Pokušala sam biti zločesta.
Odlučila sam pokazati nekome...vratiti istom mjerom.
Rezultat - ja se osjećam jako loše...taj netko nije ni primijetio.

"Hvala" mama i tata što ste me napravili ovakvom i onda još tako i odgojili!

Ne ću počet s tim kako me opet uštekala kičma (ako ovo čita vojna komisija – šalim se naravno, ja sam savršeno zdrava osoba osim što sam ćoro :)) od sjedenja na poslu za kompjutorom i od sjedenja na podu u stanu jer mi još nisu dovezli kauč (a ne mogu non-stop ležati – krevet imam i to fiiiini), ne, to ću zanemariti...
Vratit ću se na jučerašnji dan, kao dokaz kako je čovjeku dovoljno malo da bude sretan.

Kao prvo vjerojatno znate da se smrzavam na poslu jer nam ne radi grijanje, toliko sam kukala (zbog toga se na kraju krajeva i razboljela ono nedavno) da vjerujem da to već i gripozni vrapci na grani znaju.
Dakle, jučer je proradilo grijanje juuuuupi!
Onda sam se poslije posla konačno našla s Pinkeye, koja mi je dostavila njezin prekrasni nakit.
To smo trebale obaviti već odavno ali kako sam ja bila u gužvi s onom selidbom (o kojoj isto sve znate) nismo mogle do jučer.
Posljedica toga je da ove prekrasne bijele ovčice danas vise na mojim uhama...



Kako se nisam mogla odlučiti da li klasične bijele ili male crne buntovnice, Pinkeye mi je napravila i jedne i druge, crne izgledaju ovako...



Na moju veliku žalost buntovnice su se toliko svidjele mojoj seki da su mi zaplijenjene i nasilno odvedene u Zadar, sretno im bilo šmrc...

Eh ali nije to sve, jesam li ja Malena ili nisam, zašto ova Lidač stoji tu sa strane, stigla je ogrlica samo za mene...
E pa sad, ako je Pinkeye one plave zvjezdice napravila samo za Zvjezdicu ovu ogrlicu je napravila samo za mene...



Naravno da sam bila sretna kao malo dijete kada sam sve to dobila u ruke, ali nije to sve!
Konačno sam stigla isprobati i svoju novu veeeeliku kadu.
Kakva večer!
Prvo sam potrošila 5-godišnju zalihu pitke vode jedne prosječne afričke države kako bih to čudo napunila (sram, sram, krivnj, krivnj - onomatopeja srama i osjećaja krivnje).
Onda je unutra završila slatka mirisna žvakica.
Ljudi moji kako je to fino, tko nije probao a voli slatke žvakice a osobito njihov miris trk u Lush i kupujte pjenušavu kupku Creamy Candy Bath.
Onda je uslijedila divlja (negripozna) lasta s veš-mašine ravno u kadu (naravno da ne pretjerujem).
Uslijedilo je malo ronjenja, malo kraula, malo delfina i tako...
Falio mi je još samo jedan fizikalac da mi izriba leđa.
Ovaj naš (mislim Fizikalac) i opet je imao pravo, kada posve opasna, mogla bih se ja u njoj i ugruvati, zalegla i ne mogu ustat!
Zaključak jedino mogući, to je kada 2 u 1, za dvije osobe, a ja je isprobavala sama.
Ebiga sad znam.

p.s. Zvjezdice, malo sam pokupila tvoju foru, nemoj me tući

Već neko vrijeme Zagreb je ukrašen jumbo plakatima za novi časopis Geo.
To ne bi bilo ništa posebno zanimljivo da fotografije kojima se časopis najavljuje nisu izazvale sablazan kod nekih građana vrle nam metropole koji su očito bili zabrinuti za ćudoređe njezinih građana.
Zvali su danima 92 prijavljujući NEMORALNE FOTOGRAFIJE koje su se pojavile na ulicama glavnoga grada.
Kamo ide ovaj svijet kad takvo što može visiti po fasadama, neviđeno!?!

