Pregled posta

Novi Početak (4th part of Full Moon)

Tiho jutro proparala je dugotrajna zvonjava zelene budilice. Samo sam se promeškoljila pod pokrivačem, nabila jastuk na glavu i nastavila spavati. Kako je budilica još uvijek uporno zvonila uzela sam jedan od malenih jastučića i bacila ga u smjeru zvonjave. Vjerojatno sam je pogodila jer je prestala zvoniti. Pridignula sam se, zaprepašteno, još uvijek zatvorenih očiju. Budilica? Otvorila sam oči. Nečiji zaprepašteni vrisak dopro mi je do ušiju. Bio je prilično glasan. Onda sam shvatila, bio je to moj vrisak. Ma, za ime Božje, gdje se ja to nalazim? Ovo mora da je san. Gdje je moja propadajuća soba puna paučine? U sobi je još bilo mračno. Kročila sam na mek tapetić kao da bi me mogao ugristi i krenula prema prozoru. Odmaknula sam zavjesu i na trenutak oslijepila. Pogled mi je pao na BMW-a parkiranog na prilazu i dugi crni trag guma. Polako sam se počela prisjećati. Napokon, lice mi se ozarilo i iz prestrašenog prešlo u sretno. Osmijeh mi se rastezao od uha do uha.
Onako čupava sam krenula prema kupaonici. Na trenutak sam stala pred zrcalo i prepala se same pojave u njemu. Ujutro nikada nisam izgledala gore. Nasmijala sam se i ušla u kupaonicu, instiktivno ne gledajući u zrcalo. Uzela sam crvenu četku s police i pokušala ukrotiti svoju dugu, smeđu kosu. Nakon par minuta mučenja uz uzdah sam odustala i jednostavno je zavezala u visoki rep te izvuka pramen sa strane. Podigla sam budilicu koju sam netom prije srušila. Pokazivala je šest sati. Bosa sam otišla hladnim pločicama do velikog stola u kuhinji. Sjela sam i stala uvijati onaj pramen oko prsta.

"Jutro!", pozdravila sam strica zijevajući.
"Bosa? Ma, daj, reci mi, zašto me to ne čudi?" Nasmijala sam se. Stavio je pred mene zdjelicu s pahuljicama.
"Mmm...Ovo mi je nedostajalo. Pahuljice...", rekla sam brzo ih gutajući kao da će mi pobjeći. Stric me prijekorno pogledao."Oprosti...Sirotište."
"Reci mi, što ste vi jeli tamo?", upitao je s popriličnim zanimanjem. Pomislila sam da ga možda želi tužiti. Zagrcnula sam se od vesele pomisli na to.
"Pa ponajviše neko čudno zelenilo. Točnije, navodno smo jeli. Većinom smo bacali pod stol Friku, psu.", odgovorila sam mu nakašljavši se. Promrmljao je nešto, više da mi da potvrdu da je čuo nego da namjerava i dalje ispitivati. Vratila sam se pahuljicama i začudila se kada sam shvatila da sam sve pojela. Preko volje sam se ustala i uzela zdjelicu s namjerom da je operem.

"Pusti, ja ću. Idi se spremiti za školu." Stric mi je preoteo zdjelicu iz ruke. "Nego, jesi li čula za najnoviji proizvod? Zove se četka za kosu.", rekao je pljesnuvši rukama. Nisam se mogla suzdržati - prasnula sam u smijeh. Ironiju je tako smiješno iskazivao.

Prebrojila sam stepenice. Bilo ih je ukupno 31. Pokupila sam knjige i zastenjala vidjevši da mi je matematika na repertuaru. Stric se već bio pobrinuo za raspored. Bacila sam se u bitku s kosom. Izmučila me, ali ja sam upornija. Deset minuti poslije izgledala je zadivljujuće dobro. Iz ormara sam izvukla uske crne hlače, tamnoplavu dugu majicu s likom mačkice i sivkastu jaketicu s kapuljačom. Sve sam to s mukom navukla na sebe i kombinaciju zaokružila tamnoplavim niskim starkama. Vrata su se s treskom otvorila.

"Požuri, požuri! Zakasnit ćeš.", vikala je gorostasna sjena mog strica.
"Kakav drastičan upad!" Nisam se mogla suzdržati od komentara.
"Vidio sam to u filmovima!", rekao je glasom četverogodišnjeg djeteta i zacerio se.

Vozili smo se opet onim vijugavim cestama, sada mokrim. Nisam se mogla sjetiti kada je padala kiša. Jutros nisam ni primjetila da su ulice mokre, vjerojatno od šoka. Cijelo vrijeme većinom smo razgovarali, to jest Georg je govorio a ja sam slušala i povremeno mrmljala nešto da mu dam do znanja da ga slušam. Po prvi put u životu nisam pričala. Bila sam tako nervozna. Zbog škole. Nije mi bilo važno hoću li se uklopiti, nije mi bilo važno hoće li neki na mene gledati kao na čudakinju već mi je bilo važno...Ma ni sama ne znam što. Valjda mi je i to što mi nije bilo važno, bilo važno.

"Mrzim ovo!", progunđala sam stiščući šake.
"Što?", upitao me Georg zabrinuto pogledavajući na mene.
"Ne znam. Vjerojatno to što ne znam ono što bi trebala znati. Ma...Ne znam!", ogorčeno sam s grimasom na licu govorila. "Nervozna sam. Nisam razmišljala o ovom danu."
"Poznajem taj osjećaj.", utješno mi je rekao stric. "Evo nas."

