata, na južnoj strani nalazio se veliki prozor koji je gledao na prilaz kuće. Nad njim su visjele također ljubičaste zavjese, koje su uredno mašnom bile povezane da ne padaju i ne zaklanjaju pogled. Točno pod prozorom stajao je lijepi radni stol koji je još odisao onim novim mirisom. Na njemu su već pripremljene stajale školske knjige. Zastenjala sam s negodovanjem. S mukom sam još jednom pogledala knjige i napala jako simpatične figurice. Krajičkom oka zamijetila sam majčinu sliku u lijepom, crnom okviru. Nešto me steglo oko srca. Primila sam ju, približila očim da još jednom upijem taj zarazni osmijeh, to mladoliko lice. Nakašljala sam se.
"Hvala.", promrmljala sam stežući grlo da ne zaplačem. Samo se osmijehnuo.
"Prilično je kasno.", rekao je mirno stojeći na dovratku. Zatim je zijevnuo.
"Vrijeme je baš brzo proletjelo." Bacila sam se na krevet i zarila glavu u pahuljasti jastuk.
"Da, zbilja je. Dobro onda, uživaj!" Pljesnuo je rukama i krenuo prema izlazu.
"Kladim se da hoću. Laku noć!", prigušeno sam rekla glave još zarivene u jastuk. Čula sam ga kako mi je silazeći niz stepenice poželio isto.
Promotrila sam ostatak sobe. Pokraj stola stajale su police s knjigama, CD-player s poprilično velikom zbirkom CD-ova preko koje sam samo proletjela pogledom. Proučit ću je sutra. Kraj polica je stajao udoban naslonjač koji je obećavao znatno opuštanje. Zatim je tu bio i prelijepi, crni klavir. Iako nisam znala ništa odsvirati cijenila sam ga. Nisam imala pojma zašto ga je stric stavio u moju sobu. Možda me potajno upisao na satove klavira. Ako je - uzalud plaća! Nema te sile koja bi mene naučila nešto svirati. Zbilja sam beznadana što se toga tiče. Potpuni antitalent! Svejedno, zadivila me njegova veličanstvena struktura. Dobro, to je samo klavir, ali ja sam osijećala strahopoštovanje prema njemu upravo zbog mog neznanja o sviranju.
Odmah lijevo od vrata nalazio se bijeli, drveni ormar uz kojeg je stajalo veliko zrcalo. Dolje, u lijevom kutu nalazila se kupaonica, prostrana i svijetla. Raspremila sam odjeću, više je pobacala u ormar nego uredno složila, i pobliže se upoznala sa uglancanim parketom kada sam se spotaknula o svoje nove starke, koje sam zatim isprobala. Posložila sam i zadnji par obuće na zanimljive police i uputila se u kupaonicu. Namjestila sam vodu, uskočila u veliku kadu i prepustila se ugodnom, mlakom tušu. Godio mi je. Dvije godine nisam se ovako opustila. Potpuno sam zaboravila na zavezanu kosu, pa sam je raspustila i smočila je slapom vode. Iskočila sam iz kade, ogrnula se ogrtačem i kosu zamotala u ručnik. Ušla sam u sobu i blago se naježila, bilo je malo hladnije nego u kupaoni. Vjerojatno zbog pare. Ušuškala sam se u krevet i stala buljiti u drveni strop, kao što sam često činila u sirotištu. Samo ovaj nije prijetio da će se urušiti.
"Baš su cute!", prokomentirala sam dok smo sjedili i gušili se u hamburgerima u McDonald's-a. Ispila sam jedan dugi gutljaj ledenog milkshake-a i grčevito se uhvatila za glavu zbog iznenadnog naleta bolne hladnoće. Stric Georg mi se nasmijao.
"Pomalo se tim.", rekao je žvačući velik zalogaj hamburgera.
Pomalo je padala noć. Krenuli smo mom novom domu. Nismo previše razgovarali pa sam pokušala zamisliti kako bi kuća mogla izgledati. Uzaludno, svu maštu suzbila mi je slika onog jadnog sirotišta. Stric Georg pažljivo je vozio svim onim zavojima. Ma u kakvu me to on zabit vozi? Na cesti nije bilo rasvjete pa mi je bilo teže procijeniti gdje se nalazimo, vidjela sam jedino obrise guste šume. Nemoćno sam zatvorila oči.
"Ima li još puno?", upitala sam ga žmirivši.
"Ne, još, otprilike, deset minuti. Glasno sam otpuhnula sav zrak iz pluća, toliko da su me zaboljela zbog silovitog nestanka zraka. Zasoptala sam i kada sam došla do zraka nasmijala se sama sebi. Stric me zabrinuto pogledao no kada je vidio moj smiješak vratio je svu pozornost vijugavoj cesti. Inače sam poprilično neoprezna, osim kada je u pitanju bijeg.
