Pregled posta

Jedan dječji osmijeh...

Jučer me nije bilo u Zagrebu. I zaključila sam da ne samo da imam nove prijatelje zahvaljujući blogu, nego očito i novu obitelj. Neki su se naime zabrinuli zašto me nema a nisam najavila da me ne će biti pa su čak provjeravali mobitelom jesam živa :) (Zvjezdice moja draga pusu veliku ti šaljem što se brineš za mene, baš si me razveselila!). Zaključila sam da od sada osim svojima doma i na blog moram barem najaviti da nekamo idem i da me ne će biti!
Bio je to jedan nadasve lijep dan (oh gle opet lijep dan, moglo bi mi ovo prijeći u naviku!), uključujući i vrijeme, a sve je počelo sasvim slučajno. Veli meni šef u ponedjeljak da ide on sutra za Vinkovce i pita me bi li i ja išla s njim malo na teren da nisam stalno u uredu i ja velim pa i mogla bih. I tako sam išla, iako u principu gotovo nikad ne idem s njim jer onda moramo zatvoriti udrugu.
I tako sam osim što sam uživala u prekrasnom, toplom i sunčanom danu (da dobro ste pročitali, ni nalik onom što smo ostavili u Zagrebu) u ravnoj Slavoniji, upoznala jednu nadasve iznimnu obitelj.
Radi njih smo i išli tamo.
Obitelj je to jednog ratnog vojnog invalida koji je u kolicima. Siromašni su, imaju petoro djece, ali kod njih nema gorčine.
Brinu ih sve moguće brige koje na ovom svijetu mogu brinuti jedno ljudsko biće, ali oni su sretni.
Osmijeh ne silazi s njihovih lica.
Nemaju ništa, a zapravo imaju sve.
Do nedavno su živjeli u trošnoj neobnovljenoj kućici u mjestu koje se zove Paulin Dvor, oni koji znaju gdje je to, znaju da je to mjesto jako pogođeno ratom, oni koji ne znaju neka pogledaju kartu.
Ta kuća nije bila primjerena ni za čiji život, a kamoli za sedmoročlanu obitelj i još osobu u invalidskim kolicima.
Država ne zna za takve jer nisu bučni, jer ne traže, ne kopaju oči, ali eto našlo se nekoliko ljudi koji su znali za njih (jedan od njih je moj šef) koji su pokrenuli stvari da se obitelj barem smjesti primjereno njihovim potrebama.
Konačno su prije 2 tjedna smješteni u veći stan, prilagođen osobama s invaliditetom, u Vinkovcima.
Ni taj stan nije idealan, dosta je u derutnom stanju, bio je poplavljen pa nema ni parkete, ali oni su, naravno, zadovoljni. Najvažnije im je da klincima nije daleko škola.
Malo toga imaju i svaka pomoć im je dobrodošla ali oni niti ne traže, ako se netko sam sjeti sretni su i zahvalni kao da ste im ne znam što dali.
Mi smo im dofurali pun auto odjeće i obuće, koje smo nas dvoje i još neki ljudi prikupili. Svi smo dali ponešto od svojih viškova, a njima je to puno. Kad sam vidjela koliko se tome raduju bilo mi je žao što sam nedavno podijelila svu robu iz ormara koju nisam nosila, ipak se našlo ponešto i bilo mi je drago kad sam vidjela da će pasati jedinoj curici među njima koja ima 14 godina.
Ipak ta roba nije važna, htjela sam pričati o njima kao obitelji, o još jednom od brojnih primjera da su ponekad siromašni ljudi daleko sretniji od onih koji imaju puno više, pa čak i previše.
Klinci su prekrasni, dočekali su nas svi vani ispred zgrade, sa šefom su se pozdravili na give me 5, jer njega poznaju, mene su ispitali sve živo...slatki su, dragi, lijepi, dobro odgojeni, veseli i nasmijani. Skupilo se tu još djece, osim njih 5 još tko zna koliko susjeda i nije im tijesno.
Svi su dobri učenici, a sad im je i puno lakše jer im je škola jako blizu.
Nasmijani su, cijelo vrijeme, svi imaju jamice na obrazima.
Otac im je prije koji tjedan skoro umro, bio je u komi nekoliko dana, iz čista mira, zatajilo sve, kod osoba tako narušena zdravlja kao što je on, to nije ni čudno. Na sreću stigao je na vrijeme u bolnicu i preživio, oni i o tome pričaju u šali. Kaže kad se probudio i vidio jako zgodnu medicinsku sestru mislio je da je u raju, a onda mu je ona objasnila da je samo u bolnici. Žena se smije, klinci se smiju. Navikli su na takve stvari. Sve je to život, svakodnevnica.
Oni su velika, sretna obitelj, skromni, samozatajni, dragi, obični mali ljudi.
Oni se vole i to se vidi na kilometre.
I ono malo što imaju rado dijele s drugima.
Zarezalo mi se u mozak i mislim da ću vječno pamtiti kako je mali Tomo natočio nama colu koju je netom prije trčao kupiti u dućan. Ja sam već radila s takvim obiteljima i znam da je njima stvar časti počastiti goste iako možda nemaju ni za kruh. Isto tako znam da su ta djeca vjerojatno željna te cole jer je nemaju često priliku piti. Uglavnom Tomo je naočio tri čaše i onda skužio da jedna viška, i umjesto da je sam popije rekao je mami: "Pa nema veze evo neka Kićo popije". Kićo je njegov prijatelj i susjed koji je svratio da vidi goste. Mene je to toliko dirnulo da mi je skoro suza krenula.
Najviše od svih u srce mi se zarezao mali Luka, najmlađi pilić, ima 6 godina i najljepši osmijeh na svijetu i sav ponosan mi je rekao da ima čak dvije cure.
Njegove duboke jamice i sitne zubiće koji se vide kad se nasmije (a smije se stalno) još dugo dugo ću viđati ispred očiju.
Nadam se samo da ćemo se opet sresti!


Post je objavljen 05.10.2005. u 14:21 sati.