I am the Phoenix
nedjelja, 25.06.2006.
Prijateljstvo ili kako već hoćete ...
Jučer mi je izlazak prošao neplanirano što mi je definitivno dokazalo da neplanirano ispadne na kraju najbolje i to zapamtite!! Jer mi je bilo savršeno. Dugo mi nije izlazak bio tako dobar. Ne trebaju Vam novci i karte za fenci šmensi klubove, ne trebaju Vam pluća puna dima, masa primitivnih idiota okruženih oko tebe, itd. Jedino što trebate ste Vi i par ljudi s kojima ćete se osjećati ugodno i zabava može početi! |
petak, 23.06.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 20.
Ne znam koliko sam trčao dok napokon nisam došao do nekakvih vrata, otvorio sam ih uz snažan tresak. Stajao sam u ogromnoj dvorani sa prekrasnim svodom. Crni mramorni pod, svjetlucao je i pokazivao odsjaj svijeća koje su stajale posvuda na srebrnim stalcima. Krenuo sam prema sredini. "I ... došao si"- dobro poznati smijeh probio mi je bubnjiće u dvorani koju krasi, otkrio sam, izvrsna akustičnost. "Rekao si ako te uhvatim. Stoga, pripremi se da te uhvatim"- zaprijetio sam mu na što je on opet odgovorio glasnim grohotom. Trznuo se i pojavio ispred mene. "I što je ovo? Pakao?"- pitao sam ironično. "Gdje ti je tron?"- nasmijao sam se. "Hoćeš ga?"- pucnuo je prstima na što se u sredini dvorane pojavio ogromni tron prekriven crnim baršunom. "To mi je nekako previše. Ja nisam zahtjevan."- zabavljao se. "Da. Ovo je pakao."- nastavio je. "Po čemu? Evo po čemu."- na moje zaprepaštenje pretvorio se u moju majku, stvorio bodež u ruci i zario si ga u trbuh uz tužni krik. "Neee"- povikao sam. Majka mi se nasmijala. Bio je to njegov osmijeh. "Eto, možeš proživljavati tu situaciju opet i opet i opet ... To je tako zabavno!"- nisam znao da li se on to stvarno pretvara ili ubija moju majku svaki put kada to napravi. Gdje je njena duša, da li je živa ... sve su te misli letjele glavom koja mi je bila poput košmara. "Bezobrazniče. Nećeš okaljati uspomenu koju imam!"- krenuo sam na njega. Opalio sam ga šakom, na što se on nasmijao i vratio meni istom mjerom. Poletio sam i pao par metara od njega, otklizavši po crnom mramoru još metar ili dva. Osjetio sam nešto toplo kako mi kapa niz usnice. Prstima sam dotaknuo tu tekućinu i uvidio da je krv. "Ooo ..."- pogledao me. "Netko nam je smrtan."- tepao mi je. Krenuo je prema meni. Pokušao sam ustati i čim sam to učinio uhvatio me za leđa i povukao svom snagom bacivši me među svijećnjake. "Ne mogu biti smrtan. Ja sam već umro. U paklu sam"- zagrcao sam kroz krv. "Kako nam je on inteligentan. Nema veze što si mrtav. Ja ću te ubiti sad i onda opet i opet i opet."- razvukao je osmijeh preko lica. "Dobrodošao u svoj pakao! Nadam se da će vam boravak biti ugodan!"- krenuo je prema meni. Zgrabio me za kosu i otklizao prema svijećnjaku tik do srušenih. "E nećeš"- skupio sam nekako snagu i ustao. "Ovo je nepravedno. Ti si presnažan!"- povikao sam. "Eh, to ti je poanta pakla!"- rekao je. "E sada ću nas izjednačiti!"- rekao sam smrknutim pogledom. "Potentiam mihi date!"- prostrujalo je izgovaranje čarolije cijelom dvoranom. Ruke su mi bljesnule, a iz njih je izašao dim koji me okružio i nestao. Nisam ni trepnuo ne želeći mu pokazati moje iznenađenje što je čarolija uspjela. Potrčao sam prema njemu i dlanom ga udario u prsa. Odletio je i snažno prizemljio. Došao sam do njega i uhvatio ga opet. No, on je uhvatio moju ruku i pokušao mene baciti. Nekako smo se uhvatili i oboje smo odletjeli par metara i pali na leđa. Ustao sam što je učinio i On. Poput dvoboja u podne na Divljem zapadu stajali smo jedan nasuprot drugoga. "Ovako možemo unedogled."