~*~ Bal vampira ~*~
„Napokon“- reče Alana uzimajući nekakvu čudnu knjigu iz ruku stranca u mračnoj uličici ispod rasvjete koje je treperila u čudnim intervalima. Knjiga je imala zanimljive korice, smeđe, materijal poput kože. „Toliko sam to tražila ! Konačno da sam ju dobila. Možete mi reći gdje ste to nabavili? Tko ju vam je dao ?“- pogledom je tražila sugovornikovu pažnju. Pogled je Alani dao do znanja da neće dobiti odgovor na pitanje koje je postavila. „Molim vas, bitno mi je !“- povisila je glas. Čovjek se okrenuo i krenuo prema stražnjem dijelu ulice, u mrak. „Čekajte !“- povikala je i rukom uhvatila stranca za rame. U tom trenu on se okrenuo. Odbljesak svjetla uličnih svjetiljki skinuo je veo mraka s njegovog lica … izbrazdano, bolesno nacereni osmijeh i pogled koji je Alanu rezao poput noža, rezao i otkrivao njenu dušu. Alana je ustuknula, prepala se, ispustila je tihi povik iz dubine svoga grla. „Oprostite“- ispričavala se dok se povlačila prema cesti, prema svjetlu … dalje od njega. Ubrzavala je dok ga nije izgubila iz vidika, dok ga nije progutao mrak. Okrenula se i počela trčati prema svom autu. „O Bože, što ću ja još doživjeti ?!“- pitala se u sebi. Izvadila je ključ, no ispao joj je iz ruke i otklizao ispod auta. „K vragu!“- sagnula se i uzela ga. U daljini vidjela je nekakvu sjenu, neku neobičnu sjenu … promatrala ju je. „Ajde više!!“- povikala je pokušavajući gurnuti ključ u bravu, ali zbog straha to joj nije uspijevalo. „Hvala Bogu !“- upalila je motor i stisnula grčevito papučicu za gas. U odrazu retrovizora tražila je tu čudnu sjenu. Još uvijek bila je tamo, vidjela je obrise. Hvatala ju je neka jeza. Čvrsto je uhvatila volan i još jače stisnula gas. Ubrzo, izgubila je sjenu iz vida. Shvatila je da u grču još uvijek drži knjigu. „Ajde, isplatilo se.“ Odbljesak svjetla s mokre ulice smetao joj je. „Jedva čekam da dođem doma“- izgovorila je u bradu i uperila pogled ravno … u daljinu.
Cijelim se hodnikom prolio zvuk kad je Alana zalupila vrata svoga stana, poput granate koja je eksplodirala u neposrednoj blizini. Skinula je jaknu i otišla do ormarića. „Ništa, a baš bi mi sad trebala neka žestica.“ Stisnula je sekretaricu da čuje jednu poruku koja je bljeskajućom lampicom davala signal da ju treba poslušati. „Ej !“- dreknuo je mehanički glas cijelom sobom. „kad se vratiš, obavezno me nazovi !“.Uzela je telefon. „Kako sam zaboravila, Bože, ja se tresem od straha. Ej, halo ?! Ja sam“- govorila je u slušalicu pomalo smeteno. „Jesi li obro ? Zvučiš mi čudno.“- odgovorio joj je muški glas. „Jesam. Dolazi, smjesta !“- rekla je odlučno pomalo zapovjedničkim tonom. „I ponesi molim te bocu nekakvog vina“. „Evo me odmah!“- odgovorio je. Poklopila je. „Samo mi treba jedna čaša vina, ništa više.“- uvjeravala se Alana otvarajući balkonska vrata i dišući punim plućima svježi zrak nakon kiše.
