Hard to say it, time to say it...
Moran vam se jednom i ja više javit. Pa eto. Sori zbog tog šta van nisan ostavlja komentare, al jbg. potrudit ću se da to ispravin.
Evo… šta da van rečen. Pa prvo ću reć da neželin ovaj put govorit o tome šta se događa u mom životu ovih zadnjih par dana. Moj jad i tuga vas ne zanimaju. A i dosta mi je ispraznih riječi koje govore da će bit bolje.
Nego… podijelit ću ovaj put s vama svoje razmišljanje. Razmišljan o tom već 3 dana. Evo ovako… Prije svega želin reć da živite život. Da vas ne bude briga i da vam ne bude ža ni za šta, jer jednog dana, nakon mnogo godina smijat će te se tome. I dali bi sve, samo da se možete vratiti. U to vrijeme… Na isto mjesto… Kod istih ljudi. Poslije mnogo godina ipak shvatite da su ljudi koje ste tada imali bili tu kod vas… ali prije ili kasnije život će vas razdvojiti. Koliko god vam bilo dobro u životu, vi nikad nećete biti ponovno potpuni. S tim ljudima će te možda uvijek biti dobri, ali nikad više kao tada. Nikad se neće ponovno naći ista ekipa. Nazdraviti za godine koje vam zapravo puno kasnije znače više od ičega. Ne možemo se vratiti. Ali uvijek nam ostaju fotografije i uspomene.
Doduše… s nekim će te se možda i posvađati, ali ipak nikad nećete zaboraviti kako je bilo provoditi to vrijeme s tom osobom. Smijati se s njom i plakati s njom.
Htjet će te se vratiti nazad i dali bi sve za to. Dali bi sve jer tada niste imali briga. Tada ste imali sve. Bili ste sretni. Oni koji se tako ne osjećaju… shvatit će zapravo koliko griješe. Poslije mnogo, mnogo godina (ovo prvenstveno govorim osmašima).
Ono što ste imali u osmom razredu najvažnije je i najviše će boljeti. Kasnije dođe druga ekipa, a staru viđate sve manje. Još uvijek ste si dobri, ali znate da to nikad neće biti isto. Nećete moći s tom osobom nervirati nastavnika, nećete s njom moći više ići kod ravnatelja, dobivati kaznu. Šuljati se kroz školu i raditi incidente. Kad malo promislite… Te su stvari u životu najvažnije i uistinu dali bi sve da to ponovno možete proživjeti.
Kao što rekoh. Vi ćete s tim ljudima još uvijek biti dobri. Ali to prijateljstvo će se postepeno gasiti. A kad prođe i srednja škola, kad budete morali na faks.
To prijateljstvo, znate nikad nećete moći obnoviti. S tom osobom, koja vam je nekoć bila sve, ćete možda popričati jednom, dvaput godišnje.
Kad se sitin starih dana i kad se sitin kako je sve bilo, kad se sitin koje su stvari mene mučile… Već sad znan da su to bile gluposti. Ponovit ću van još jednom… Živite život najbolje šta znate. Nemoj razmišljat, samo učini. Nemoj se sramit. Nemoj se bojat. Jer jednog dana ćeš se svemu tome smijati. Kad budeš ostario/la i kad budeš gledao fotografiju i kad ti uspomene navrate... bit će ti drago. Bit ćeš sretan kakve si prijatelje imao. Bit ćeš sretan zbog tog gdje si bio i nikad ne bi mijenjao to. Za ništa. Nikad ne bi mijenjao tu ekipu s nekom drugom. Jer ta ekipa ti je ipak prirasla srcu, a to uistinu shvatiš samo kad dođe bolan dan vašeg rastanka i kad im rečeš ZBOGOM.
Takav je život…
IN JOY AND SORROW
Ej ljudi pozzzz. Evo mene na jednom kratkom javljanju. Mislin kratkom… ma nije bitno. Nego pišen post zbog Lady M koja me zamolila da joj nešta stavin nab blog. Inače ovo je dan ispunjavanja želja, bar s moje strane. Tj. Možda to nisu želje ali sigurno će tim osobama bit drago da to vidu.
DAKLE ZA MATEU…
THIS SONG IS FOR YOU:
She told that she will kill her self again.
Some people that’s amusement.
But no… I don’ call that funny.
But no one from it can really laughing…
From heart!
She’s my best friend for 10 long years.
And I hate to see her cry!
It rips my heart apart!
I love you on my way, and I don’t really care…
what someone will say!!!
CHOURSE:
This song is for you!!!
I won’t stand and wach this anymore!