Da, to su oni isti moralisti koji začepe uši kada susjed tuče svoju suprugu, koji ne vide da ono dijete na ulici ima malo previše modrica po tijelu ili je neobično zamišljeno. To su oni isti ljudi koji izbace psa na ulicu kada idu na godišnji odmor, koji pregaze osobu onesviještenu na cesti i s gnušanjem dodaju "Pjandura!". To su oni isti građani koji će se rado prošvercati u tramvaju, zakinuti državu za malo poreza, osuditi sve koji se usude biti drugačiji od njih.
To su oni koji se brinu za naš moral. Jao si ga nama!

Danas ću biti nemoralna do besvijesti i objaviti na ovom nemoralnom blogu fotografije o kojima je riječ.
Ja osobno nisam u životu vidjela ništa ljepše.
Bježite s ovog bloga glavom bez obzira, ubit će vas grom...















Fotografije preuzete sa stranice Večernjeg lista - autor Alexander Tsiara

Onima koji se nikada nisu selili preporučam – NI NEMOJTE!!!
Onima koji se planiraju seliti preporučam – BACITE SVE STVARI KOJE POSJEDUJETE!!!
I tako ćete s vremenom nakupiti dovoljno krame da imate opet što bacati u slučaju novog seljenja.
Dakle, umorna sam kao pas, toliko da cijeli vikend pjevušim onu staru:

"Ja sam mršavi pas, ostavljen od gospodara,
poznam svakog od vas, moja sjećanja su bolna i stara..."
(Tko zna zna, tko ne zna, njemu dva!)

S obzirom na količinu tereta koji sam prenijela u zadnjih nekoliko dana, i sate čišćenja, ovaj mjesec slobodno mogu zaboraviti na fitnes i ostale gluposti.
Još kad bi se našao kakav maser dragovoljac, da izmasira ova umorna leđa, pa i ostatak tijela...

Nokte više nemam, kože na rukama još malo pa više nemam, modrica u izobilju, zanoktica u izobilju, sati sna premalo!

Dobro, najgore je prošlo, ostale mi "još samo" knjige, ali to sam i tako uvidjela da je jalov posao pa ću ih ostaviti mami i tati. Nek se ljudi kulturno uzdižu!

Loša strana seljenja u novi stan je – nemam još telefon, a to znači sljedeće – NEMAM INTERNET - e to je već problem.
Dakle, sljedećih nekoliko dana, mjeseci, godina (ovisno o ažurnosti HT-a) sam bez interneta doma.
Meni ovisnici o internetu već se tresu rukice (one iste oguljene, bez noktiju i pune zanoktica!).

A ono najljepše...Jedva čekam da zalegnem u novu kadu.
Ljudi veeeelika je! Konačno imam kadu u koju se mogu zavaliti ispruženih nogu!
Meni ovisnici o kupkama već se tresu rukice i nogice i ostatak tijela pri samoj pomisli.
Nisam još stigla, imala sam vremena tek za tuširanje, ali zato kad krenem...
Kad malo bolje razmislim ne ću više ni izlaziti iz kupanice, ostatak stana mogu i iznajmiti!
Treba nekome stan?

U suštini sam realna osoba, ponekad i prerealna.
Ipak...Često mi kažu da sam romantik.
Da sam u stanju djetinje pojednostaviti stvari.
Da je moj svijet crno-bijeli a da u stvarnosti postoji samo sivo.
Kažu mi da sam nerealna.
Jer smatram da kad je ljubav u pitanju sivilu nema mjesta.
Postoji samo da ili ne.
Ako, možda, ali...ne priznajem.
I točka!

Tri su stvari na ovom svijetu koje čini se nikada ne će izumrijeti, a potpuno su besmislene, van svakog vremena i upitne uporabljivosti.