Snažno kucanje na ulaznim vratima trgnulo je Alanu iz razmišljanja.“Bože, koliko je to prošlo već … pola sata ?“- čudila se dok je užurbano koračala prema vratima.“Bok, mala !“- na vratima je stajao visok, crn muškarac. Bio je sav u crnom, od glave do pete. Kosa, oči, kožni ogrtač. Bio je tako čudna pojava, izazivao strah. „Nemoj me tako zvati“- rekla je Alana podignutom obrvom. „Uđi! Vino …“- ustuknula je. „Evo. Najbolje iz moje kolekcije. Najbolje za najbolju.“- „Ha, ha“- nasmijala se. „A jesi zavodnik! Sjedaj, idem po čaše.“. Dok je u kuhinji tražila čaše, upitao ju je. „I jesi dobila ?“. Nosila je čaše. „Toči, trebam prvo gutljaj!“. U sekundi otvorio je stručno bocu, natočio joj čašu. Pomirisao vino, a ona mu je čašu istrgnula iz ruke i iskapila do dna. „Dobar ti je taj tvoj gutljaj“- rekao je ironično. „Ti i te tvoje somelijerske fore! Meni sad treba alkohol, a ne gušt!“- odbrusila je. „Dobro. I što se dogodilo ??“- pitao je energično. „Ma ništa posebno … dobila sam ju.“. „Daj da vidim“- povikao je. „Ej … polako“- uzela je knjigu sa stola i pružila mu. Vidjela je neki čudan sjaj u njegovu oku. Tijelom su joj prošli trnci, naježila se. Prolazio je prstima po kožnim koricama. Svaku brazdu je prošao detaljno, zagledao se u amblem i napokon, lagano skinuo kožni zatvarač i otvorio ju. U tom trenu … kao da je zapuhnuo Alanu neki miris starine. Čudan miris. Kao da je vuklo na krv, na strah. „Svaka ti čast. Odlična si ti novinarka!!“- osmjehnuo joj se. „Najbolja!“- dodala je. „Daj da vidim“- uzela mu je iz ruku. Nju su fascinirale stare knjige. Bila se specijalizirala za proučavanje okultizma, legendi i mitologije. Jednostavno je u tome uživala. Svaka stanica u njenom tijelu zatitra kada vidi te stare knjige. Kada osjeti taj miris starine … miris mistike. Miris zabranjenog. „Koliko sam te tražila“- rekla je knjizi. „Da vidimo kakve ti tajne skrivaš“. Proletjela je prstima po knjizi. Bila je pisana rukom, nekom vrstom tinte. „Koliko ovo mora bit staro“- rekla je zamišljeno. Pratio ju je pogledom i uživao kako nježnim pokretima lista stranice te čudne knjige. Vratila se na prvu stranicu. „Ovo su moji zapisi, moje bilješke … “- pročitala je pomalo nečitljiv tekst. „ … dnevnik jednog vampira …“. Udahnula je pomalo šokirana. „Bože, ne mogu vjerovati … ovo je istinito. Vlade … ovo je istinito !!“- povikala je ushićeno i zagrlila ga. On je ustuknuo, začuđen. No, kad je shvatio da ima nju u zagrljaju stisnuo ju je uz sebe što je jače mogao. Shvativši što je napravila odgurnula se od njega.“Oprosti … nisam htjela“- ispričavala se dok je micala uvojak svoje crvene kose sa čela zataknuvši ga iza uha.“Nemam ja ništa protiv“- nasmijao se. Ošinula ga je pogledom. „Znaš koliko smo ovo tražili ?? Zbog ove knjige, glasina da postoji, mi smo se upoznali profesore znaonsti o okultnim vjerovanjima i mitologiji.“ On se nasmijao. „Nije bilo sretnijeg čovjeka od mene u trenutku kad smo se upoznali …“- navukao je zagonetni osmijeh.“Vlade, prestani. Napokon ću ovom knjigom dokazati nešto, napokon će mi ljudi vjerovati! Dokazat ću ja svim nevjernicima koji su mi zalupili vratima pred nosom da vampiri zaista postoje. Da hodaju među nama !“ Vladimir je slušao … „Možda ti neće neki ipak povjerovati“- upitao ju je čudno. „Vidjet ćemo … sada imam dokaze!“- povikala je ushićeno. „Hoćeš čuti dalje?“- bacila je pogled na knjigu i počela čitati dalje još uvijek se mučeći s rukopisom. U tišini sobe svaka riječ odzvanjala je neugodno, tako je nasilno prekidala tu spokojnu tišinu. U zraku je bio čudan miris. Miris očekivanja, miris enigme, miris krvi …
„Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Iako je prošlo već dobrih sto godina. Sjećam se tako čisto dana kada sam postao vampir“- čitala je Alana tihim glasom, kao da zavodi.“Bio je to 4. srpnja 1759. godine. Vrući ljetni dan. Dan kao i svaki drugi, no, za mene dan koji nikad neću zaboraviti. Dan kada sam upoznat s besmrtnošću, s mrakom, s glađu za krvlju. Mladić … od dvadeset i dvije godine. Cijeli svijet je čekao da krenem s njim u borbu. Čekao da se uhvatim s njim u koštac. Toliko sam obećavao. Najbolji u svojoj generaciji, trebao učiti za doktora, raditi s ocem. Sve, ama baš sve je propalo ! Sve zbog nje. Prokleta bila !“- pogled je uperila prema Vladu. „Je li ti možeš vjerovati da je ovo istinito ?!“. „Nastavi“- odgovorio joj je. „Uživao sam u predvečernjoj šetnji kao i svakog dana. Obožavao sam kada je Sunce zalazilo, kada se zadnjim snagama pokušava oduprijeti mraku. No, ne uspijeva … gubi tu bitku. Svakim zalaskom Sunca sjetio bih se ljudi i naše sudbine. Ako čak i Sunce ne može izbjeći mraku kako to onda možemo mi? Koji je smisao? Obožavao sam te šetnje uz obalu Temze. Jedina stvar koje me još veselila u ovom okrutnom životu. Uživao sam u zalasku Sunca dok odjednom nije stala kočija pokraj mene, čim je Sunce napokon izgubio bitku s mrakom. Izgledala je skupo.“Vjerojatno je unutra netko plemićke titule“- mislio sam. Otvorila su se vrata. Otvaranjem tih vrata, otvorio se za mene novi život, sve se promijenilo i nikada neće biti više isto. To ću tek kasnije shvatiti. Kroz vrata provirila je ženska glava. Prekrasna žena. Nikad u životu nisam vidio ljepše žene. Bijelo, porculansko lice odisalo je mirnoćom, krvavocrvene usne zavodile su, a pramenovi crvene kose za koju se vidjelo da nije perika igrali su se s vjetrom. „A jesi mi ti zgodan mladić, dugo nisam vidjela tako lijepog muškarca“- progovorila je smireno poput Kleopatre. Odisala je takvom otmjenošću. „Slušaj.“- kako je ne bi slušao. Te prodorne oči poput meduze, skamenile su me na mjestu. U njenom govoru sam čuo ruski naglasak, tako egzotično; zavodila me tim svojim glasom. Bio sam zaljubljen.“Večeras se održava jedan bal, a ja nemam pratioca“- nisam mogao vjerovati. Meni se nikada nisu događale takve stvari. Život mi je najblaže rečeno bio – običan. Dani svi isti. A sada, neka grofica traži da idem s njom na bal.“Hoćeš li, molim te.“- preklinjala je.“Imam tu odijelo i sve“- čim je pitala znao sam da ću otići. Bilo me strah. Nikada nisam učinio tako nešto spontano. Bio sam oprezan, uvijek sam mislio da se ispod svega krije neka opasnost. Tako i ispod ovoga, imao sam osjećaj da je sve to presavršeno da bi bilo istinito. Ali, toliko se tuge nakupilo u meni. Izgubivši vjeru da postoji neki smisao u ovome životu već davno, tu večer bio bi spreman za nju i umrijeti. U pogledu je vidjela da sam pristao.“Ulazi“- rekla je kroz osmijeh koji je pokazao njene biserno bijele zube. „Obuci se. Obećajem, neću gledati !“- skinuo sam svoju odjeću i obukao odijelo s prekrasnom bijelom ruskom kragnom. Valjda mi je prvi put bilo u životu da sam obukao odijelo. Mirisalo je na novo. Osjećao sam se poput stranca u tom odijelu, ali pomalo sam se navikavao. „Moj će pratioc biti najljepši.“- rekla je.„ Znala je da ima moć nada mnom, a ja sam uživao u njenom zavođenju. Prvi put u životu osjećao sam se poželjno, osjećao sam se voljeno. Htio sam da to traje zauvijek. „Zovem se Lena.“- prostrujao je glas kroz njeno grlo. „Lena ?“- baš joj je odgovaralo, poput neke ruske carice. „Lena, Lena …“- ponavljao sam u mislima. Kao da su me slova imena zavela, zaljubio sam se u ime Lena, zaljubio sam se u – nju. Nagnula se naprijed i viknula kočijašu da ubrza. Jurili smo prema manjem dvorcu u daljini dok sam zamišljen bježao u neki drugi svijet opijen njenim mirisom i nježnošću njene kože koju sam osjetio kada je približila svoju ruku i dotaknula moju. Ja sam hodao kao u snovima i uživao kao da imam još nekoliko sekundi života.
