I am the Phoenix

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 19.

Tolika želja za smrću. Čežnja, žudnja za prestankom postojanja ispunjavala je svaki dio moga bića. Poput palog anđela letio sam. Otrgnut iz raja, ukradeni mu snovi, čežnje, smisao i osjećaj ljubavi. Letio sam, s vjetrom pod krilima i osjećajem slobode. Slomljenog života, u smrti iščekivao sam spas. Da li vam se prije trenutka u kojem nastupa smrt, u trenutku prije nego se vaše tijelo razbije od beton uz rijetki zvuk pucanja lubanje, odvrti cijeli život ne bi Vam znao reći. Imao sam žalosni izgovor koji se nazivao životom, a u zadnjem trenutku jedino što me ispunjavalo je osjećaj žalosti i tuge. Još uvijek s njenim pogledom pred očima ... još uvijek s njenom krvlju na rukama mojim. Odgovor na pitanje da li Vam se poput vrpce kada stisnu rewind, odvrti svaki trenutak morate potražiti negdje drugdje jer ja, praktički nisam ni umro. Fizički valjda jesam, ne znam ni sam. Prilikom udara izgubite svijest. Da li sam otišao ili ne, ne znam. Da li je to bila još kakva čarolija na djelu ili božanski utjecaj ostaje neotkriveno. Jedino što znam je da sam u toj sekundi prije udara, prije smrti, čuo majčin glas u glavi. "Ne čini to."- rekla mi je, sa teškim glasom. Osjećao sam da je moram pokušati vratiti. Osjećao sam da moram vratiti svoju –dušu, jednom za svagda, majci u sjećanje. Ona bi to htjela. Podsvjesno znao sam da će sve doći na svoje mjesto. Sa majčinim glasom u glavi, otišao sam sa ovoga svijeta, udario u zemlju ... utonuo u njenu unutrašnjost ... otišao da vratim svoju dušu ... na jedno jedino mjesto gdje ju mogu dobiti natrag ... u –pakao.
Crnina, gusta poput katrana držala me na mjestu. Stezala me u grlu, onemogućavala disanje. Osjećaj klaustrofobije preplavio mi je misli. Prstima sam napipao nešto stakleno u desnom džepu traperica. Izvadio sam taj stakleni predmet. Sjetio sam se, bila je to bočica koju sam spravio i ponio sa sobom na okršaj s Njim, no, nisam ju uspio iskoristiti. Podigao sam u toj crnini ruku s bočicom u njoj i zamahnuo ispred sebe prema nevidljivom podu. Uz snažan tresak odzvonio je moj povik, koji je jedva pobjegao iz stegnutog grla. "Fiat lux!!"- prostrujalo je crninom. Pod navalom riječi, sadržaj u bačenoj bočici u kontaktu s podom bljesnuo je sunčevom svjetlošću i osvijetlio tu prostoriju poput danjeg svjetla. Svjetlost se odbila od nešto s moje desne strane i privuklo mi pozornost. Bila su to bijela vrata. Poznata bijela vrata. Ustao sam i potrčao prema vratima, uhvatio kvaku i gurnuo vrata prema naprijed. Toplina sunčevog svjetla dotaknula mi je obraze i navukla osmijeh na tužno lice. "Raj? Da li ja to zaslužujem?"- pitao sam se. Da li je to uistinu bio raj? Ili možda neka varka. Opet sam potrčao kroz gustu, visoku travu prema drvetu u daljini. Ploveći kroz zelenilo dospio sam pod drvo i njegov hlad. Sjeo sam i zaklopio oči. "Aghh"- povikao sam. Otvorenih očiju prestravljeno sam gledao u nečije oči tik do mojih. Bila je to spodoba. Gledala me. U glavi nisam ništa čuo. Tišina, koja me prestravila. Podigla je ruku i uperila prstom u moja prsa. "Što? Ne shvaćam."- gestikulirao sam. Nisam shvaćao značenje. Što mi pokušava objasniti. Tražio sam oko sebe knjigu da ju iskoristim. Opet sam osjetio oštro upiranje prsta o moja prsa. Gledao sam ju kad me je odjednom poznati bljesak oštrice ponovno oslijepio. Gledao sam onaj bodež, onaj prokleti bodež ispod vrata spodobe. Gromoglasan smijeh odzvonio je krajolikom. Provirio je glavom iza spodobe. "Šta će ti ovo čudo? Ako ti je to psihijatar, dečko ja bi se malo zapitao. Ha ha ha."- gledao me onim crvenim očima. "Ostavi ga na miru!"- povikao sam. "Hoćeš da ga ostavim na miru, nema problema. Idi u miru! Ha ha ha"- uz smijeh potegao je bodež i presjekao vrat spodobi. "Neee"- pao sam na koljena i uhvatio spodobinu glavu. "Platit ćeš za ovo!"- povikao sam. "Uhvati me ako možeš"- procijedio je kroz smijeh i nestao. Gledao sam spodobu i prisjećao se kako mi je prije nekoliko trenutaka majka izdahnula na rukama. Suza mi je potekla niz obraz koji sam odmah obrisao. Prstima sam uhvatio zavoje koji su mu okruživali glavu i krenuo odmotavati. Oduvijek me zanimalo. "Ne ... ne shvaćam ... ne može biti"- ustuknuo sam i ustao. Gledale su me te poznate oči. Gledao sam sam sebe. Mrtvo ruglo sebe, sa kožom koja se raspadala, nije mi moglo objasniti što se to događa. Da li je sam to ja nekako uspio doći pa sam sebi javiti. Da li ću se u to pretvoriti ako ne vratim dušu ... "Nikako"- pomislio sam i nestao u travi. Snažnim treskom otvorio sam bijela vrata koja su se razbila, udahnuo crninu i stopio se s njom.

TO BE CONTINUED ... ..



DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.; 12.- 28.04.; 13.- 05.05.; 14.- 12.05.; 15.- 20.05.; 16.- 26.05.; 17.- 02.06.; 18.- 09.06.2006