- rekao mi je. "Ja sam besmrtan."- nasmijao se. "Dosta priče, više akcije!"- potrčao sam prema njemu. Uhvatili smo se u koštac. Udario sam ga, On mene. Pao sam. Krenuo opet na njega. Ne znam koliko je trajala ta borba dok ga napokon nisam dobio tamo gdje sam ga želio. Uhvatio sam ga za vrat i pribio uza zid. "Možda te i ne mogu ubiti, ali te mogu oslabiti."- nasmijao sam se. "I sad kad sam to napravio napokon mogu uzeti svoju dušu i pokušati te uništiti."- još je uvijek imao snage nasmijati se. Udahnuo sam i zaklopio oči. "Ovo mi je zadnji pokušaj."- mislio sam. Ako mi ovo ne uspije, ništa neće. Izgovorio sam nešto tiho. Kroz prekrasni svod, probila se zraka čiste sunčeve svjetlosti i obasjala me. On je od jakosti svjetla zažmirio na tren. Svjetlost me okruživala i ispunjavala. Prolazila mi je među prstima. Ulazila među odjeću, dolazila do lica, izbljeđivajući mi ga. Zjenice su mi nestale, pobijelile. Svjetlost je okružila kosu i izbijelila je. Tišina i smiraj kao nikad do prije, ispunili su mi misli. Osjećao sam se nadzemaljski. Udahnuo sam, a sva je svjetlost nestala i povukla se u mene. Stajao sam ispred njega, a aura božanske svjetlosti okruživala me i svojim isijavanjem tjerala ga na žmirenje. „Jedino što tebe može uništiti je čista dobrota."- prostrujalo mi je iz grla poput vjetra, ispunilo prostoriju božanskom prisutnošću. "Ha ha. Možda ti stvarno i jesi Bog."- cerio se. "Jedan dodir čiste dobrote je sve što tebi treba."- krenuo sam kažiprstom blijedo-bijele desne ruke i došao do njegovog čela. Zaustavio sam ga ispred čela, a On je zažmirio. "Ajde više da ovo obavimo pa da se nastavimo igrati."- kažiprst s bijelim noktom dotaknuo je njegovo čelo i na kontakt bljesnuo. Pao je, a ja sam izdahnuo i vratio se u svoje prvotno stanje. Sagnuo sam se i pogledao ga. "Je li stvarno uspjelo?"- razmišljao sam. "Imam li ponovno dušu."- sreća koju dugo nisam osjetio počela mi je ispunjavati misli. Prisjetio sam se majke. Bio sam ponosan što sam ispunio njen zahtjev ... u njeno sjećanje. Iz razmišljanja me trgnuo udarac koji me odbacio. "Ne ... nemoguće!!"- povikao sam, dok je On stajao ispred mene. "Di smo stali?"- rekao je. "Kako ..."- zamuckivao sam u zaprepaštenju, svjestan da mi je sreća opet pokazala svoju pravu prirodu, varljivu, a svoju dušu, očito nisam vratio. "Da podijelim malo svoje više tisućljetne mudrosti, zlo ne možeš uništiti. Zlo je vječno kao i dobrota. Oni surađuju i međusobno se nadopunjuju. Savršena cjelina. Ako nestane jedno od njih dvoje, drugo gubi smisao. Poput svjetla i tame. Kako bi znao što je dobro ako ne znaš što je loše? Ali ne, ti si mislio da si u pravu. Smiješno."- slatko se nasmijao pod ne znam koji put. Ležao sam i slušao ga. Praznina u glavi kao nikada prije. Sve sam iznevjerio, majku izgubio. Dušu nisam vratio, osuđen na pakao. Došao je do mene i podigao me. U šoku i rezigniranosti, blijedo i tupo gledao sam u prazno. Napokon ... možda se ponašam kao osoba koja je izgubila dušu. Počeo me bacati po dvorani, a ja nesvjestan, sa tijelom koje je sve više krvarilo, otišao sam u svijet onih koji nemaju duše. Napokon, postigao je ono što je želio ... |
srijeda, 21.06.2006.