Naglo samo zakočili pred ulazom u dvorac. Otvorili su joj vrata i ona je istupila na tepihom prekriveno stubište. Izašao sam za njom, a ona je stavila svoju ruku na moju. Sada sam je vidio u potpunosti. Savršena figura, tako elegantna, svakim dijelom svoga tijela me opijala. Znala je da uživam. Znala je da ću učiniti što god kaže. Nisam znao kako da se ponašam, osjećao sam se nepozvanim. „Ne brini, budi uz mene, ja ću te čuvati“- opet je pokazala te svoje biserne zube, a njihova bjelina hipnotizirala me.
Ušli smo u dvoranu. „Ogromna je“- pomislio sam. Prvo što sam primijetio bio je ogromni kristalni luster koji je okolnu svjetlost razbijao na dugine boje i činio poseban ugođaj. Spustio sam pogled prema ljudima. Ne znam koliko je bilo ljudi ali je dvorana bila prepuna. Krinoline, odijela, muzika; sve je to izgledalo kao bajka, bajka čiji sam i ja bio dio. „Idemo“- povukla me. Spustili smo se, praćeni od mnogih pogleda. „Jesam ti rekla. Zavide mi.“- nasmijala se. Lebdio sam među oblacima. Uživao. Pružila mi je čašicu. „Pij. Ovo je najbolji ruski konjak. Ja sam se pobrinula da ga serviraju.“- uzeo sam kristalnu čašicu i iskapio ju naglo. „Polakše malo, moraš još i plesati“- jedva sam je čuo. Samo sam gledao njene usne, tu boju, tu jarko crvenu boju. Nikad nisam vidio takvu boju usnica. Gledao sam kako titraju dok pričaju. Gledao sam kako me obadvije zavode, i gornja i donja. „Idemo ?“- trgnula me. „Plesati ?“. Odvukla me taman kada je počeo valcer. Nikad nisam vjerovao da će mi valcer trebati kad me moja majka učila, ali sada sam joj zahvalan. Plesali smo kao jedno. Povedeni ugođajem, mirisima i ruskim konjakom. Uživao sam kao nikad prije u životu. Odjednom „Mogu li se ubaciti ?“- trgnuo me je muški glas. Zbunio sam se i odjednom shvatio da plešem s nekom drugom. „Lena?“- rekao sam tiho. „Ne brini, ja ću te čuvati“- pogledala me žena u mojim rukama. Najobičnija sjena onoga što je Lena, nikako je ne bi mogla zamijeniti. Nitko nije imao kožu poput nje, nitko nije imao usne poput nje, ni oči; one oči u koje sam se odmah zaljubio. Pogledom sam tražio Lenu, spazio sam da pleše s nekim visokim naočitim muškarcem. Namignula mi je. Pao mi je kamen sa srca. Nisam je htio dijeliti, a time mi je dala znak da će se vratiti. Ne znam koliko sam plesao sa Leninom nedostojnom zamjenom kad mi se napokon vratila u zagrljaj. „Oprosti“- izustila je. „Nemoj to nikad više napraviti.“- rekao sam joj tiho na uho. Osmjehnula se. „To ti je bio grof iz Madrida, Phillippo Envero. Davno sam imala nešto s njim. No, nikako da me se okani.“- govorila je, a ja sam pogledom tražio Phillippa. Htio sam ga zadaviti u tom trenu. Toliko sam bio opijen Lenom da bi bio spreman za nju i ubiti kad bi je netko oteo. Mrzio sam ga, iz dna duše. Znao sam da ju je imao u rukama. Ali sada je u mojim i neću je pustiti. Nikada.