1. Pas koji klima glavom na zadnjoj polici vašeg automobila – ne nisu nestali, svakim danom se nanovo iznenadim. Evo baš jutros vozi se lik u bijesnoj bembari a otraga njemački ovčar iliti vučjak klima glavom sve u šesnaest. Tako je prirodno izrađen da nadmašuje i vrtne patuljke. Sva sreća pa nije u prirodnoj veličini. Nađe se tu i sijaset boksera, buldoga i ostalih vrlih pasmina pasa kojima glava visi o klinu, doslovno. I uvijek u nekoj bijesnoj zvijerki. Ima li tu kakva tajna veza!?!

2. Pušten nokat na malom prstu muške ruke – ovo mi stvarno nije nikada bilo jasno. Doduše, za razliku od glavoklimajućeg pesa ovome čak mogu naći i razne namjene, uglavnom svedene na čačkanje pojedinih tjelesnih šupljina (ostavljam mašti na volju). Kao i spomenuti pesi pripada nekom drugom vremenu, ali iznenadili biste se kako ih je lako još uvijek sresti a još je veće iznenađenje kad vidite da ponosni vlasnici dugogodinaizrastajućeg nokta na malom prstu nisu samo fizikalci s fudbalerkama...

3. Natapirane ženske frizure – ma kako neestetski, neprirodno a ponekad čak i groteskno (kod pretjeranih slučajeva) izgledale ove frizure čini se nikada ne će nestati. Uvijek će se naći žensko biće koje će govoriti JOŠ, JOŠ, JOŠ, JOŠ, ali ne svom dragom nego na frizerkine mukotrpne pokušaje da od normalne žene napravi Marge Simpsone. Popularno nazvane petard-look frizure (čitaj: osoba izgleda kao da se počešljala petardom) neke pripadnice ženskog spola i dan danas brižljivo njeguju. Neeee nisu to stare tete iz nekih drugih vremena, već ponosne nasljednice.

p.s. Fizikalče, zar si sumnjao u mene, iznenadio bi se što ti ja sve znam! Čeloljub!

Naslovna stranica nezavisne informativne revije Slobodna Bosna


Vrijeme radnje: vjerovali ili ne 21. stoljeće
Mjesto radnje: glavni grad zemlje na brdovitom Balkanu koja također želi u Europsku uniju - Beograd
Fabula: nogometna utakmica između SCG i BiH
Stilske figure: za one koji ne znaju pročitati gornji transparent na njemu piše: NOŽ, ŽICA, SREBRENICA
Rasplet: pojeo vuk magarca, utakmica sasvim regularna

Međunarodni ovi i oni, ove i one šute. Nikome ništa!

Što mislite što bi se dogodilo da je recimo na utakmici Izrael - Njemačka netko napisao PLINSKA KOMORA, ŽICA, AUŠVIC!?!

Zadatak 1

Potrebni sastojci:
-jedan sneni kandidat (raditi u rano jutro nakon što ste jako loše spavali!) i
-jedan strogi profesor tjelesnog odgoja koji će brojati

Izvođenje:
Imate 2 minute vremena da napravite što više sklekova možete, pri tome će ovaj strogi profesor tjelesnog odgoja brojati isključivo i samo potpuno ispravno napravljene sklekove, dakle ruke postavljene u širini ramena, tijelo potpuno ravno, spuštanje gotovo do poda, odmor smijete raditi samo u položaju s ispruženim rukama, čim dotaknete pod diskvalificirani ste.

Zadatak 2

Potrebni sastojci:
-vidi zadatak 1 +
-jedna osoba za držanje kandidatovih nogu

Izvođenje:
U 2 minute napravite koliko možete trbušnjaka (iliti pregiba) na isti način kao i gornji zadatak, naravno broje se samo potpuno ispravni, dakle ruke cijelo vrijeme raširene, lopatice dodiruju pod u donjem položaju, a laktovi koljena u gornjem, odmaranje u gornjem položaju, čim zalegnete diskvalificirani ste.