I’ m going to run like a hell,
And help you standing on your own!
This song is for you!!!
I just won’t watch you falling down,
cause I am on your side!
And please stand up! Just stay up!
And I will be there forever…
Be there forever.
And I know how hard this is for her.
No one would say, but I do.
Oh yes… she have love foe everyone.
But look how we pay back…
So selfish we are.
The road is under my feet.
And rain falls on my face!
I am going to hurry before it’s too late!
They will say I’ m a fool, but I don’ t really care
What people will say!
CHOURSE (x2)
And please stand up! Just stay up!
And I will be there forever…
Be there forever.
Please stand up! Just stay up!
And I will be there forever…
Be there forever.
I will be there forever…
Eto Matea… nadan se da si zadovoljna.
Sad… ZA ŠIMU I ZINA:
ZA BANYA:
ZA HANU:
ZA TOMU: Sori… bija san idiot.
I NA KRAJU... EVO NEŠTA I ZA MENE... lol:
Eto ljudi… to bi bilo sve od mene. Btw… Kazna mi se smanjuje. Iden večeras I u grad. Bit će ludnica…
Pa pozzzzzzzzzzzzzzzz.
Punished
Evo ljudi da van se javin… Trenutno mi nema starog u kući pa mogu napisat post.
Kao što ste mogli zaključit iz naslova, u kazni sam. Jbg. stari mi je bija kod razrednice i vidija pun kurac neopravdanih i još mnogo toga (neću nabrajat) pa me stavija u kaznu. Nema mi kompa, nema mi televizije, nema mi izlazaka…
A jbg. Možda je bolje tako. Nadan se da će kazna imat učinka. Moran se pod hitno prominit, jer ako se ne prominin, moglo bi bit sranja, možda bi moga čak i razred past. Mislin… Svi mi govore da neću, al ja iman taj strah da bi moga past… FUCK IT!!! Minjan se pod hitno. Lol
U međuvremenu sam čuja najgluplji vic u životu. Ja san se tolko smija kad san ga čuja da je to nemoguće. Nevjerojatno je glup. Prije nego van ga napišen reć ću vam da Sanader voli satove…
Evo ovako:
Dođe Sanader kod pape na ispovijed.
Ispovjedi se, reče svoje grijehe i…
Sve OK.
Sanader ustane da otiđe,
kad ga papa zaustavi i reče mu:
Imaš lip sat.
Al evo jedna stvar zbog koje mi je jako ža... čini se da je moje prijateljstvo s Tomon napokon završilo. jbg bija mi je najbolji prijatelj a sad... neda mi se objašnjavat šta je bilo, samo ću reć:
"Tome, sve šta san ti reka ozbiljno san mislija. Ozbiljno, moje prijateljstvo s tobom završava ode. Ako me planiraš držat budalom, baš me briga. Glup si zato šta neznaš kad triba pristat sa glupiranjem i shvatit kad je nešta ozbiljno. Već si mi dva puta smatra budalom, a ja san ti oprostija. E pa sad je gotovo. Šta god bilo ja s tobom više neman posla..."
Nego…
Evo sad mi je i kamera i gitara pod ključem, no uspija san se prošvercat nekako na komp i napravit jedan spot. Evo nekoliko upozorenja koja su obavezna da ih pročitate prije gledanja:
1. Šime je zahtjeva da svira na mojoj gitari pa san mu se smilova.
2. Neki su djelovi snimani prije godinu dana, tako da još iman dugu kosu.
4. Dosta san toga uzea iz svojih prijašnjih filmova koje san snima, pa se nemojte začudit zato šta san snima i novu epizodu Star Warsa (jbg. onda san bija lud za tim)
5. Ima stvari iz Top Shopa, Kralja Arthura, Star Warsa itd.
6. Hm… mislin da je to sve.
Pa pozzzzzzzzzzzzzzz i uživajte…
In hell and back again
Ej pozdrav ljudi! Šta da vam rečen... Pa evo za početak, tijekom ovih dana bija san na granici. Da van pravo kažen zgadija san se sam sebi. Na tu me promjeno prvenstveno natira Gothic. Mislin, dobar je on al jednostavno mi nepaše. Bija san cili sjeban, mislin i sad san al pokusat cu odsad na stvari gledat vedrije i virovat da ce bit bolje.
Vratija san se svom starom dobrom Nickelbacku.
