Marketing
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 21.
Poput lista papira moje beživotno tijelo klizalo je po mramornom podu u svojoj krvi. Zadnjim padom glava je udarila od podnožje srebrnog svijećnjaka čime se otvorila velika rana iz koje je obilato počela teći crveno ljubičasta, gusta krv. Prazan pogled obavijao je veo crvene boje koja je kapala niz obrve, usne i natapala obraze. Ubrzo je krv navrla na usta i nekontrolirano počela curiti. Oči, nekad pune života, počele su plakati. Krvave suze kapale su na pod. Zgrabio me za vrat poput golubice, bijele golubice, umrljane krvlju. Palac mu je polako skliznuo na moju vratnu arteriju. Odigao me od zemlje. "Hoćeš da ti slomim vrat ili ga prerežem?"- pitao me. Moj prazan pogled odobravao mu je sve. Pritisak je postao sve jači i jači. Crni nokat zarezao je kožu i otvorio arteriju. Topla ga je krv zašpricala po licu. Oblizao je svoje krvave usne. Topla je krv hrlila iz moga hladnoga tijela ... poput vodopada slijevala se niz njegovu ruku. Poput vodopada ... moj je život nestajao ... brzo i nepredvidivo kako je i došao.
Držao sam je za ruku. Tako topla i nježna ruka, sposobna da otjera sve moje strahove. "Hoćeš sok?"- pitala me moja majka i podragala po kosi. Nasmijao sam se. "Idemo". Ušli smo u dućan. Istrgnuo sam se iz njenog stiska i poletio na već poznato mjesto po sok. Došao sam do blagajne. Pružio sam sok prema osobi koja je bila leđima okrenuta prema kupcima. Okrenula se. "Mama, mama!!"- povikao sam prestravljen. Mama je histerično doletjela i uzela me u naručje. "Što je??"- pitala me i brisala uplakano lice. Pokazao sam joj prstom na prodavača. "Što je? Samo ti je htio otvoriti sokić."- tješila me. No, ona nije vidjela što sam ja gledao. Bila je to spodoba. Odjednom mi je kao u podsvijesti bljesnulo. Sotona ... duša ... Pogled mi se izgubio u spodobinim očima okruženim krpama. Trepnuo sam. Nalazio sam se u mome "raju". Stajao sam ispod onog drveta. Spodoba je izašla iza debla i sagnula se do mene. "Di mi je mama?"- uplakan sam jecao. Prošla je raspadajućom rukom po mojoj mekoj dječjoj kosi. Osmijeh mi se razvukao preko lica. Krenuo je odmotavati krpe, iako sam znao što je ispod. Krpe su pale tik do naših nogu dižući u zrak oblak prašine. Stajao sam ispred sebe. To jest, ja dijete stajao sam ispred sebe odraslog ... ili obrnuto. Ništa nisam shvaćao. Tko sam ja?? Sagnuo sam se do sebe i upro prstom u prsa. "Moć je u tebi."- prostrujalo je. Sjetih se kada mi je pokušala ukazati na nešto upirući prstom u me. Nasmijao se. Bljesnulo mi je ... napokon, sve sam shvaćao. Poput svježe udahnutog zraka nakon oluje. Život mi je prostrujao tijelom i ja sam bio svjestan svega ... sebe i okoline. Trepnuo sam i otvorio oči.
Probudio sam se iz halucinacija, a On me još uvijek držao iznad zemlje. Trznuo se od iznenađenja. Krv je još uvijek obilato tekla niz moje tijelo. Spustio me i ustuknuo. Čuo mi je misli. "Gotovo je."- rekao sam mu. "Ha, napokon si shvatio?"- pitao me kroz smijeh. "Nisam mislio da imaš to u sebi."- čudio se. "Ti ne znaš za što sam ja sposoban."- okrenuo sam se i krenuo prema izlazu. Svakim mojim korakom rana po rana je iščezavala, a krv kao da ju je mramorni pod gutao. "Ne možeš pobjeći od mene!!"- vikao je. "Još imam tvoju dušu!"- okrenuo sam se. "Nemaš. Niti si ju ikada imao."- nastavio sam koračati prema izlazu. "Nikada nećeš moći pobjeći od mene! Ja ću uvijek biti tu!"- derao se grčevito. Stao sam i okrenuo se. "Rješenje je bilo toliko jednostavno. Nije u tome da te ubijem. Normalno je da ćeš uvijek biti tu kad si dio mene. Zar ne?"- pitao sam ironično. "Sve si shvatio ..."- pao je na pod. Zatitrao je i pretvorio se u mene. Pretvorio se u ono što zapravo i jest. On nije bio ništa drugo nego ja ... dio mene ... Borio sam se protiv samog sebe. Klasična borba dobra i zla. Boga i Sotone. Borba što se događa u svakome od nas. Iz dana u dan. Jednoga dana dobro pobijedi, a drugoga zlo. I oboje traže različite načine da se nadmudre ... kao što je u ovome slučaju zlo uspjelo. No, ... njih dvoje se nadopunjuju. Ravnoteža ... bez zla ne znamo što je dobro i obrnuto. Na kraju svega ipak trebamo znati, da, iako zlo postoji ... dobro uvijek mora pobijediti. Teško je ... zlo pronalazi sve novije i novije načine da zavara dobro. Ostati vjeran sebi, svojem biću ... koje je iskonski dobro ... zlo je tu samo da održi ravnotežu, no, nikada da pobijedi. Moć je u nama, trebamo je samo znati iskoristiti.