Zadatak 3

Potrebni sastojci:
-vidi zadatak 1 +
-neka betonska staza za trčanje

Izvođenje:
Nakon što ste polumrtvi izašli iz prostorije u kojoj ste raditi sklekove i trbušnjake, odmah pristupite najbližoj betonskoj stazi i počnite trčati. Strogi profesor tjelesnog će vam mjeriti vrijeme za koje ste u stanju pretrčati 2 milje iliti 3200m.

Kad ste to sve napravili javite mi vaše rezultate a ja ću vam reći jeste li ispunili normu ili ne.
Normu za što? Ako niste skužili vratite se na početak, na naslov pa će vam možda biti jasno gdje sam bila od srijede naveče, do petka popodne i zašto sam propustila ćevaparenje i remont bloga!

Ajde dobro objasnit ću.
Prijavila sam se u vojsku, kao kandidatkinja za djelatnu vojnu osobu, časnika hrvatske vojske.
U srijedu naveče morala sam se javiti do 20h u vojarnu Petar Zrinjski (na Črnomercu), tamo sam prespavala, nisam bila u sobi ni s muškim kolegama ni s ročnicima ako je netko takvo što pomislio, nego sa još 4 cure koje su isto bile kandidatkinje kao i ja.
Kao BB, sve u istoj spavaonici, imamo dnevne zadatke, testiranja, ispovjedaonicu (raznorazni razgovori s ovim i s onim tipa zašto ste se odlučili za BB ovaj pardon vojsku, zašto mislite da ste vi bolji od ostalih kandidata za BB, ovaj pardon vojsku...) , jedino što nije bilo kamera iako ni tu mogućnost nismo isključili. Muška spavaonica odmah preko puta nas. Muški zastrašeni ženama (a kako i ne bi bili), samo misle kako bi ih eliminirali itd. Itd.
Pravi pravcati BB na vojnički način.
Imali smo čak i svog BB-a, doduše ja sam ga prozvala Papaštrumpf, naš dragi nadnarednik, babysitter koji je ta tri dana bio zadužen za nas.
Legenda od čovjeka!

Dakle, u srijedu smo prespavali (uvjetno rečeno) u vojarni da bismo ujutro pristupili torturi, ovaj pardon testiranju motoričkih sposobnosti gore opisanih, a odmah nakon tuširanja (u vili promajni) testiranje iz engleskog jezika pa ti vrati krv iz nogu u mozak.
Nakon ručka još razgovori gore spomenuti sa personalnim časnicima.
Popodne smo imali slobodno, ali nismo smjeli van, neeee...
Nismo ni bili u stanju, izležavali se.

Drugi dan (e sad se već čak i moglo spavati nakon što sam u uši nabila mp3 jer nijedna žena u sobi – uključujući i mene – nije prestajala pričati) smo se digli u 5.30 da bismo u 6 krenuli put bolnice Dubrava gdje su nam onako snenima i istruckanima i gladnima popili krv, tjerali nas na pišanje i kojekakve druge radnje, pregledali sve moguće dijelove tijela, istestirali psihu, inteligenciju i ostalo i poslali kući bez saznavanja rezultata.
Eto. Veselo, pržim se na vatrici, nemam pojma ulazim li uopće u konkurenciju.
Imam prokletu dioptriju, ćoro sam. Ipak ne toliki ćoro, ali za časnike su stroži kriteriji.
Nisu mi ništa rekli, ni pala ni prošla, vele morat će komisija odlučiti.
O komisijice, imaj milosti!
Pa moram imati neki nedostatak, pa da nemam tu dioptriju bila bih savršena...
Nadam se da će to imati u vidu!

Apdejt (ma što to bilo):

Jesam li ja ljudi ovo uopće smjela pisati?
Nemam pojma, valjda jesam!
Pa nisu rekli da je vojna tajna!
OK. Za svaki slučaj nikom ni riječi!
Svima onima koji su možda nekom greškom skužili da mi je tamo bilo grozno, nije.
Naprotiv bilo je super, svi su bili jako ljubazni i susretljivi prema nama, a i upoznala sam neke zanimljive ljude.

p.s. dečkima, da vas ubijem u pojam, jedna od cura je u 2 minute napravila 83 (ispravna) trbušnjaka, pokušajte!