Odjednom su svi utihnuli, a gromoglasni pljesak prostrujao je dvoranom. Začuđeno sam tražio razlog tog pljeska. „Silazi Esther. Ona svake godine organizira ovaj bal. Grofica od Antwerpena“. Pogledao sam prema glavnim stubama. Niz njih silazila je dama, obučena u crno. Titula grofice joj nije odgovarala, izgledala je poput kraljice. Duga crna kosa padala joj je preko korzeta koji je odbijao svjetlost sa svojim izvezenim crnim kristalima. Bljedilo lica odavalo je spokojnost i ljepotu. Silazila je kao da je lebdjela, a u dvorani se nije čuo ni glas. Spazio sam da joj je pogleda tražio nekoga dok napokon nije zastao na Phillippu. „Oni su bili zaručeni“- objasnila mi je Lena. Uza svu ljepotu koja je krasila Esther meni je Lena bila božica. „Ti si najljepša ovdje“- izustio sam joj tiho. Uhvatila je moju ruku i počela se igrati mojim prstima. Kao da sam gubio svijest. Gubio svijest ne zbog alkohola, nego zbog - nje. Uskoro je klavijaturist nastavio svirati valcer. Nikada nisam čuo da netko može svirati tako dobro. Kasnije mi je Lena rekla da je to neki mladac koji puno obećava. Mislim da je rekla da se zove Haydn, ali nisam siguran. Nastavili smo plesati. Vrtjeli smo se po dvorani. Bili smo centar pažnje ali ja nisam vidio nikoga osim nje. Osjećao sam kao da smo samo nas dvoje u dvorani; sami. „Imam za tebe iznenađenje, kad otkuca 22 sata dođi gore u sobu na prvom katu. Vidjet ćeš vrata prekrivena ružičastim baršunom.“- rekla mi je pripijena uz mene. Odjednom se otrgnula i nestala u masi. Tuga me zauzela jer nisam osjećao više njenu kožu pod svojim prstima, ali znao sam da ću je uskoro vidjeti. Sat samo što nije otkucao 22 sata.
Penjao sam se stubama prema prvom katu dok je sat otkucavao glasnim zvukom koji je ispunjavao dvoranu. Nitko se nije na njega obazirao osim mene. Kako se ne bih na njega obazirao kad mi je javljao da je vrijeme da Lena bude u mojim rukama. Ušao sam u hodnik sa bezbroj vrata i krenuo prema njegovom dnu. Uskoro, vidjeh baršun na jednim vratima. Mislim da bi ih našao i bez Leninih uputstava, pratio sam njezin miris. Miris koji mi je otvarao put. Uhvatio sam kvaku i otvorio vrata. Ušao sam u mrak.
Tumarao sam u mraku po sobi dok se nije počelo nazirati nekakvo svjetlo. Netko je upalio svijeću. Pogledao sam prema svjetlu. Pokraj svjećnjaka stajala je djevojka samo u korzetu. Uskoro, upalio se i svjećnjak s moje lijeve strane. Njega je upalila druga djevojka isto samo u korzetu. Bile su potpune suprotnosti. Desna je bila u crvenom, imala je jarko crvene usne i gustu tamnu kovrčavu kosu. Druga,u bijelom, imala je ravnu dugu kosu i plave oči koliko sam mogao vidjeti. Bile su prelijepe. „Ja sam Leopoldina“- rekla je desna. „Ja Ramona.“- nadovezala se lijeva. Bile su poput vraga i anđela. Čak su i se međusobno nadopunjavale u govoru. „Poslala nas“ – „je“ – „Lena“- govorile se naizmjenično. Nisam očekivao ovo. Nisam htio nikoga osim Lene. Nisam htio neke kurtizane. Htio sam da budemo nas dvoje, samo nas dvoje. Udarac vratima trgnuo me iz razmišljanja, razočaranja. Okrenuo sam se, bila je to Lena. „Što je ovo ??