Tourniquet ... Christ ... my suicide ... ..
Vidjeli ste, tj. čuli, bolje rečeno, da sam promijenio pjesmu. Sada svira "Tourniquet" od moje najdraže grupe Evanescence. |
subota, 17.06.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 19.
Tolika želja za smrću. Čežnja, žudnja za prestankom postojanja ispunjavala je svaki dio moga bića. Poput palog anđela letio sam. Otrgnut iz raja, ukradeni mu snovi, čežnje, smisao i osjećaj ljubavi. Letio sam, s vjetrom pod krilima i osjećajem slobode. Slomljenog života, u smrti iščekivao sam spas. Da li vam se prije trenutka u kojem nastupa smrt, u trenutku prije nego se vaše tijelo razbije od beton uz rijetki zvuk pucanja lubanje, odvrti cijeli život ne bi Vam znao reći. Imao sam žalosni izgovor koji se nazivao životom, a u zadnjem trenutku jedino što me ispunjavalo je osjećaj žalosti i tuge. Još uvijek s njenim pogledom pred očima ... još uvijek s njenom krvlju na rukama mojim. Odgovor na pitanje da li Vam se poput vrpce kada stisnu rewind, odvrti svaki trenutak morate potražiti negdje drugdje jer ja, praktički nisam ni umro. Fizički valjda jesam, ne znam ni sam. Prilikom udara izgubite svijest. Da li sam otišao ili ne, ne znam. Da li je to bila još kakva čarolija na djelu ili božanski utjecaj ostaje neotkriveno. Jedino što znam je da sam u toj sekundi prije udara, prije smrti, čuo majčin glas u glavi. "Ne čini to."- rekla mi je, sa teškim glasom. Osjećao sam da je moram pokušati vratiti. Osjećao sam da moram vratiti svoju –dušu, jednom za svagda, majci u sjećanje. Ona bi to htjela. Podsvjesno znao sam da će sve doći na svoje mjesto. Sa majčinim glasom u glavi, otišao sam sa ovoga svijeta, udario u zemlju ... utonuo u njenu unutrašnjost ... otišao da vratim svoju dušu ... na jedno jedino mjesto gdje ju mogu dobiti natrag ... u –pakao. |
petak, 09.06.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 18.
Poput magle okružilo me, ispunilo. Ulazilo mi u nosnice, uši, oči, usta ... ispunjavalo me. Vraćalo životu. Izgubljena životna energija ili što već. Kao vakuum naglo me nešto povuklo. Izvuklo me odatle. Izbezumljen ... živi mrtvac. Pokušavao sam shvatiti gdje se nalazim, što se to događa oko mene. Na trenutke mi je bljesnulo sjećanje da sam umro, ubio me. Odmah zatim došlo bi mi sjećanje da sam prije dvoboja izgovorio čaroliju koja me štitila, zavarao sam ga. Mislio je da me ubio. Osmijeh mi se razvukao preko lica koje je još poprimalo život. Ohlađeno meso i mrtva koža opet je osjećala toplinu, crvene krvne stanice strujale su žilama. Udahnuo sam po prvi put, duboko, kao da sam se netom rodio. Zakašljao sam se. Počeo sam osjećati noge, trup, osjetio sam želudac i njegovo stezanje ... osjetio sam kucanje srca. Oči, zaslijepljene i vraćene u život, borile su se sa smrću i trčale u život, teško, a onda sve lakše i lakše. Bjelina, poput livada prekrivenih bjelinom gusto napadanog snijega ispunjavala je prostor koji sam pokušavao razaznati. Kao mamurluk, mentalno ludilo, privremeno, borio sam se sa svojom sviješću i tjerao je da dođe sebi. "Ha, ha, ha!"- čuo sam dobro poznati smijeh, njegov smijeh. "Ne sad ..."- mislio sam si. "Ne sad, kad sam u povratku među žive."- osjetio sam dodir na ruci u koju mi se vratio dah života. Netko me držao za ruku. Kralježak po kralježak slagali su se u kolonu života jedan za drugim ... putovali prema lubanji ... bljesak. Mozak mi je ispunila bistrina. "Gdje sam?"