Ljudovi moji dragi, svratih samo kratko.
Vratila sam se na posao, ali samo nešto malo skraćeno, da odradim šta treba i nema me opet sutra i prekosutra.
Da se ne bi brinuli kao zadnji put kad me iznenada nije bilo pa je Zvjezdica na mobitel provjeravala jesam živa, ovaj put se prijavljujem na vrijeme.
Nema me ni na blogu četvrtak i petak, dakle vidimo se u subotu.
Danas ću čak propustiti i tradicionalno ćevaparenje ali razlog je više nego opravdan.
Kad bude vrijeme za to pisat ću o čemu se radi, sad ću ostat malo tajanstvena.
Da vam ne bude dosadno dok me nema evo vam malo slikica.















Ovo prekrasno, živahno, divlje morsko stvorenje je tko drugi nego naša Divlja, glavom i bradom



Sva ova čuda hrvatskog podmorja fotografirao je Miro Andrić

Od jučer jedna osoba zna za moj blog. Izlanula sam se.
Previše mi znači da bih to toliko dugo čuvala za sebe (mislim na blog :)).
Ta osoba je Najdražemoje.
Pitao me: "Ti si nešto u zadnje vrijeme često na internetu, po čemu surfaš, jesi našla nešto zanimljivo?"
On se inače divi mojoj sposobnosti pronalaženja raznoraznih informacija na netu, on za takve stvari nema vremena a ni živaca.
Prije sam mu svako malo znala reći, našla sam na netu ovo ili ono, otkad sam na blogu, ništa, a zna da sam stalno na netu.
I ja se izlanem.
Rekoh: "Ma u zadnje vrijeme sam stalno na blogu, nije mi više ništa zanimljivo otkad sam se navukla na blog."
Onda je uslijedilo objašnjavanje što je to blog. On je naime čuo za to ali nije mu bila baš sasvim jasna koncepcija.
Kad sam mu ukratko objasnila morala sam se i pohvaliti kako sam se preko bloga upoznala sa super ljudima.
"Kaj uživo?" "Pa da."
Bio je iznenađen ali onda je rekao: „Pa ljudi zapravo potcjenjuju mogućnosti interneta.“
A onda je nakon kratke zamišljenosti rekao: „Pa ti imaš cijeli jedan svoj svijet za koji nitko ne zna!“
Bio je stvarno iznenađen. I ja sam bila iznenađena njegovom reakcijom. Mislila sam da će njemu to sve biti glupo.
Ipak nisam mu rekla svoje blog ime. Zaprijetio je da će me naći. Rekla sam neka proba.
Podvojeni su mi osjećaji. S jedne strane bih željela da me pronađe, jer bi to značilo da me doista poznaje. Dovoljno bi bilo da ako zna o čemu sam mogla pisati ukuca ključne riječi u google i našao bi me. S druge strane mi i ne bi bilo drago, onda samo moj svijet, ne bi više bio samo moj. Sad sam zapravo shvatila da sam ga upravo iz tog razloga tako ljubomorno čuvala samo za sebe.
Bumo vidli. Ovih dana treba popraviti komp pa možda i zasurfa.
Otkrivena je moja veeelika tajna! A kriv je nitko drugi nego moj dugački jezik.
Kad malo bolje razmislim dugo sam i izdržala.

p.s. dobra strana bivanja na bolovanju je spavanje do 10 sati, to nisam radila od apsolventskih dana (koji su u mom slučaju prilično potrajali :)). Zato me i nema na blogu. Ljudi moji ja spavam dok vi uveliko blogate, ovaj pardon radite.

Konačno imam novi dizajn bloga. Jeeeeeeeeeeeeee!
A to sve zahvaljujući jednom pametnom, dragom, talentiranom i nadasve ljubaznom mladom gospodinu, koji je svoje vrijeme i znanje uložio u novi izgled mog bloga.
ŽIVIO CHIPI!!! Hvala ti puno!
Nadam se da se i vama sviđa kao i meni.
Što još reći osim da bolna ležim, sutra me nema na poslu, ali ću nastojati biti na netu da ne bi nedaj Bože što propustila.