“- upitao sam je. „Ššš“- stavila mi je prst na usnice. „Ne brini, zaslužuješ najbolje. Ja ću ti to pružiti. „Ali ja ne želim ovo, ja žel …“- nisam uspio izgovoriti do kraja. Poljubila me. Osjetio sam njen dah na mojem licu. Napokon sam osjetio njene usnice, njene krvavocrvene usnice. Toliko sam čekao i gledao ih. Toliko sam ih želio osjetiti da ih sad najrađe izgrizao od strasti i uzavrele krvi u meni. Ugasile su se svijeće. Osjetio sam mnogo ruku na sebi. Osjećao sam se kao u deliriju. Tlo pod nogama mi je bježalo. Sto posto nisam mislio da bi mi se ovo moglo događati dok sam šetao obalom Temze. Ne znam koliko je vremena prošlo. Ja sam se gubio u dodirima, poljupcima. Ali ove dvije ja nisam ni osjećao. Ja sam bio s Lenom, samo s njom, nas dvoje sami. Htio sam da ovo traje zauvijek. Osjećao sam njene prste na svom vratu. Njene usne na svojima, spuštale su se prema vratu. Trgnuo me vrisak u prizemlju, odjednom su počeli dolaziti čudni krikovi iz dvorane u kojoj smo prije plesali. „Ne brini, popili su malo previše.“- bilo mi je sve to jako čudno, ali ponesen Leninim poljupcima prestao sam obraćati pozornost na krikove. Jedino što sam vidio u tom mraku bio je Mjesec, pun, okrugao, romantičan, pod njim Lena i ja sjedinjeni u jedno. Nešto je bljesnulo pod njegovim odsjajem i osjetio sam oštru bol, nešto toplo slijevalo mi se niz vrat, prema prsima. Nisam mogao disati. Otrgnuo sam se iz tog trojca i pod mjesečinom ugledao Lenina krvava usta i usne koje su stvarno bile krvave. Ugledao sam očnjake koji su oštri poput britva izlazile sa strane njenih usta. Izgubio sam se, „Jesu li vampiri??“- pomislio sam. Nisam znao što da mislim, što da napravim. „Dođi.“- pružila je ruku prema meni. Čuo sam dahtanje ove dvije iz mraka. „Zagrizla me“- pipao sam vrat i osjećao krv na prstima. Nisam vjerovao što mi se događalo. Okrenuo sam se i živčano tražio vrata. Znao sam da moram pobjeći. Ali mrak me zbunio, oslijepio poput miša u labirintu. Lena nije više bila ona Lena u koju sam se zaljubio. Ovo je neka druga Lena, Lena željna moje krvi. Osjetio sam nokte na mojim leđima koji su me derali i drapali kožu. Nesnosna bol oduzela mi je svijest na kratko. Osjetio sam Lenu kako me hvata, nekako sam ju odgurnuo. No, uhvatila me i bacila. Silinom sam proletio kroz vrata. Jedva sam ustao i počeo bježati. Snažno sam krvario. „O Bože moj, moji se strahovi uvijek obistine“- letjele su mi misli kroz glavu. „Zašto se meni nikad ne može dogoditi nešto što će mi dati smisao u ovom besmislu od života!“- okrenuo sam se i vidio da me Lena prati, a iza nje ostale su Leopoldina i Ramona te se povukle natrag u sobu. Ubrzala je za mnom. Došao sam do dvorane. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Sve je izgledao kao rat, masovni pokolj. Vidjeh sam kako djevojke trče i vrište u strahu. Za njima u velikim skokovima dolaze gospoda u odijelima prekrivenim krvlju sa očnjacima poput vukova. Čaše razbijene, blijeda tijela po podiju; blijeda od nedostatka krvi. Uza stube su puzale dvije djevojke držeći se za vrat i umirući. Izdahnule su mi pred očima. Ugledao sam Phillippa kako zabija svoje očnjake u vrat svoje pratiteljice s kojom sam prije plesao. Sisao joj je krv te je zatim odbacio na pod. Rukom je dotaknula njegova ramena, on se okrenuo, a Esther ga je strastveno poljubila i zagrljeni, krvavih ustiju su počeli plesati valcer koji je svirao onaj mladi Haydn. Svirao je živčano u krvavoj košulji, iživljavao se na klaviru dok su mu se očnjaci presijavali na svijetlu. Okrenuo sam se i ugledao sebe u ogledalo. Ona nekad prekrasna čisto bijela ruska kragna bila