I am the Phoenix

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~.. .. Part 17.

Nakon trčanja hodnikom, koji kao da je išao u beskraj, došao sam do vrata. Dvokrilna vrata koja vode u dvoranu sa projektorom stajala su ispred mene. Trznuo sam rukom. Vrata su se razdvojila i snažno udarila u zidove. Ušao sam. Dvorana je odisala nekim čudnim mirisom, više smradom. "Gdje si?!"- povikao sam. "Imam račun i došao sam iskoristiti svoje pravo na reklamaciju!"- čudan smijeh odzvonio je dvoranom koja je bila savršeno akustična. Protrnuo sam. "Ti? Hoćeš iskoristiti reklamaciju? Koja smiješna igra riječima!"- spuštao se niz stepenice među sjedalicama sa suprotne strane. "Imaš hrabrosti i dovoljno si bezobrazan da baneš ovako i meni prijetiš! Što misliš tko si ti?"- izderao se. "Pa .. hm ...- Bog"- nasmijao sam se. "Kako zabavno. Mali može otvoriti vrata mislima i već si je umislio da je Bog!"- gledao me i palio onim svojim očima. "Eh kad bi svi bili ovako samouvjereni kao ti, ja ne bi imao više posla!"- nasmijao se. "Kome bi ja onda uzimao duše??"- procijedio je kroz bolesni smijeh. "Hvala Bogu još uvijek ima na svijetu dovoljno budala poput tebe! Hvala Bogu ... hm ... ha ha ha. Hvala onda tebi! Zar ne? Ti si Bog .. ha ha ha!"- taj mi se njegov smijeh već popeo na vrh glave. "Jesi završio svoj nastup?"- pogledao sam ga ironično. "Ajmo ovo završiti da napokon mogu otići doma"- procijedio sam. "Ti hoćeš završiti? Pa već je sve gotovo. Mali izgubiti ćeš!"- "E mali će te naučiti jednu jako važnu lekciju!"- zaprijetio sam mu. "Nikada! Ali nikada ne podcjenjuj svoje protivnike jer bi ti se to moglo odbiti od glavu!"- stvorio sam vatrenu kuglu u ruci i bacio prema njemu. Pohrlila je, ali je on iščezao. Kugla je pala na stolice i zapalila ih. "Aer"- povikao sam. Vatra se ugasila. "Šta te mama nije naučila da se ne igraš sa šibicama?"- smijao se sa druge strane prostorije. Okrenuo sam se i odskočio u zrak. Poletio sam prema njemu. Čim sam doletio do njega opet je nestao i stvorio se u podnožju dvorane. Odskočio sam opet i sletio par metara do njega. Zamahnuo sam rukom čime su stol, projektor i stolica poletjeli prema njemu. Zamahnuo je i on rukom, a stol je odletio na drugi kraj prostorije zajedno sa stolicom i projektorom. Stvorio je vatrenu kuglu i bacio je prema meni. "Štit!"- povikao sam. Kugla se odbila od moju ispruženu ruku. "Zauvijek ovdje stani sada, neka bude!"- zatitrao je očima u kojima sam vidio iznenađenje. Nije se mogao pomaknuti. "Izgubiti ću?"- pitao sam. Krenuo sam prema njemu. Crni dim mi je izlazio iz desne ruke koji je nestao kada mi se pojavio bodež. Podigao sam ga kada sam došao do njega. "Jesam ti rekao da će ti se odbiti od glavu"- pogledao sam ga prijeteći. "Vidjet ćemo da li se Sotona može ubiti. Osjetit ćeš bol koju sam osjetio ja svaki dan i koju još uvijek osjećam. Izrezat ću ti srce ili dušu, šta već imaš u sebi ... da osjetiš tu bol koju ja nosim u sebi već toliko dugo, da osjetiš kako praznina boli. Zamahnuo sam bodežom, ali je ostao u zraku. Na njegovom mjestu me gledala moja majka. "Što radiš, pusti me, molim te!"- jecala je. "Ti nisi moja majka!"- povikao sam. "Bezobrazniče!"- htio sam, ali nisam mogao. "Hoćeš me ubiti, zašto?"- pitala me. "Ne mogu ... Ostavi moju majku na miru!"- povikao sam. Udahnuo sam i odskočio unatrag. Sletio sam na povišeno područje među stolicama. Ne mogu te ubiti svojim rukama, ali mogu nešto drugo. "Aqua!"- odjednom je voda nahrlila iz svakog procjepa i okružila ga, sve do gležnjeva. "Vrijeme je za električnu stolicu!"- podigao sam kažiprst na čijem su vrhu frcale iskre. Udahnuo sam i spustio ga u vodu. Cijela je voda zasvijetlila, a ona se počela grčevito trzati. Zaklopio sam oči, a suza mi je potekla i kapnula u vodu. Pod grčem se vratio u svoje obličje. Izvukao sam prst. Čim sam to napravio pala mu je glava i ostao je nepomičan. "Dosta!"