Evo vako. Meni se ovaj tjedan (dok san bija kakav san bija) sve okrenulo naopako. Sve ide prema lošijem i lošijem. Posta san nemoguće loš na treninzima (jučer nisan dvi lopte uvatija kako triba). Kući se vratin oko ponoć-ponoć i po a onda neman snage za ić leć. Tako obično legnen oko 1 i po, a ujutro se dignen u 6 i po jer moran u skoli. Cili me taj bioritam izluđuje. U školi prispavan prva dva sata, pa kasnije moran nadoknađivat (vako i onako san do grla u problemima šta se tiče škole). Kad se vratin kući moran učit kolko više mogu, a onda navečer opet na trening i sve isponova. Nema dana kad san u ova dva miseca lega prije 1 sat. Obicno oko 2, ako ne i kasnije (izuzetak je kad mi je skola ujutro, onda iden lec ka sta san reka u 1 - 1 ipo). Na kraju me jos Tome gnjavi zasto ne sviran. Znan da on ima dobre namjere, al jebiga Tome nemogu. Jednostavno nemogu.
Psihički san umoran. Evo meni se sad spava dok van ovo pišen, al necu spavat jer moran za dvi ure na trening i zaspen li sad na koju uru, necu moc zaspat do 3 ure. FUCK!!!
Joj sutra je primanje. Molin boga samo da mi mater il caca ne odu.
Ljudi ja moran nesta pod hitno napravit. Priznajen da san razmislja o tom da se ispisen iz kluba. Al ta mi je stvar tolko draga i jedino sto me usrecava. Nesmin prikinit jer će mi se onda sve sigurno srušit.
Ko zna šta bi se desilo.
Još jedna stvar koje se sramin je to šta san totalno zanemarija prijatelje. Sramin se toga. Npr. Kad me neko pita bil otisa negdi s njim, ja mu odma slazen da ne mogu. Bija san drzak i glup i nisan cijenija to šta iman. Nisan se ni javlja prijateljima u školi kad bi ih srea po hodniku. Više ne iden s njima u pekaru i zajebajen se, žican lovu za buhtlu i smijen se. Sad san sili odmor sam, sidin na zidiću odvojen od drugih, zadubljen u misli i jad. Kao što rekoh, na rukometu san bija sve lošiji al san se pravija da sve znan i da san najbolji. Jesan kurac…
Stvarno neznan dokle me ovo odvelo.
Al zato san sad spreman da se vratin nazad na staro. Svima se to dogodi… Sićan se Tominog slučaja kad je zamalo odbacija svoju najdražu grupu. Nisan zna koji mu se kurac događa u glavi ali ja san vidija kakav je bija. I znan kako san se onda ja osjeća. Ista stvar se sad dogodila samnon i zato Tome… SORI.
Dakle… sad se vraćan nazad na staro. Nastavljan slušat Nickelback, a na punk mislin da se još neko vrime neću vraćat.
Dakle… danas san ipak ima uru slobodnog vrimena, te san je iskoristija da sa Šimom snimin neku kratku parodiju slicnu kralju Arthuru, samo šta smo ovaj put izabrali temu Star wars i govorili smo na engleskom (bez brige, stavit ću titlove). Uskoro ću ga stavit na blog da ga pogledate.
Dotad… Evo vam par spotova:
NICKELBACK - ANIMALS:
NICKELBACK - BREATHE:
HAUNTED
Evo mene opet. Počet ću s tim da je jučer bila subota i jedva čekan da slijedeći put izađen vanka (Šime zna). Eto, meni se događaju drastične promjene. Sa svog voljenog Nickelbacka polako se pribacujen na gothic. Počea san slušat Evanescence i Nightwish.
Samo poslušajte kakav glas imaju te dvi ženske. Nemoguće. Evo vam za početak jedan spot:
Dobro tu niste imali priliku vidit kako ženska stvarno piva pa vam evo ovo:
Šta sad kažete... A evo i zadnji spot koji mi se osobito sviđa:
To bi bilo moje kratko javljanje. Spotove od Nightwisha van neću stavljat jer ih imate na Šiminom blogu.
Pa pozzzzzzzzzzzzzz.
Save me from dying...
Evo... ipak novi dizajn. Konj je previše staromodan. Ovo je cool!!!
Evo ja, Šime i Peran smo napravili onu TV prodaju. Nećemo je stavljat na blog jer sve skupa traje 47 minuta. Ko oće, nek mi da CD pa ću mu ispržit.
Nego... Evo o čemu bi tija ovaj put govorit. Danas san naučija jednu važnu lekciju. Mi ne upravljamo našim životom. Ne određujemo mi o tom što će se dogoditi. Svaki dan govorimo o tom kako jedva čekamo slijedeći tjedan zbog nečega, ali što ako taj tjedan za nas nikad ne dođe?