je krvava, Košulja mi je bila poderana. A niz vrat mi je još uvijek kapala krv. Čuh Lenu kako se približava. Potrčao sam zadnjim snagama uza stube na drugi kat i izgubio se u nekoj sobi. Našao sam krevet i legao. Uskoro, čuo sam kako netko ulazi. Bila je to Lena. Nisam imao snage za borbu, legla je pokraj mene zgrabila me i nastavila mi piti krv. Gubio sam se. Razočaran, umirao sam. Napokon, ono što sam htio. Ubijala me žena koju sam volio. Znao sam da to nije istina. Rukama sam tražio nešto po stolu. Sjećao sam se majčinih priča i legendi o vampirima. Sjetio sam se da ih se mora ubosti u srce. Uzeo sam neki oštar predmet u ruke, osjetio sam pod prstima da je bio drven. Nalikovalo je na dugačku kopču za perike. Krenuo sam rukom da joj ju zabodem u srce. „Sada ću te pretvoriti, da budeš vječno sa mnom. Volim te“- kapnula je par kapljica svoje krvi iz zapešća koje je zarezala noktom u moja usta. No, prekasno … moja je ruka već probila njen korzet i njeno srce. Shvatio sam što sam učinio. Opet sam vidio svoju Lenu u njenim očima. „Volim te.“- odzvanjalo mi je u mislima. „Što sam napravio, što sam napravio“- ponavljao sam. Suza mi je skliznula niz lice. Njeno je lice bilo u grču. Lice joj se osušilo. Njeno je tijelo gubilo svoj oblik pod mojim rukama. Uskoro, pretvorila se u prašinu. Zadnje što sam vidio bile su njene oči, kako me gledaju. Zaklopio sam svoje i poželio umrijeti. „Lena, vrati se !!“- povikao sam i izdahnuo na krevetu. Nestao sa ovoga svijeta. Otišao Leni, da budemo zajedno. Otišao svojoj ljubavi. Lagani smiješak nazirao se na mojem blijedom licu. Da me vide, „ovaj je umro sretan“- rekli bi. I jesam uistinu. Otišao sam jer me Lena čeka ...
Probudio sam se. „Probudio??“- povikao sam . „Molim?!? Čak ni umrijeti ne mogu kako treba!“- digao sam se sa kreveta. Izašao iz sobe i krenuo prema dvorani. „Lena … o Bože … Lena“. Kad sam došao do stuba vidjeh nešto čudno. Dvorana je bila prazna.Nigdje nikoga. Ni živoga, a ni mrtvoga, očito. „Jesam li ja to sanjao ??“- pitao sam se. „Napio se pa sa obale Temze otišao u ovaj dvorac i zaspao.“ Nisam znao što da mislim. Uskoro, zraka sunca koje je provirilo kroz stakleni krov, otkrila mi je što se dogodilo. Pala je direktno na moju ruku i počela me užasno i neobično pržiti. Uskoro, koža mi se počela pariti. Maknuo sam je s nje. Okrenuo sam se i pogledao u isto ogledalo u koje sam se gledao dok sam sinoć bježao od moje Lene. Tražio sam svoj odraz, ali ga nisam vidio. „Ovo je nemoguće!“ Sunce je sve više obasjalo dvoranu, a ja sam ustuknuo, instinktivno povukao sam se u mrak. Vraćao sam se prema sobi. Sunce me prestrašilo iza sljedećeg ugla. Zarežao sam i osjetio kako mi izbijaju očnjaci iz čeljusti. Pobjegao sam natrag u sobu iz koje sam izišao. „Je li ovo stvarno ?“- granice zbilje su se izgubile. Nisam znao tko sam, gdje sam i što se događa. No, duboko u sebi znao sam. Postao sam sjena, mrak, vampir, osuđen da cijelu vječnost hodam daleko od sunca i njegovih zraka, u mraku. Osuđen da tumaram ovim svijetom zauvijek. Jedino što sam htio je umrijeti. Sada više ni to ne mogu dobiti. Osuđen na besmrtnost, sam. Bez povratka, bez moje Lene, moje ljubavi. Što mi ostaje ? Ništa, zauvijek rastavljen od nje. Živ, a opet mrtav. Razočaran u život. Razočaran u smrt. Mrtav iznutra, bez duše. Umro, a ostao živ. Najveća ironija mojega života.
