Moran vam se jednom i ja više javit. Pa eto. Sori zbog tog šta van nisan ostavlja komentare, al jbg. potrudit ću se da to ispravin.
Evo… šta da van rečen. Pa prvo ću reć da neželin ovaj put govorit o tome šta se događa u mom životu ovih zadnjih par dana. Moj jad i tuga vas ne zanimaju. A i dosta mi je ispraznih riječi koje govore da će bit bolje.
Nego… podijelit ću ovaj put s vama svoje razmišljanje. Razmišljan o tom već 3 dana. Evo ovako… Prije svega želin reć da živite život. Da vas ne bude briga i da vam ne bude ža ni za šta, jer jednog dana, nakon mnogo godina smijat će te se tome. I dali bi sve, samo da se možete vratiti. U to vrijeme… Na isto mjesto… Kod istih ljudi. Poslije mnogo godina ipak shvatite da su ljudi koje ste tada imali bili tu kod vas… ali prije ili kasnije život će vas razdvojiti. Koliko god vam bilo dobro u životu, vi nikad nećete biti ponovno potpuni. S tim ljudima će te možda uvijek biti dobri, ali nikad više kao tada. Nikad se neće ponovno naći ista ekipa. Nazdraviti za godine koje vam zapravo puno kasnije znače više od ičega. Ne možemo se vratiti. Ali uvijek nam ostaju fotografije i uspomene.
Doduše… s nekim će te se možda i posvađati, ali ipak nikad nećete zaboraviti kako je bilo provoditi to vrijeme s tom osobom. Smijati se s njom i plakati s njom.
Htjet će te se vratiti nazad i dali bi sve za to. Dali bi sve jer tada niste imali briga. Tada ste imali sve. Bili ste sretni. Oni koji se tako ne osjećaju… shvatit će zapravo koliko griješe. Poslije mnogo, mnogo godina (ovo prvenstveno govorim osmašima).
Ono što ste imali u osmom razredu najvažnije je i najviše će boljeti. Kasnije dođe druga ekipa, a staru viđate sve manje. Još uvijek ste si dobri, ali znate da to nikad neće biti isto. Nećete moći s tom osobom nervirati nastavnika, nećete s njom moći više ići kod ravnatelja, dobivati kaznu. Šuljati se kroz školu i raditi incidente. Kad malo promislite… Te su stvari u životu najvažnije i uistinu dali bi sve da to ponovno možete proživjeti.
Kao što rekoh. Vi ćete s tim ljudima još uvijek biti dobri. Ali to prijateljstvo će se postepeno gasiti. A kad prođe i srednja škola, kad budete morali na faks.
To prijateljstvo, znate nikad nećete moći obnoviti. S tom osobom, koja vam je nekoć bila sve, ćete možda popričati jednom, dvaput godišnje.
Kad se sitin starih dana i kad se sitin kako je sve bilo, kad se sitin koje su stvari mene mučile… Već sad znan da su to bile gluposti. Ponovit ću van još jednom… Živite život najbolje šta znate. Nemoj razmišljat, samo učini. Nemoj se sramit. Nemoj se bojat. Jer jednog dana ćeš se svemu tome smijati. Kad budeš ostario/la i kad budeš gledao fotografiju i kad ti uspomene navrate... bit će ti drago. Bit ćeš sretan kakve si prijatelje imao. Bit ćeš sretan zbog tog gdje si bio i nikad ne bi mijenjao to. Za ništa. Nikad ne bi mijenjao tu ekipu s nekom drugom. Jer ta ekipa ti je ipak prirasla srcu, a to uistinu shvatiš samo kad dođe bolan dan vašeg rastanka i kad im rečeš ZBOGOM.
Takav je život…
Post je objavljen 23.02.2007. u 23:43 sati.