- osjetio sam da ležim, netko me drži. Prsti su mi protrnuli. "Ovaj me put nećeš prevariti!"- iz gustog oblaka crnog dima stvorio mi se bodež kojim me prividno usmrtio. "Aaaa!!"- povikao sam i zamahnuo u nepoznatom smjeru, ciljajući ispred sebe pokušavajući razmaknuti bjelinu s kojom su mi se oči još uvijek borile. Krik, zaglušujući krik, potpuno me povratio u život. Bjelinu snježnih livada zamijenio je prizor iz mojie najgore noćne more. Obljevena krvlju, još sam uvijek držao dršku bodeža koji je oštricom bio zaboden. Zaboden, ali ne u Njega ... gledala me. Prazan pogled, sledio mi je žile. Krv, prije par trenutaka vraćena u život, mučila se da teče žilama hladnim od boli i tuge. Gledala me pogledom koji je odlazio u smrt ... gledala me moja majka. Pogled mi je pao na bodež koji je bio zaboden u njen trbuh. Krv, sveta krv moje majke kapala je niz bodež na moje hlače. Otvarao sam usta, ali kroz njih ništa nije izlazilo. Pogled mi se zamaglio. Slap srebrno bistrih suza, krenuo je niz obraze koji su bili zaleđeni. Gledala me moja majka. Opraštala se. Usnice su joj zatitrale, kao da nešto želi nešto, ali prekasno. Toliko željena smrt, došla je po krivu osobu. Mislio sam da sam prevario smrt, prevario Njega ... "Rekao si da si me prevario? I da ja tebe neću opet prevariti? Hm, 2:0!"- strujalo mi je glavom. "Ha ha ha!!"- paralo mi je misli. "Odlazi!!"- krik mi je uspio pobjeći iz izmučenog grla. Obuzeli su me bol i tuga. Naglo sam izvukao bodež iz utrobe svoje majke. Pala je beživotno na leđa. Nadvio sam se nad nju. Suze su kapale i natapale joj košulju. Tresle su mi se ruke dok sam ih pokušavao održati mirnima nad ranom. Zaklopio sam oči puštajući još jaču bujicu suza. "Vita noueva!"- povikao sam. Otvorio sam oči. Ništa se nije događalo. "Vita noueva! Vita noueva!! Vita noueva!! Aghhh!"- počeo sam udarati. "Vita ... noueva ..."- zajecao sam i pao mrtvoj majci na prsa. Srce joj nije kucalo, a hladnoća koja ju je obuzela i počela zračiti iz njenog tijela stezala mi je srce. "Ti tvoji magičarski trikovi ... Stvarno si mislio da možeš prevariti smrt?"- opet mi se ušuljao u misli. "Vidiš, vratiš nekoga među žive, ali zato netko mora otići. Znaš, teža-protuteža ... Sve ti radi na principu ravnoteže. Ha ha ha!"- uhvatio sam se za glavu. "Ali ti to naravno nisi znao ... i ti si mi neki Bog ..."- cinično je odzvonilo. Nije više bilo bitno, nisam ga čuo ... Samo smo bili nas dvoje, mama i ja. Otišao sam u snove pokušavajući vratiti dušu, a ona me čuvala i vratio sam se, a ona me još uvijek čuvala ... Nisam mogao više jecati ... "Oprosti"- prostrujalo mi je glavom. Moje zadnje riječi. Zagrcao sam. Podigao sam glavu. Maknuo sam joj pramenove kose sa oznojenog čela. "Nisi ti mrtva, sad ćeš se fino ustati i idemo raditi palačinke. S čim ćeš ih ti? Ha?"- pričao sam s njom ... "Ali nemamo brašna, nema veze ... otići ću ga kupiti."- gledala me, praznih očiju. Suza mi je potekla niz obraze i pala joj na obraz, blijedi obraz majke koja više nije bila sa mnom. Lice, koje više nije nasmijano. Usne koje me neće više poljubiti. Oči koje me neće više nasmijati ... oči koje me neće više pogledati. Prstima sam joj zaklopio oči. Sve što se zbivalo u zadnjih godinu dana proletjelo mi je mislima. Svi oni trenuci, izgubljeni u nepovrat ... Sam ... kao i uvijek ... prazan ... pogledom uperen u prazno ... |
ponedjeljak, 05.06.2006.