Danas su mi nešto svi loše volje.
Ja sam bila jučer, ali me oraspoložio onaj četomejl pred kraj radnog vremena, zbog kojeg su doduše neki dobili i živčani slom, pa mi je ostatak dana prošao ok, a odlučila sam da će i danas biti tako.
Kako bih podigla raspoloženje evo ubacit ću nešto što je više doduše za ženski dio auditorija, ali pozivam i cijenjene muškiće da se izjasne što recimo oni imaju bolje od ovih ovdje jer ne sumnjam da imaju...
Cure molim lijepo očekujem sočne komentare.
Dečki isto tako...otkrijte nam malo nešto o svojim savršenim tjelesima...
Post posebno posvećujem Noelici koja mi je danas loše volje pa nadam se da će je barem malo razveseliti.

p.s. starije tete slabijeg srca oprez! Gledati pomalo!









Francuski ragbijaši (bezočno ukradeno sa Iskona)

Jučer me nije bilo u Zagrebu. I zaključila sam da ne samo da imam nove prijatelje zahvaljujući blogu, nego očito i novu obitelj. Neki su se naime zabrinuli zašto me nema a nisam najavila da me ne će biti pa su čak provjeravali mobitelom jesam živa :) (Zvjezdice moja draga pusu veliku ti šaljem što se brineš za mene, baš si me razveselila!). Zaključila sam da od sada osim svojima doma i na blog moram barem najaviti da nekamo idem i da me ne će biti!
Bio je to jedan nadasve lijep dan (oh gle opet lijep dan, moglo bi mi ovo prijeći u naviku!), uključujući i vrijeme, a sve je počelo sasvim slučajno. Veli meni šef u ponedjeljak da ide on sutra za Vinkovce i pita me bi li i ja išla s njim malo na teren da nisam stalno u uredu i ja velim pa i mogla bih. I tako sam išla, iako u principu gotovo nikad ne idem s njim jer onda moramo zatvoriti udrugu.
I tako sam osim što sam uživala u prekrasnom, toplom i sunčanom danu (da dobro ste pročitali, ni nalik onom što smo ostavili u Zagrebu) u ravnoj Slavoniji, upoznala jednu nadasve iznimnu obitelj.
Radi njih smo i išli tamo.
Obitelj je to jednog ratnog vojnog invalida koji je u kolicima. Siromašni su, imaju petoro djece, ali kod njih nema gorčine.
Brinu ih sve moguće brige koje na ovom svijetu mogu brinuti jedno ljudsko biće, ali oni su sretni.
Osmijeh ne silazi s njihovih lica.
Nemaju ništa, a zapravo imaju sve.
Do nedavno su živjeli u trošnoj neobnovljenoj kućici u mjestu koje se zove Paulin Dvor, oni koji znaju gdje je to, znaju da je to mjesto jako pogođeno ratom, oni koji ne znaju neka pogledaju kartu.
Ta kuća nije bila primjerena ni za čiji život, a kamoli za sedmoročlanu obitelj i još osobu u invalidskim kolicima.
Država ne zna za takve jer nisu bučni, jer ne traže, ne kopaju oči, ali eto našlo se nekoliko ljudi koji su znali za njih (jedan od njih je moj šef) koji su pokrenuli stvari da se obitelj barem smjesti primjereno njihovim potrebama.
Konačno su prije 2 tjedna smješteni u veći stan, prilagođen osobama s invaliditetom, u Vinkovcima.
