I am the Phoenix

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 18.

Poput magle okružilo me, ispunilo. Ulazilo mi u nosnice, uši, oči, usta ... ispunjavalo me. Vraćalo životu. Izgubljena životna energija ili što već. Kao vakuum naglo me nešto povuklo. Izvuklo me odatle. Izbezumljen ... živi mrtvac. Pokušavao sam shvatiti gdje se nalazim, što se to događa oko mene. Na trenutke mi je bljesnulo sjećanje da sam umro, ubio me. Odmah zatim došlo bi mi sjećanje da sam prije dvoboja izgovorio čaroliju koja me štitila, zavarao sam ga. Mislio je da me ubio. Osmijeh mi se razvukao preko lica koje je još poprimalo život. Ohlađeno meso i mrtva koža opet je osjećala toplinu, crvene krvne stanice strujale su žilama. Udahnuo sam po prvi put, duboko, kao da sam se netom rodio. Zakašljao sam se. Počeo sam osjećati noge, trup, osjetio sam želudac i njegovo stezanje ... osjetio sam kucanje srca. Oči, zaslijepljene i vraćene u život, borile su se sa smrću i trčale u život, teško, a onda sve lakše i lakše. Bjelina, poput livada prekrivenih bjelinom gusto napadanog snijega ispunjavala je prostor koji sam pokušavao razaznati. Kao mamurluk, mentalno ludilo, privremeno, borio sam se sa svojom sviješću i tjerao je da dođe sebi. "Ha, ha, ha!"- čuo sam dobro poznati smijeh, njegov smijeh. "Ne sad ..."- mislio sam si. "Ne sad, kad sam u povratku među žive."- osjetio sam dodir na ruci u koju mi se vratio dah života. Netko me držao za ruku. Kralježak po kralježak slagali su se u kolonu života jedan za drugim ... putovali prema lubanji ... bljesak. Mozak mi je ispunila bistrina. "Gdje sam?"- osjetio sam da ležim, netko me drži. Prsti su mi protrnuli. "Ovaj me put nećeš prevariti!"- iz gustog oblaka crnog dima stvorio mi se bodež kojim me prividno usmrtio. "Aaaa!!"- povikao sam i zamahnuo u nepoznatom smjeru, ciljajući ispred sebe pokušavajući razmaknuti bjelinu s kojom su mi se oči još uvijek borile. Krik, zaglušujući krik, potpuno me povratio u život. Bjelinu snježnih livada zamijenio je prizor iz mojie najgore noćne more. Obljevena krvlju, još sam uvijek držao dršku bodeža koji je oštricom bio zaboden. Zaboden, ali ne u Njega ... gledala me. Prazan pogled, sledio mi je žile. Krv, prije par trenutaka vraćena u život, mučila se da teče žilama hladnim od boli i tuge. Gledala me pogledom koji je odlazio u smrt ... gledala me moja majka. Pogled mi je pao na bodež koji je bio zaboden u njen trbuh. Krv, sveta krv moje majke kapala je niz bodež na moje hlače. Otvarao sam usta, ali kroz njih ništa nije izlazilo. Pogled mi se zamaglio. Slap srebrno bistrih suza, krenuo je niz obraze koji su bili zaleđeni. Gledala me moja majka. Opraštala se. Usnice su joj zatitrale, kao da nešto želi nešto, ali prekasno. Toliko željena smrt, došla je po krivu osobu. Mislio sam da sam prevario smrt, prevario Njega ... "Rekao si da si me prevario? I da ja tebe neću opet prevariti? Hm, 2:0!"- strujalo mi je glavom. "Ha ha ha!!"- paralo mi je misli. "Odlazi!!"- krik mi je uspio pobjeći iz izmučenog grla. Obuzeli su me bol i tuga. Naglo sam izvukao bodež iz utrobe svoje majke. Pala je beživotno na leđa. Nadvio sam se nad nju. Suze su kapale i natapale joj košulju. Tresle su mi se ruke dok sam ih pokušavao održati mirnima nad ranom. Zaklopio sam oči puštajući još jaču bujicu suza. "Vita noueva!"- povikao sam. Otvorio sam oči. Ništa se nije događalo. "Vita noueva! Vita noueva!! Vita noueva!! Aghhh!"- počeo sam udarati. "Vita ... noueva ..."- zajecao sam i pao mrtvoj majci na prsa. Srce joj nije kucalo, a hladnoća koja ju je obuzela i počela zračiti iz njenog tijela stezala mi je srce. "Ti tvoji magičarski trikovi ... Stvarno si mislio da možeš prevariti smrt?"- opet mi se ušuljao u misli. "Vidiš, vratiš nekoga među žive, ali zato netko mora otići. Znaš, teža-protuteža ... Sve ti radi na principu ravnoteže. Ha ha ha!"- uhvatio sam se za glavu. "Ali ti to naravno nisi znao ... i ti si mi neki Bog ..."- cinično je odzvonilo. Nije više bilo bitno, nisam ga čuo ... Samo smo bili nas dvoje, mama i ja. Otišao sam u snove pokušavajući vratiti dušu, a ona me čuvala i vratio sam se, a ona me još uvijek čuvala ... Nisam mogao više jecati ... "Oprosti"- prostrujalo mi je glavom. Moje zadnje riječi. Zagrcao sam. Podigao sam glavu. Maknuo sam joj pramenove kose sa oznojenog čela. "Nisi ti mrtva, sad ćeš se fino ustati i idemo raditi palačinke. S čim ćeš ih ti? Ha?"- pričao sam s njom ... "Ali nemamo brašna, nema veze ... otići ću ga kupiti."- gledala me, praznih očiju. Suza mi je potekla niz obraze i pala joj na obraz, blijedi obraz majke koja više nije bila sa mnom. Lice, koje više nije nasmijano. Usne koje me neće više poljubiti. Oči koje me neće više nasmijati ... oči koje me neće više pogledati. Prstima sam joj zaklopio oči. Sve što se zbivalo u zadnjih godinu dana proletjelo mi je mislima. Svi oni trenuci, izgubljeni u nepovrat ... Sam ... kao i uvijek ... prazan ... pogledom uperen u prazno ...
Ustao sam, maknuo pogled s tijela. Nisam treptao, a obrazi mokri od suza nisu odavali nikakvu emociju. Došao sam do prozora, koji se otvorio. Popeo sam se. Prazan pogled pao mi je na ulicu desetak metara ispod mene. Tišina, kao u zimskoj večeri, kad pahulje snijega prekriju livade i zabijele krajolik. Bjelina ... opet bjelina ... zauvijek. Zakoračio sam i skočio.

TO BE CONTINUED ... ..



DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.; 12.- 28.04.; 13.- 05.05.; 14.- 12.05.; 15.- 20.05.; 16.- 26.05.; 17.- 02.06.2006