Danas sam shvatio kad sam išao iz škole. Krenio sam prelaziti cestu. išao sam prema pijaci da odem na bus. Na nesriću, on je krenija ranije. Ja san tako iša i ugleda ga kako ide. Tad san ko budala zakoračija priko ceste. Potrča san a kad san bija na sredini ceste naišlo je auto koje je išlo velikom brzinom. Čuja san samo glasnu trubu. Promašija me za centimetar zahvaljujući tom šta san trča. Uspija san zaustavit bus. Sija san i nisan neko vrime moga doć sebi. Centimetar... Da san bija sekundu sporiji ili da san sekundu kasnije krenija, mene sad ne bi bilo tu di jesan.
Shvatija san da koliko god se sigurno osjećali, sve se u trenu može promjeniti. Čovjek ne zna da ga gdje god išao, samo centimetar dijeli od smrti. Pitanje je jedino koliko smo brzi. Ali jednog dana će se dogoditi i to da ćemo napraviti korak manje. Jednog dana, u trenu dogodit će se bljesak, a potom zamračenje. Svatko ima svoj centimetar i katkad bi ga se trebali sjetiti kad govorimo o tom kako u raznim nesrećama ljudi poginu. Možda to ne kažemo, ali sigurno uvik pomislimo na to kako se to nama neće dogoditi. Pa... i ti unesrećeni ljudi su govorili isto. Centimetar... samo je o tome riječ. Sva filzofija i matematika, fizika i mehanika. Sve se na kraju svodi na centimetar. Svatko ima svog i svakog će jednog nepoznatog dana taj centimetar sustići. Ne kažem da bi radi tog trebali promjeniti život. Samo kažem da bi se trebali toga ponekad sjetiti. Život ide dalje, ali "centimetar" će vas pratiti u stopu. To ne znate, ali čak i dok ovo čitate on čuči pokraj vas. Kao zmija spreman za napad.
Što da vam rečem...
Kada prosječan čovjek pročita u novinama ili kada čuje, kada sazna da je njegov prijatelj, poznanik umro ili kada se naprosto u koloni automobila zaustavi iza automobila nekog pogrebnog poduzeća, u takvim situacijama u čovjeku se javljaju osjećaji nelagode, straha, neizvjesnosti, nesigurnosti.
Svi se pitamo što je s čovjekom, gdje je on kad se utvrdi prestanak rada srca i disanja, kada mu je krvni tlak neizmjerljiv, kada nastupi širenje zjenica, kada nastupi hlađenje tijela, gdje je čovjek, što je s njim kada prestaje svaka aktivnost mozga.
Je li smrt početak ili kraj ?
Al kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje je on tada?
ŠTO VJERUJEŠ TO I POSTAJEŠ!
Ja mislin da upravo pitanje smrti kod čovjeka određuje način života.
Ako je smrt kraj svega onda je teško, zapravo nemoguće pronaći pravi smisao života.
DA LI JE SMRT KRAJ SVEGA ?
Fizička smrt se ne može izbjeći. Ali što je s duhom, dušom? Ona živi vječno. Ona živi vječno na jednom od dva mjesta.
Evo jedan članak koji san pronaša i koji govori o centimetru...
"Bilo je to prije dvije godine, upravo sam navršio devetnaestu. U svojem sam automobilu vozio prijatelja kući i na tom sam određenom raskršću stao, pogledao na sve strane, ali nisam vidio da itko nailazi. Kad sam krenuo čuo sam kako moj prijatelj viče iz svega glasa.
Pogledao sam, zasljepila me svjetlost farova automobila koji je jurio prema nama. Čuo sam taj strašni i neugodni zvuk - automobil nas je udario sa strane - i jedan mi se trenutak činilo da prolazim kroz tamu, kroz zatvoren prostor. Sve se odigralo vrlo brzo.
Tada sam, rekao bih, lebdio iznad zemlje i slušao kako nestaje jeka sudara. Vidio sam kako su dotrčali ljudi i počeli se gurati oko automobila te kako moj prijatelj izlazi iz automobila. Bilo je očito da je bio u šoku. Vidio sam vlastito tijelo među krhotinama koje su okružili ljudi i vidio sam kako ga pokušavaju izvući."
Ne znam. Probajte iz svega ovoga nešto zaključiti. Ja sam dugo o tom razmišljao. Možda bi mogli i vi.
Evo vam sad jedan spot, koji vam možda može pokazati ono o čemu sam govorio. O centimetru...
NICKELBACK - SAVIN' ME