X-MEN 3: Posljednja fronta
Jučer posjetih kino pod ne znam koji već put u proteklih mjesec i pol dana. Mislim četvrti. Kad netko ide gledati film 2 puta onda znate koliki je fan ... ili fanatik, bolje rečeno. Eh, jučer sam gledao X-men 3 po drugi put, tjedan dana poslije prvoga puta. Recite da sam opsjednut, ali eto, svatko ima svoje poroke ... i sami znate koliko sam opsjednut sf-om iliti znastvenom fantastikom, po hrvatski. E pa onda možete zamisliti koliko sam opsjednut X-men-om ... gledao 1. i 2. dio više puta, imam igrice, i jednu i drugu, treću ću nabaviti i samo mi treba još strip kojih tu u Hrvatskoj nema, ali će se i to srediti! Zašto tolika fascinacija? Pa događa se u naše vrijeme, ima veze s biologijom, koju obožavam posebno genetiku, i koliko su neke ideje iz filma nezamislive, toliko neke i jesu! Jer genetska su istraživanja jako uznapredovala i već imamo voće sa životinjskim genima ... tko zna što nas čeka u bližoj, a u daljoj budućnosti ne mogu ni zamisliti ... niti doživjeti ... |
petak, 02.06.2006.
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 17.
Nakon trčanja hodnikom, koji kao da je išao u beskraj, došao sam do vrata. Dvokrilna vrata koja vode u dvoranu sa projektorom stajala su ispred mene. Trznuo sam rukom. Vrata su se razdvojila i snažno udarila u zidove. Ušao sam. Dvorana je odisala nekim čudnim mirisom, više smradom. "Gdje si?!"- povikao sam. "Imam račun i došao sam iskoristiti svoje pravo na reklamaciju!"- čudan smijeh odzvonio je dvoranom koja je bila savršeno akustična. Protrnuo sam. "Ti? Hoćeš iskoristiti reklamaciju? Koja smiješna igra riječima!"- spuštao se niz stepenice među sjedalicama sa suprotne strane. "Imaš hrabrosti i dovoljno si bezobrazan da baneš ovako i meni prijetiš! Što misliš tko si ti?"- izderao se. "Pa .. hm ...- Bog"- nasmijao sam se. "Kako zabavno. Mali može otvoriti vrata mislima i već si je umislio da je Bog!"- gledao me i palio onim svojim očima. "Eh kad bi svi bili ovako samouvjereni kao ti, ja ne bi imao više posla!"- nasmijao se. "Kome bi ja onda uzimao duše??"- procijedio je kroz bolesni smijeh. "Hvala Bogu još uvijek ima na svijetu dovoljno budala poput tebe! Hvala Bogu ... hm ... ha ha ha. Hvala onda tebi! Zar ne? Ti si Bog .. ha ha ha!"- taj mi se njegov smijeh već popeo na vrh glave. "Jesi završio svoj nastup?"- pogledao sam ga ironično. "Ajmo ovo završiti da napokon mogu otići doma"- procijedio sam. "Ti hoćeš završiti? Pa već je sve gotovo. Mali izgubiti ćeš!"- "E mali će te naučiti jednu jako važnu lekciju!"- zaprijetio sam mu. "Nikada! Ali nikada ne podcjenjuj svoje protivnike jer bi ti se to moglo odbiti od glavu!"- stvorio sam vatrenu kuglu u ruci i bacio prema njemu. Pohrlila je, ali je on iščezao. Kugla je pala na stolice i zapalila ih. "Aer"- povikao sam. Vatra se ugasila. "Šta te mama nije naučila da se ne igraš sa šibicama?"- smijao se sa druge strane prostorije. Okrenuo sam se i odskočio u zrak. Poletio sam prema njemu. Čim sam doletio do njega opet je nestao i stvorio se u podnožju dvorane. Odskočio sam opet i sletio par metara do njega. Zamahnuo sam rukom čime su stol, projektor i stolica poletjeli prema njemu. Zamahnuo je i on rukom, a stol je odletio na drugi kraj prostorije zajedno sa stolicom i projektorom. Stvorio je vatrenu kuglu i bacio je prema meni. "Štit!"