Parkirao je auto uz nogostup, upalio sva četiri žmigavca, ostavio motor u leru i otpratio me do škole. Prije opreznog izlaska (pogledala sam dolazi li koje auto iz suprotnog smjera) snažno i srdito sam šakom udarila o vrata auta. Zaista sam prezirala taj osjećaj, osjećaj kada nisam mogla razaznati što osijećam i što želim. Koračala sam za stricem, bolje reći polagano trčala jer je on zaista imao dugačke korake pa sam se trebala potruditi da zadržim tempo. Zastali smo na dovoljnoj razdaljini od škole da je mogu sagledati cijelu. Očajnički sam puhnula nadajući se da ću se tako riješiti pritiska u prsima. Ništa od toga.

"Bolje?", upitao me zamijetivši moj otpuh.
"Nimalo. Još gore.", kratko sam mu odgovorila nervozno sagledavajući golemu zgradu pred sobom. "Dakle, to je moja mučionica? Mislim škola."
Tiho se nasmijao. "Da. Predivna je, zar ne?" Frknula sam. Ruke su mi se vidljivo tresle. Ispustila sam torbu na pod i okrenula se oko svoje osi da pogledam ostatak. Pa, nije bila loša. Duboko sam uzdahnula, po ne znam koji put tog jutra. "No, hajde, uđimo!", rekao je podignuvši moju torbu.

Cijelo me vrijeme podupirao s rukom na leđima. Kao da je znao da bi se svakog trenutka mogla onesvjestiti. Ušli smo u atrij. Nagla promjena temperature bila je itekako zamjetna. Nisam ni shvatila koliko mi je hladno. Stresla sam se. Stali smo nasred atrija, a Georg mi je prebacio ruku preko ramena obgrlivši me. Bezbrižnim korakom prišao nam je straiji, već sijedi čovjek. predstavio se kao ravnatelj škole, Vincent McCalister.

"Sophie Ellison?" upitao me je i nastavio kada sam mu ja potvrdno kimnula glavom. "Ovo ti je raspored učionica, vidiš? Piše ti broj svake i predmet predavanja. Shvaćaš?" Shvatila sam sve. Pa dobro, većinu. Preuzela sam papir od njega. "Proveo bih te kroz školu ali žurim na sastanka. Doviđenja!", pozdravio je i odjurio kroz vrata. Mučno sam pogledala strica. Prodrmao me i jače zagrlio.
"Moram ići.", rekao je nakon jedne duge sekunde. "Moram na posao. Ali doći ću po tebe poslije škole."
"Nemoj kasniti.", upozorila sam ga s istim onim pogledom u očima.
"Ne brini. Samo se opusti. Bok!", rekao je i pojurio kroz vrata krišm mi mahnuvši dok je trčao.
"Ma da, baš.", promrmljala sam za sebe. Gledala sam za njim sve dok se nije izgubio iz vidokruga.

Donekle sam se opustila tek kada sam našla vrata s pločicom broj 13. Zašto, dovraga, škola ima toliko krila? Dva puta sam ušla u krivo krilo da nisam ni shvatila da je krivo. Zbilja je to bilo teško shvatiti s obzirom na to da su učionice nosile pločice s brojevima 25, 26, 27...! Zvono se već bilo oglasilo kada sam došla do vrata učionice engleskog jezika. Duboko sam udahnula, izdahnula i ušla u osvijetljenu učionicu. Za učiteljsikm stolom je sjedio mlađi gospodin, očito profesor, koji je upravo upisivao sat u dnevnik. Nije primjetio moj duhovski ulazak. Ne bih se čudila ni da sam izgledala kao duh. Vjerojatno sam bila blijeda kao krpa. Nabacila sam lažni smješak i nakašljala se.

"Ah! Oprosti, nisam te ni primjetio.", rekao je skačući na noge.
"To sam shvatila.", rekla sam sarkastično za sebe. Nije me čuo.
"Ti si Sophie Emson?", upitao je uzdignutih obrva dobronamjerno gledajući u mene.
"Ellison.", pomalo drsko, kako mi priliči, sam ga ispravila. Nije zamijetio drskost u mom glasu. Nisam imala najbolja iskustva s profesorima.
"Oprosti. Ja sam profesor Darren Dawson.", predstavio se. "Hmm...Sjedi gore u zadnju klupu. Žao mi je, to je jedina slobodna."
"Meni odgovara.", odvratila sam mu i otišla kamo me uputio.

Put do klupe činio se prilično dug. Cijeli razred pratio je moj hod. Osijećala sam se kao obasjana tisućama reflektora. Bezčujno sam izvukla sjedalicu i sjela. Napokon su se svi okrenuli prema profesoru kako bi mogli pratiti, samo je još nekolicina iz posljednjih klupa buljila u mene. Prešla sam pogledom preko svih njih i onda spustila pogled. Izvukla sam iz torbe knjige i malo kliznula niz klupu kako bih mogla komotnije sjediti. U sirotištu bi me prekorili zbog toga, ali ovdje sam bila slobodna. Napokon je i ona nekolicina skinula pogled s mene. Sada sam ja stala motriti njih. Nisu bili baš zanimljivi. Pogled mi se zaustavio na jednoj smeđokosoj djevojci koja je zatelebano buljila u nekoga. Posprdno sam se nasmijala njenom izrazu lica i okrenula sam glavu u smjeru u kojem je gledala. U predzadnjoj klupi, u redu do mog sjedio je neki dečko u identičnoj pozi kao i ja. Kuštrava crna kosa padala mu je preko očiju dok je nagnut nad bilježnicu nešto crtkarao. Nagnula sam se prema njemu kako bi vidjela što ali nisam uspjela ništa razaznati. Bio je blijed, izvanredno blijed, kao snijeg. Ni trenutka nije digao pogled prema meni. Nosio je stare, crne, već iskidane starke.

***



Post je objavljen 20.08.2009. u 23:53 sati.