- povikao sam, a on je kao oslobođen od užadi pao u vodu uz veliki prasak. Spustio sam desnu nogu u vodu. Spuštavši nogu u vodu, voda se razmaknula. Hodao sam tako do njega po suhom, a voda se micala od mojih nogu da bi se nakon što bi ja prošao vratila u prijašnji položaj. Došao sam do njegove glave, čime se voda razmaknula sa njegova lica, dok je tijelo od vrata nadolje još uvijek ostalo pod vodom. Čučnuo sam. "Vrijeme je da uzmem natrag ono što si ti meni uzeo."- krenuo sam desnom rukom prema njegovom čelu. Ruka mi je zadrhtala. "Aaa!"- povikao sam. Otvorio je oči, one svoje crvene oči koje su bljesnule. Nestao je. Odjednom, osjećao sam hladnu oštricu valovitog bodeža kojim sam ga htio vlastoručno ubiti prije nekoliko minuta, ispod moje adamove jabučice. Hladnoća bodeža prostrujala mi je tijelom. Osjetio sam kako mi kuca vratna žila od straha i uzbuđenja. Približio je nos i pomirisao. "Mmm, strah ..."- rekao je. Pogledao sam lijevo, pa desno. Voda je stajala oko nas, kao da je netko bacio bombu, rasprskana, nepomična u zraku. "On je mene htio ubiti! Ha ha ha ... "- nasmijao se, a ja sam razmišljao što da napravim slijedeće. "Mislio si mene iznenaditi. Mene se ne može iznenaditi. Ne bi se ni tebe moglo da živiš oduvijek i znaš već sve fore. Mene se ne može ubiti. Ali lijepo od tebe što si pokušao."- smijao se bolesno. "S tobom se baš odlično može zabavljati."- prošao mi je prstima po licu na što sam se ja trgnuo od gađenja. "Joj, da si bar možeš sad vidjeti to prestrašeno ličeko."- tepao mi je. "Eh vrijeme je da odeš tamo gdje si zaslužio ići pošto si prodao dušu. Mali stvarno si dosadan. Trebao si se pomiriti kao svi prije tebe. Uistinu mi se ne da s tobom zezati. Rekao sam ti već jednom ..."- okrenuo me naglo prema sebi " ... nema reklamacije!! Ako ti se ne sviđa možeš jedino vratiti sebe!!"- nasmijao se. Svjetlost se odbila od oštricu koja je bila na tren u zraku. Trepnuo sam. Osjetio sam kako mi topla tekućina teče niz majicu. Pogledao sam prema trbuhu. Krv mi je obilato tekla iz rane pokraj pupka u kojoj se još uvijek nalazio bodež. Nisam osjećao bol, na tren mi se sve zamaglilo. Podigao sam pogled prema njemu. Smijao se i gledao me. Izvukao mi je bodež iz želuca pri čemu sam ja zajecao i stisnuo rukama ranu iz koje je počela šikljati krv i slijevati se niz šake i ruke. Opet bljesak. Zamahnuo je. Osjetio sam kako prolazi. Na tren, osjetio sam taj hladan metal kako mi reže kožu grkljana. Instinktivno sam se uhvatio. Prstima sam prošao po rani čime sam ju još više otvorio. Krv se slijevala, a ja sam pao na leđa. Kao da stajala pokraj mene, sa mojom glavom u njenom krilu. "Oprosti"- htio sam reći, ali nije ništa izlazilo. "Ššš"- rekla mi je. Čuo sam kao negdje u pozadini njegov smijeh, ali sam prestao obraćati pozornost čim mi je mama prošla prstima mičući pramen kose sa znojnoga čela. "Umoran si. Ajde spavati."- rekla mi je. "Ja ću biti tu kada se probudiš, ne brini."- poljubila me. Izdahnuo sam i ostao tako, otvorenih očiju. Gledao me i uživao u mojim halucinacijama. Došao je do mene. Osmijeh mu je prekrio lice. Gledao je u moje mrtve, krvave oči. Okrenuo se i počeo uspinajti stepenicama prema izlazu. Voda je nahrlila prema podnožju i prekrila me. Prekrila moje mrtvo, blijedo tijelo. Voda se zacrvenila od krvi oko mene koja je netom istekla. Izašao je. Voda se crvenila, a ja na dnu, mrtav, gledao sam. Uhvaćen u želji da živim. U krvavim očima vidjeli su se svi moji slomljeni snovi, moje djetinjstvo, moji strahovi i želje. Gledali su kroz vodu koja se uskoro zacrvenila i potamnila čime sam ja nestao. Tišina je ispunila prostoriju. Spokoj. Odsjaj svjetla na krvavoj vodi igrao se s valovima, a ja negdje na dnu, mrtav, otvorenih očiju ... tražio sam svoje snove ... na nekom drugom svijetu ...

TO BE CONTINUED ... ..



DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.; 6.- 17.03.; 7.- 24.03.; 8.- 30.03.; 9.- 07.04.; 10.- 14.04.; 11.- 21.04.; 12.- 28.04.; 13.- 05.05.; 14.- 12.05.; 15.- 20.05.; 16.- 26.05.2006