Ni taj stan nije idealan, dosta je u derutnom stanju, bio je poplavljen pa nema ni parkete, ali oni su, naravno, zadovoljni. Najvažnije im je da klincima nije daleko škola.
Malo toga imaju i svaka pomoć im je dobrodošla ali oni niti ne traže, ako se netko sam sjeti sretni su i zahvalni kao da ste im ne znam što dali.
Mi smo im dofurali pun auto odjeće i obuće, koje smo nas dvoje i još neki ljudi prikupili. Svi smo dali ponešto od svojih viškova, a njima je to puno. Kad sam vidjela koliko se tome raduju bilo mi je žao što sam nedavno podijelila svu robu iz ormara koju nisam nosila, ipak se našlo ponešto i bilo mi je drago kad sam vidjela da će pasati jedinoj curici među njima koja ima 14 godina.
Ipak ta roba nije važna, htjela sam pričati o njima kao obitelji, o još jednom od brojnih primjera da su ponekad siromašni ljudi daleko sretniji od onih koji imaju puno više, pa čak i previše.
Klinci su prekrasni, dočekali su nas svi vani ispred zgrade, sa šefom su se pozdravili na give me 5, jer njega poznaju, mene su ispitali sve živo...slatki su, dragi, lijepi, dobro odgojeni, veseli i nasmijani. Skupilo se tu još djece, osim njih 5 još tko zna koliko susjeda i nije im tijesno.
Svi su dobri učenici, a sad im je i puno lakše jer im je škola jako blizu.
Nasmijani su, cijelo vrijeme, svi imaju jamice na obrazima.
Otac im je prije koji tjedan skoro umro, bio je u komi nekoliko dana, iz čista mira, zatajilo sve, kod osoba tako narušena zdravlja kao što je on, to nije ni čudno. Na sreću stigao je na vrijeme u bolnicu i preživio, oni i o tome pričaju u šali. Kaže kad se probudio i vidio jako zgodnu medicinsku sestru mislio je da je u raju, a onda mu je ona objasnila da je samo u bolnici. Žena se smije, klinci se smiju. Navikli su na takve stvari. Sve je to život, svakodnevnica.
Oni su velika, sretna obitelj, skromni, samozatajni, dragi, obični mali ljudi.
Oni se vole i to se vidi na kilometre.
I ono malo što imaju rado dijele s drugima.
Zarezalo mi se u mozak i mislim da ću vječno pamtiti kako je mali Tomo natočio nama colu koju je netom prije trčao kupiti u dućan. Ja sam već radila s takvim obiteljima i znam da je njima stvar časti počastiti goste iako možda nemaju ni za kruh. Isto tako znam da su ta djeca vjerojatno željna te cole jer je nemaju često priliku piti. Uglavnom Tomo je naočio tri čaše i onda skužio da jedna viška, i umjesto da je sam popije rekao je mami: "Pa nema veze evo neka Kićo popije". Kićo je njegov prijatelj i susjed koji je svratio da vidi goste. Mene je to toliko dirnulo da mi je skoro suza krenula.
Najviše od svih u srce mi se zarezao mali Luka, najmlađi pilić, ima 6 godina i najljepši osmijeh na svijetu i sav ponosan mi je rekao da ima čak dvije cure.
Njegove duboke jamice i sitne zubiće koji se vide kad se nasmije (a smije se stalno) još dugo dugo ću viđati ispred očiju.
Nadam se samo da ćemo se opet sresti!