Tih deset minuti činilo se kao čitava vječnost. Pogotovo u onom mraku i grobnoj tišini. Radio nije hvatao stanice bez šuštanja, pa sam bila prisiljena slušati ravnomjerno brujanje motora. Napokon, našli smo se na ravnoj cesti i povećavajući brzinu prošli kraj prvih kuća. Pogled mi se ukočio i s iščekivanjem sam čekala kada ćemo napokon usporiti i skrenuti na prilaz neke od mnogih kuća koje su mi se u mraku sve činile iste. Baš kada sam to pomislila stric Georg je upravo tako postupio - usporio je i skrenuo na prilaz, još prevelikom brzinom pa je naglo zakočio i ostavio na prilazu dug, crni trag od guma. U tom trenutku sam se ja, zahvaljujući tromosti, skoro zalijepila u staklo. Nespretno sam otkopčala pojas koji je prije sekundu spriječio moj udarac u staklo, i iskočila iz auta glasno zalupivši vratima. Potrčala sam prema ulaznim vratima, usput posrnula na stepenicama ali sam, nekim čudom, uspostavila ravnotežu.
"Striko, daj požuri!", glasno sam vikala izvijajući se.
"Tiše to malo. Mislim da susjedstvo sigurno nije zatražilo buđenje. Inače, neki spavaju." Vragolasto sam se osmijehnula."Nisam ja poletan kao što sam nekoć bio!", šaljivo je dodao otključavajući vrata. Širom ih je otvorio i propustio me da uđem prva.
"Pa, malo tjelovježbe i to bi se moglo dovesti u red.", dobacila sam mu ulazeći u kuću. Čula sam njegov hihot.
Prošla sam dugim hodnikom, sa zanimanjem gledajući raznolike slike na zidovima. Stric je već bio otišao u sljedeću prostoriju i popalio svjetla. Otišla sam za njim i ostala očarana. Našla sam se u velikoj kuhinji s masivnim, drvenim stolom na sredini. Stric se tužno poigravao s uvenulim ružama u vazi.
"Bile su namijenjene tebi.", rekao mi je kada sam mu prišla. "Kupio sam ih jutros na tržnici, prije nego što sam krenuo po tebe."
"Svejedno, hvala.", iskreno sam rekla. "Imam jedno pitanje."
"Pucaj!", rekao je pogledavši me u oči. Bio je baš visok.
"Čime se baviš?", puknula sam nakosivši glavu."Vidjela sam par Picassovih slika u hodniku, a sada ova veličanstvena kuhinja...", zastala sam s oduševljenjem puhnuvši."Bojim se pomisliti kakav je ostatak kuće."
"Oh, zar nisam rekao?" Odmahnula sam glavom."Ja sam odvjetnik. Ubirem love koliko god hoćeš!" Nasmijala sam se tom njegovom izrazu. Nije on pohlepan. Nije jedan od onih bogatih snobova koji misle da su iznad svih.
Još sam se na trenutak divila kuhinji, uglancanom radnom stolu, lijepoj talijanskoj slici vina(ulje na platnu!) i zbirci raznovrsnih žestica. Na drugom kraju hodnika još se nalazio malen zahod. Popela sam se stepenicama koje su se nalazile u kutu velike kuhinje. Na sredini su blago zakretale udesno i vodile u prostranu dnevnu sobu. Krasila ju je prekrasna bijela, kožna garnitura. Veliki televizor stajao je suprotno od nje, kraj ograde zavojitih stepenica. Na sredini se nalazio meki, crveni tepih. Pogledala sam naokolo sa strahopoštovanjem.
"Prava koža?", upitala sam kritički mjerkajući garnituru. Bilo bi to jedino što bi me zasmetalo u dnevnoj sobi.
"Ne!", s ogorčenjem je uzviknuo, tako glasno i iznenada da sam se lecnula."Kakvim me smatraš?", nastavio je dramatizirati, stavivši ruku na srce da upotpuni dojam. Nasmijala sam se vidjevši da glumi.
"Ovako: suprotno od stepenica, dolje, vidiš, to ti je moja soba.", stao mi je objašnjavati mahajući rukama."Tamo ti je zahod, ovdje gostinjska soba...i to je to!"
"Ma, predivno! Sve si ti to meni lijepo objasnio samo nisi rekao gdje ću ja spavati."
Lupio se dlanom po čelu. "Joj, da! Oprosti...Ti ćeš spavati gore u potkrovlju." Zbunjeno sam ga pogledala. "Ma, ne brini. Uredio sam ga za tebe."
Nesigurno sam koraknula prema stepenicama. Stric me lagano gurnuo prema naprijed. S nelagodom sam se penjala, a noge su mi iznenada otežale. Nisam bila sigurna je li razlog tomu umor ili tek neka nezadovoljnost naspram onoga što očekujem. Potkrovlje? Rekao je da ga je uredio, pa zašto sam se onda toliko zgražala samo od spomena? Protresla sam glavom ne bi li odagnala sve spone koje su mi otežavale penjanje. Trudila sam se ne podcijenjivati ono što ću upravo vidjeti. Zakočila sam sve svoje misli, i one koje nisu imale smisla u ovom trenutku. Našli smo se u malenom hodniku osvijetljenom visokom lampom u kutu. Zakoračila sam prema visokim, drvenim vratima, stisnula kvaku i - ništa!