"Vidimo se"- namignuo sam mu, okrenuo se i izašao kroz ogromna ulazna vrata. Zamahnuo sam desnom rukom i vrata su se snažnim i gromovitim treskom zatvorila ... ostavljajući Njega na mramornom podu kako promatra svoj odraz u njemu ... izgubljen ... praznog pogleda ... poražen ...
Tresak me je vrata probudio. Trznuo sam se iz moje halucinacije koja je trajala nekih deset minuta ... A u mojim mislima ... smiješno, borba dobra i zla trajala je vječno. Više od godinu dana. Nikako se ne odlučiti. Sad bi dobro pobijedilo, sad zlo. Pogled mi je padao prema podnožju mosta na kojem sam stajao. Cesta, prepuna ljudi ... mrava, nesvjesnih, trče i žure, bez ikakvog smisla. Prije deset minuta popeo sam se s odlukom da skočim. Zlo me je bilo ispunilo. Na tren sam izgubio dušu. Umoran od svijeta, neshvaćen. Pogledao sam prema nebu. Zalazak Sunca, meni najljepši dio dana. Kao da prvi put gledam, vidjeh svu ljepotu ovoga svijeta. Udahnuo sam, a svjež zrak kao da mi je udahnuo dušu. Učinio me opet čovjekom. Pokazao mi smisao nas ljudi. Truditi se ... padati i dizati se ... mučiti se, plakati, smijati se, zabavljati, tugovati ... –živjeti. Zavolio sam svijet, više me ništa nije mučilo. Gledao sam te mrave ispod sebe ... "Netko im treba pokazati smisao ovoga života, zar ne?"- pitao sam samog sebe i nasmiješio se. Sišao sam sa ograde i sjeo na rub praznog i zapuštenog mosta. Zaklopio sam oči i oslonio se na ruke hvatajući posljednje tople zrake Sunca. Ruka mi je pala na crnu knjigu, debelih korica, koja se nalazila pokraj mene. Prošao sam prstima po tvrdim, hrapavim koricama. Uzeo sam ju u ruke. Otvorio zadnju stranu i otkopčao srebrnu kemijsku sa korica. Stisnuo sam vrh kemijske na žućkast papir. U desnom gornjem kutu napisao sam današnji datum. Spustio sam kemijsku na sredinu stranice. U mislima mi je odzvanjalo ... –"Pišem zadnja slova u ovaj dnevnik ... Ispovijesti prodane duše ... i nakon toga ću ga zatvoriti. Neka mi ostane kao podsjetnik za buduća vremena.Otvaram novo poglavlje u mome životu zatvarajući Ispovijesti prodane duše, moje duše, ali nikada nikome, osim sebi prodane ..."- zaklopio sam knjigu, uzeo ju pod ruku i ustao. Krenuo sam prema zalazećem Suncu koje me obasjavalo božanskom svjetlošću grijući moje nasmijano lice. Nestajao sam polako na obzoru, hrlio sam doma, gdje me čekala moja majka. Nestao sam na obzoru. Sunce je zašlo, nestalo ... svijet je zavio mrak. Do slijedećeg jutra i slijedećeg zalaska Sunca u kojem ću uživati. I tako iz dana u dan jer naučih živjeti. Udahnuo sam život i stopio se s njime ... spremno krenuo u svijet da ga osvojim, u svijet ... kojeg imam na dlanu.
ThE ENd
DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.; 12.- 28.04.; 13.- 05.05.; 14.- 12.05.; 15.- 20.05.; 16.- 26.05.; 17.- 02.06.; 18.- 09.06.; 19.- 17.06.; 20.- 23.06.2006
Post je objavljen 17.07.2006. u 23:08 sati.