Uvijek govorim kako obožavam ljeto, kako je to moje doba godine (iako sam rođena u jesen) ali danas sam očarana ovim tmurnim jesenjim danom.
Jesam. Ružan je na prvi pogled, nije lijepo počeo, ali meni je nekako baš lijep.
Kao prvo počela sam ga s osmijehom, nakon ne znam ni ja koliko vremena, a to je onda stvarno lijep dan pa makar sjekire padale.
No ono o čemu želim pisati jesu kontrasti, kontrasti koji su u ovakve jesenje dane tako uočljivi, u prirodi, u velikom gradu, svugdje oko nas. Oni nam pokazuju koliko je bogat svijet oko nas, koliko je šarolik a opet jedinstven, povezan i harmoničan. Ravnoteža ipak postoji ma koliko nam se nekad činilo da to nije tako.
Krenula sam na svoju svakodnevnu pauzu iliti stanku, i gotovo svaki dan prođem Jurišićevom ulicom, od Draškovićeve do Trga i natrag, ali uglavnom ne gledam oko sebe, eventualno izloge, ali nikako ljude. Danas sam bila znatiželjna, gledala sam prolaznike. Prva interesantna prilika koja me nagnala na razmišljanje o kontrastima bio je frajer, bilder, totalno sportski tip. Ne nisam ga pogledala zbog njegovih mišića, nešto drugo privuklo mi je pažnju.
Hoda on meni u susret Jurišićevom, negdje žuri, vidi se. Bilder, svaki mišić ocrtava se na uskim trapericama i još užoj majici (onoj tipa dječja konfekcija), toliko je istreniran da dok hoda miga sisama. Smiješno mi je to malo, ali frajer je stvarno zgodan, nije prebildan, lijepo je građen, ne zamjerim mu čak ni miganje sisama (uostalom migam i ja svojim bedrima otkad sam čak 2 puta bila na trčanju :)), kratka frizurica (tipa cro army) kakva ide uz taj look, šminkerske tenisice, ozbiljan stav i uz sve to umjesto neke sportske torbe ili nečeg sličnog frajer u ruci fura pravu pravcatu sirotu aktovku – za dodatne informacije o sirotim aktovkama obratite se Zvjezdici – lik je sportsko poslovni čovjek. Ta aktovka u njegovoj ruci izgledala je toliko neprirodno kao što bi kravi stajala veš mašina. Al nekako mi je toliko bio dražestan u tom silnom kontrastu da sam mu se čak i nasmijala, vjerojatno je mislio da sam luda...
Sljedeći su mi u oko upali jedan mladi par, cura zgodna a on mi nekako sitan i prefeminiziran da ne kažem pederast, dečko je možda čak i zgodan ali takve muškarce ja ne mogu ni procjenjivati, jer jednostavno kod mene ni ne ulaze u konkurenciju, a onda je na moje veliko iznenađenje dečko progovorio najdubljim, najseksipilnijim, najmuškijim basom koji sam ja ikad u životu čula. Taj glas je toliko odudarao od njegove pojave da to prosto nije bilo za vjerovati. Pomislila sam čak na sekundu kako bih mu i oprostila taj ženstveni izgled kad bi mi stalno šaptao na uho, ne bi morao ništa drugo raditi. Ja bih držala zatvorene oči a on bi šaptao mmmmmm!
A onda sam počela primjećivati. Pa sve oko mene je puno kontrasta. Drveće u Jurišićevoj – lišće je u dvije boje, totalno oprečne, sasvim zeleno ili sasvim žuto.
Prošetale su se kraj mene jedne do drugih jedne ženske sandale i jedne ženske čizme, zajedno su prešle semafor.
Pa ona jesenska hladnoća koja je toliko topla jer podsjeća na topli dom, u koji se zavučeš da se skloniš s hladnoće.
Pa mirišu kesteni i kukuruzi pečeni i kuhani, nisam im odoljela, kupila sam pečeni kukuruz i s guštom ga pojela sad su mi i zubi kontrastni, bijeli sa crnim (nisu mi crni zubi, crno je ono od kukuruza:)).
Pa onda berbe, Divlja je pisala o njima, u vinogradima opada lišće, biljke djeluju kao da upravo umiru a istovremeno daju svoje najslađe plodove, savijaju se pod slatkim grozdovima.
Da, jesen je definitivno doba kontrasta kad ne možeš sa sigurnošću reći da li sve oko tebe umire ili se možda tek rađa...