Ostao sam u mraku te sobe ne želeći izaći jer još uvijek osjećao sam miris prošlosti jer jučer za mene je već prošlost. Osjećao sam miris u zraku, miris moje Lene.
Sa suzom u oku Alana se okrenula prema Vladu. „Ja ću se rasplakati“- rekla je kroz jecaje. Vladimir ju je podragao po obrazu. „Nemoj plakati, molim te“- uzeo joj je pramen njene crvene kose i maknuo joj ga s njenog prekrasnog bijelog lica. „Kako si prekrasna, Bože moj.“. „Vlade, nemoj molim te. Samo smo prijatelji, to sam ti još davno naglasila ! Ništa više“- brisala je suze. „Tako blizu,a opet tako daleko. Kako mogu biti prijatelj s prvom i jedinom ljubavi mojega života“- Alana je razgoračila oči. „Mojom Lenom“- dodao je Vlad. „Molim ?? Jesi ti normalan ?“- trgnula se i ustala. „Što ti je ?“. „Sjedi Lena molim te. Toliko sam te tražio. Ja sam ti poslao onog čovjeka da ti da knjigu.“. „Molim ??“- pitala je zapanjeno. „Izbrisao sam iz svojega dnevnika rečenicu u kojem me Lena pitala kako se zovem, da ne bi posumnjala“ „Tvoj dnevnik, on u njemu se isto zvao Vlad. Ništa ne razumijem! Što je ovo tvoj dnevnik ? Znači da si ti …“ „Vampir“- dodao je Vlad. „Tvoja prapraprabaka je bila Lena, ona je imala dijete prije nego je postala vampirica. Ostavila ga je na cesti. Toliko sam te tražio. Ista si ona. Ti si moja Lena.“- gledao ju je zaljubljeno, širom otvorenih očiju. „Vlade, molim te prestani“. On se digao i krenuo prema njoj. „Moj, vrištat ću“- priprijetila mu je. „Vrišti koliko hoćeš. Ništa me neće spriječiti da napokon budem s tobom. Toliko sam dugo čekao. Više od 300 godina.“ Uhvatio ju je za ruku. „Sad ćeš ti biti sa mnom … cijelu vječnost“. Snažno ga je udarila i zaderala noktima po licu. Otrgnula se i potrčala prema vratima. „Vratit će se meni moja Lena“, lakoćom je odgurnuo kauč, svjetiljka je pala i razbila se. Soba se zamračila. Vani je počelo puhati. Mjesečina je obasjavala bijele zavjese koje su se vijorile kroz otvorena balkonska vrata. Uhvatio ju je. „Nemoj, molim te …“- preklinjala je. Vani, neki beskućnik promatrao je komešanje u stanu. Prepao ga je ženski krik, a bijele zavjese zašpricala je krv. Potrčao je izbezumljen i nestao u daljini. „Sjedinjeni napokon“- pričao je Vlad beživotnom Alaninom tijelu dok je zarezivao svoje zapešće i kapao svoju krv u njena usta. „Sutra moja ljubavi. Sutra ćemo biti zajedno. Sutra ćeš se probuditi ali nećeš kao ja, biti sama. Ja ću biti uz tebe. Dočekat ću te poljupcem. Poljubiti ću te tvoje krvavocrvene usne i zajedno ćemo krenuti u vječnost. Samo nas dvoje, zaljubljeni …“- podigao ju je. Nogom je udario u vanjska vrata koja su odletjela i razbila se od zid. Izašao je na cestu s njom u rukama. Puni Mjesec je obasjavao dvoje ljubavnika. „Probudit ćeš se na vrijeme za bal. Bit ćeš najljepša tamo. Čak ni Esther neće biti ljepša od tebe. A Phillippo ti se neće približiti. Bit ćeš moja. Samo moja. A ja ću biti tvoj.“- govorio joj je tiho dok ju je nosio niz cestu obasjanu mjesečinom. Nosio ju je razmišljajući kako će sutra opet plesati valcer koji će Haydn tako izvrsno svirati. Opijeni ljubavi i ruskim konjakom na balu vampira kojem ćete možda i vi prisustvovati. I naći ljubav svojega života. Obliveni krvi, uživat ćete i možda će tada, napokon … ovaj život imati smisla. Neka napokon zavlada noć!
|