Uvijek govorim kako obožavam ljeto, kako je to moje doba godine (iako sam rođena u jesen) ali danas sam očarana ovim tmurnim jesenjim danom.
Jesam. Ružan je na prvi pogled, nije lijepo počeo, ali meni je nekako baš lijep.
Kao prvo počela sam ga s osmijehom, nakon ne znam ni ja koliko vremena, a to je onda stvarno lijep dan pa makar sjekire padale.
No ono o čemu želim pisati jesu kontrasti, kontrasti koji su u ovakve jesenje dane tako uočljivi, u prirodi, u velikom gradu, svugdje oko nas. Oni nam pokazuju koliko je bogat svijet oko nas, koliko je šarolik a opet jedinstven, povezan i harmoničan. Ravnoteža ipak postoji ma koliko nam se nekad činilo da to nije tako.
Krenula sam na svoju svakodnevnu pauzu iliti stanku, i gotovo svaki dan prođem Jurišićevom ulicom, od Draškovićeve do Trga i natrag, ali uglavnom ne gledam oko sebe, eventualno izloge, ali nikako ljude. Danas sam bila znatiželjna, gledala sam prolaznike. Prva interesantna prilika koja me nagnala na razmišljanje o kontrastima bio je frajer, bilder, totalno sportski tip. Ne nisam ga pogledala zbog njegovih mišića, nešto drugo privuklo mi je pažnju.
Hoda on meni u susret Jurišićevom, negdje žuri, vidi se. Bilder, svaki mišić ocrtava se na uskim trapericama i još užoj majici (onoj tipa dječja konfekcija), toliko je istreniran da dok hoda miga sisama. Smiješno mi je to malo, ali frajer je stvarno zgodan, nije prebildan, lijepo je građen, ne zamjerim mu čak ni miganje sisama (uostalom migam i ja svojim bedrima otkad sam čak 2 puta bila na trčanju :)), kratka frizurica (tipa cro army) kakva ide uz taj look, šminkerske tenisice, ozbiljan stav i uz sve to umjesto neke sportske torbe ili nečeg sličnog frajer u ruci fura pravu pravcatu sirotu aktovku – za dodatne informacije o sirotim aktovkama obratite se Zvjezdici – lik je sportsko poslovni čovjek. Ta aktovka u njegovoj ruci izgledala je toliko neprirodno kao što bi kravi stajala veš mašina. Al nekako mi je toliko bio dražestan u tom silnom kontrastu da sam mu se čak i nasmijala, vjerojatno je mislio da sam luda...
Sljedeći su mi u oko upali jedan mladi par, cura zgodna a on mi nekako sitan i prefeminiziran da ne kažem pederast, dečko je možda čak i zgodan ali takve muškarce ja ne mogu ni procjenjivati, jer jednostavno kod mene ni ne ulaze u konkurenciju, a onda je na moje veliko iznenađenje dečko progovorio najdubljim, najseksipilnijim, najmuškijim basom koji sam ja ikad u životu čula. Taj glas je toliko odudarao od njegove pojave da to prosto nije bilo za vjerovati. Pomislila sam čak na sekundu kako bih mu i oprostila taj ženstveni izgled kad bi mi stalno šaptao na uho, ne bi morao ništa drugo raditi. Ja bih držala zatvorene oči a on bi šaptao mmmmmm!
A onda sam počela primjećivati. Pa sve oko mene je puno kontrasta. Drveće u Jurišićevoj – lišće je u dvije boje, totalno oprečne, sasvim zeleno ili sasvim žuto.
Prošetale su se kraj mene jedne do drugih jedne ženske sandale i jedne ženske čizme, zajedno su prešle semafor.
Pa ona jesenska hladnoća koja je toliko topla jer podsjeća na topli dom, u koji se zavučeš da se skloniš s hladnoće.
Pa mirišu kesteni i kukuruzi pečeni i kuhani, nisam im odoljela, kupila sam pečeni kukuruz i s guštom ga pojela sad su mi i zubi kontrastni, bijeli sa crnim (nisu mi crni zubi, crno je ono od kukuruza:)).
Pa onda berbe, Divlja je pisala o njima, u vinogradima opada lišće, biljke djeluju kao da upravo umiru a istovremeno daju svoje najslađe plodove, savijaju se pod slatkim grozdovima.
Da, jesen je definitivno doba kontrasta kad ne možeš sa sigurnošću reći da li sve oko tebe umire ili se možda tek rađa...

Trenutno nemam vremena za pisanje pa ću vam staviti samo nekoliko raznježujuće nasmijavajućih slikica. A kad stignem pisat valjda bude i nekaj suvislo...


Čudnovata ljubav



Blesavi mali peseki



Blesave male mace



Macan i mace



Još malo čudnovatih ljubavi



Još malo blesavih maca



Još malo blesavih peseka