"Hmm...Striko?", prošaptala sam, vjerojatno od sveg onog straha, okrećući se prema njemu."Vrata su zaključana."
"Ah!" Prekopao je džepove jakete. "Izvoli.", svečano je rekao i na ruku, koja mi se tresla, položio srebrni ključić.
Drhtavom rukom otključala sam vrata, zatvorila oči prije otvaranja, duboko udahnula, gurnula vrata i...Pridržala sam se za okvir da ne padnem. Oči, um, srce nisu vjerovali onime što sam ja upravo vidjela. Cijeli, kompletno cijeli tavan bio je preuređen samo za mene. Još uvijek se pridržavajući koraknula sam u sobu. Moju sobu. Desno od vrata, na strani sobe koja je bila dublja, otprilike na sredini nalazio se veliki bračni krevet sa svijetloplavim baldahinom i zelenom budilicom na noćnom ormariću. Sa svake strane kreveta stajao je po jedan maleni, ljubičasti tapetić. Zar se stric još uvijek sijećao moje navike da hodam bosa? Zahihotala sam se. Cijela soba bila mi je šarena, ali ne napadno, već ugodno šarena. Suprotno od vrata, na južnoj strani nalazio se veliki prozor koji je gledao na prilaz kuće. Nad njim su visjele također ljubičaste zavjese, koje su uredno mašnom bile povezane da ne padaju i ne zaklanjaju pogled. Točno pod prozorom stajao je lijepi radni stol koji je još odisao onim novim mirisom. Na njemu su već pripremljene stajale školske knjige. Zastenjala sam s negodovanjem. S mukom sam još jednom pogledala knjige i napala jako simpatične figurice. Krajičkom oka zamijetila sam majčinu sliku u lijepom, crnom okviru. Nešto me steglo oko srca. Primila sam ju, približila očim da još jednom upijem taj zarazni osmijeh, to mladoliko lice. Nakašljala sam se.
"Hvala.", promrmljala sam stežući grlo da ne zaplačem. Samo se osmijehnuo.
"Prilično je kasno.", rekao je mirno stojeći na dovratku. Zatim je zijevnuo.
"Vrijeme je baš brzo proletjelo." Bacila sam se na krevet i zarila glavu u pahuljasti jastuk.
"Da, zbilja je. Dobro onda, uživaj!" Pljesnuo je rukama i krenuo prema izlazu.
"Kladim se da hoću. Laku noć!", prigušeno sam rekla glave još zarivene u jastuk. Čula sam ga kako mi je silazeći niz stepenice poželio isto.
Promotrila sam ostatak sobe. Pokraj stola stajale su police s knjigama, CD-player s poprilično velikom zbirkom CD-ova preko koje sam samo proletjela pogledom. Proučit ću je sutra. Kraj polica je stajao udoban naslonjač koji je obećavao znatno opuštanje. Zatim je tu bio i prelijepi, crni klavir. Iako nisam znala ništa odsvirati cijenila sam ga. Nisam imala pojma zašto ga je stric stavio u moju sobu. Možda me potajno upisao na satove klavira. Ako je - uzalud plaća! Nema te sile koja bi mene naučila nešto svirati. Zbilja sam beznadana što se toga tiče. Potpuni antitalent! Svejedno, zadivila me njegova veličanstvena struktura. Dobro, to je samo klavir, ali ja sam osijećala strahopoštovanje prema njemu upravo zbog mog neznanja o sviranju.
Odmah lijevo od vrata nalazio se bijeli, drveni ormar uz kojeg je stajalo veliko zrcalo. Dolje, u lijevom kutu nalazila se kupaonica, prostrana i svijetla. Raspremila sam odjeću, više je pobacala u ormar nego uredno složila, i pobliže se upoznala sa uglancanim parketom kada sam se spotaknula o svoje nove starke, koje sam zatim isprobala. Posložila sam i zadnji par obuće na zanimljive police i uputila se u kupaonicu. Namjestila sam vodu, uskočila u veliku kadu i prepustila se ugodnom, mlakom tušu. Godio mi je. Dvije godine nisam se ovako opustila. Potpuno sam zaboravila na zavezanu kosu, pa sam je raspustila i smočila je slapom vode. Iskočila sam iz kade, ogrnula se ogrtačem i kosu zamotala u ručnik. Ušla sam u sobu i blago se naježila, bilo je malo hladnije nego u kupaoni. Vjerojatno zbog pare. Ušuškala sam se u krevet i stala buljiti u drveni strop, kao što sam često činila u sirotištu. Samo ovaj nije prijetio da će se urušiti.