- povikao sam. Kugla se odbila od moju ispruženu ruku. "Zauvijek ovdje stani sada, neka bude!"- zatitrao je očima u kojima sam vidio iznenađenje. Nije se mogao pomaknuti. "Izgubiti ću?"- pitao sam. Krenuo sam prema njemu. Crni dim mi je izlazio iz desne ruke koji je nestao kada mi se pojavio bodež. Podigao sam ga kada sam došao do njega. "Jesam ti rekao da će ti se odbiti od glavu"- pogledao sam ga prijeteći. "Vidjet ćemo da li se Sotona može ubiti. Osjetit ćeš bol koju sam osjetio ja svaki dan i koju još uvijek osjećam. Izrezat ću ti srce ili dušu, šta već imaš u sebi ... da osjetiš tu bol koju ja nosim u sebi već toliko dugo, da osjetiš kako praznina boli. Zamahnuo sam bodežom, ali je ostao u zraku. Na njegovom mjestu me gledala moja majka. "Što radiš, pusti me, molim te!"- jecala je. "Ti nisi moja majka!"- povikao sam. "Bezobrazniče!"- htio sam, ali nisam mogao. "Hoćeš me ubiti, zašto?"- pitala me. "Ne mogu ... Ostavi moju majku na miru!"- povikao sam. Udahnuo sam i odskočio unatrag. Sletio sam na povišeno područje među stolicama. Ne mogu te ubiti svojim rukama, ali mogu nešto drugo. "Aqua!"- odjednom je voda nahrlila iz svakog procjepa i okružila ga, sve do gležnjeva. "Vrijeme je za električnu stolicu!"- podigao sam kažiprst na čijem su vrhu frcale iskre. Udahnuo sam i spustio ga u vodu. Cijela je voda zasvijetlila, a ona se počela grčevito trzati. Zaklopio sam oči, a suza mi je potekla i kapnula u vodu. Pod grčem se vratio u svoje obličje. Izvukao sam prst. Čim sam to napravio pala mu je glava i ostao je nepomičan. "Dosta!"- povikao sam, a on je kao oslobođen od užadi pao u vodu uz veliki prasak. Spustio sam desnu nogu u vodu. Spuštavši nogu u vodu, voda se razmaknula. Hodao sam tako do njega po suhom, a voda se micala od mojih nogu da bi se nakon što bi ja prošao vratila u prijašnji položaj. Došao sam do njegove glave, čime se voda razmaknula sa njegova lica, dok je tijelo od vrata nadolje još uvijek ostalo pod vodom. Čučnuo sam. "Vrijeme je da uzmem natrag ono što si ti meni uzeo."- krenuo sam desnom rukom prema njegovom čelu. Ruka mi je zadrhtala. "Aaa!"- povikao sam. Otvorio je oči, one svoje crvene oči koje su bljesnule. Nestao je. Odjednom, osjećao sam hladnu oštricu valovitog bodeža kojim sam ga htio vlastoručno ubiti prije nekoliko minuta, ispod moje adamove jabučice. Hladnoća bodeža prostrujala mi je tijelom. Osjetio sam kako mi kuca vratna žila od straha i uzbuđenja. Približio je nos i pomirisao. "Mmm, strah ..."- rekao je. Pogledao sam lijevo, pa desno. Voda je stajala oko nas, kao da je netko bacio bombu, rasprskana, nepomična u zraku. "On je mene htio ubiti! Ha ha ha ... "- nasmijao se, a ja sam razmišljao što da napravim slijedeće. "Mislio si mene iznenaditi. Mene se ne može iznenaditi. Ne bi se ni tebe moglo da živiš oduvijek i znaš već sve fore. Mene se ne može ubiti. Ali lijepo od tebe što si pokušao."- smijao se bolesno. "S tobom se baš odlično može zabavljati."- prošao mi je prstima po licu na što sam se ja trgnuo od gađenja. "Joj, da si bar možeš sad vidjeti to prestrašeno ličeko."- tepao mi je. "Eh vrijeme je da odeš tamo gdje si zaslužio ići pošto si prodao dušu. Mali stvarno si dosadan. Trebao si se pomiriti kao svi prije tebe. Uistinu mi se ne da s tobom zezati. Rekao sam ti već jednom ..."- okrenuo me naglo prema sebi " ... nema reklamacije!! Ako ti se ne sviđa možeš jedino vratiti sebe!!"- nasmijao se. Svjetlost se odbila od oštricu koja je bila na tren u zraku. Trepnuo sam. Osjetio sam kako mi topla tekućina teče niz majicu. Pogledao sam prema trbuhu. Krv mi je obilato tekla iz rane pokraj pupka u kojoj se još uvijek nalazio bodež. Nisam osjećao bol, na tren mi se sve zamaglilo. Podigao sam pogled prema njemu. Smijao se i gledao me. Izvukao mi je bodež iz želuca pri čemu sam ja zajecao i stisnuo rukama ranu iz koje je počela šikljati krv i slijevati se niz šake i ruke. Opet bljesak. Zamahnuo je. Osjetio sam kako prolazi. Na tren, osjetio sam taj hladan metal kako mi reže kožu grkljana. Instinktivno sam se uhvatio. Prstima sam prošao po rani čime sam ju još više otvorio. Krv se slijevala, a ja sam pao na leđa. Kao da stajala pokraj mene, sa mojom glavom u njenom krilu. "Oprosti"- htio sam reći, ali nije ništa izlazilo. "Ššš"- rekla mi je. Čuo sam kao negdje u pozadini njegov smijeh, ali sam prestao obraćati pozornost čim mi je mama prošla prstima mičući pramen kose sa znojnoga čela. "Umoran si. Ajde spavati."- rekla mi je. "Ja ću biti tu kada se probudiš, ne brini."- poljubila me. Izdahnuo sam i ostao tako, otvorenih očiju. Gledao me i uživao u mojim halucinacijama. Došao je do mene. Osmijeh mu je prekrio lice. Gledao je u moje mrtve, krvave oči. Okrenuo se i počeo uspinajti stepenicama prema izlazu. Voda je nahrlila prema podnožju i prekrila me. Prekrila moje mrtvo, blijedo tijelo. Voda se zacrvenila od krvi oko mene koja je netom istekla. Izašao je. Voda se crvenila, a ja na dnu, mrtav, gledao sam. Uhvaćen u želji da živim. U krvavim očima vidjeli su se svi moji slomljeni snovi, moje djetinjstvo, moji strahovi i želje. Gledali su kroz vodu koja se uskoro zacrvenila i potamnila čime sam ja nestao. Tišina je ispunila prostoriju. Spokoj. Odsjaj svjetla na krvavoj vodi igrao se s valovima, a ja negdje na dnu, mrtav, otvorenih očiju ... tražio sam svoje snove ... na nekom drugom svijetu ... |
Ovaj je blog ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Hrvatska.
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Witness the power of the Phoenix
Jesam li napravio što krivo u životu? Tko zna. Nitko ništa ne zna. Oduvijek samnom no, pokušah to sakriti. Ta tama ... oduvijek tu. Sat za satom, dan za danom ... tražila je izlaz. Napokon, udahnuo sam i ispustio tu tišinu ... okružila me. Ta tišina, taj mrak ... ušao je u sve pore moga bića ... Što sam ja? Sve ono što sam bio, više nisam. Ni ne sjećam se. Kao da me nikada nije ni bilo. Što sam ja? Izgubljen u tami ... shvaćam da sam to ja ... tama sam ja. Rođen je Feniks ...
Linkovi
- ... The ones who are protected by the Phoenix ...
leichy love
Tota
MOK
unuka
little(w)bitch
angel of wind
bllankk
Fallen Hero
kuzinjak
chiquitta
crazyca
reborn_as_the_phoenix@yahoo.com
but BEWARE !!
Free Web Site Counter
Evanescence: "Lithium"
