utorak, 29.05.2012.
Ikizukuri, jelo koje samo što ne hoda
Obećah Mari, na jedno njezino interesantno pitanje o gadljivosti prema hrani, da će sljedeći post biti o jednom mojem zanimljivom istočnom iskustvu. Kod mene obećanje nije ludom radovanje, a već vidim da ću nakon vikenda biti puna volje pisati o Irskoj pa rekoh da se uhvatim posla 
.
Jedne kasne jesenske večeri u Tokiju, dolphinA i njezin prijatelj su se namjerili pojesti još jedan pravi, fini sashimi prije odlaska iz Zemlje izlazećeg sunca. Restorani su se već polako zatvarali i bili smo u kvartu kojega nismo dobro poznavali pa smo odlučili ući u prvi dobar restoran. Nije imao jelovnike na engleskom, no, nakon preko 2 mjeseca provedena u Japanu, već sam se bila navikla naručivati prema slikama i ne biti sigurna što ću, u stvari, dobiti. Otkrivanje okusa i sastojaka u naručenom jelu mi je već, u neku ruku, postala igra i zabava. Zato se ni ovaj put nisam brinula i objeručke sam prihvatila ideju da naručimo najskuplje jelo ispod naslova Sashimi (samo naslovi su bili na engleskom, a čak nije bilo niti fotografija). Na kraju krajeva, tko zna kad ću se opet vratiti u zemlju najboljeg sashimija na svijetu. Tako i bi; odlučeno, naručeno.
Japanska muzika je svirala i miješala se s povicima Japanaca koji su popili čašu sakea previše, a mi smo ugodno čavrljali. Nakon nekog vremena, konobar u bijelom nam je prišao i uz naklon i ponosan osmjeh spustio tanjur sashimija pred nas. Na prvi pogled ništa nije bilo čudno jer Japanci uvijek stave puno ukrasa na tanjur. Međutim, nakon drugog pogleda je uslijedio ŠOK. Sjećam se samo da sam pokrila lice s jelovnikom i govorila: "Miči to, miči to....". Konobar je prolazio kraj nas i u čudu me gledao. Što se njega tiče, donio nam je najbolju moguću deliciju koju smo k tome i sami naručili , a moj hrvatski mu je, vjerojatno, zvučao kao meni njegov japanski .
Nakon nekog vremena sam provirila preko jelovnika da se uvjerim da se nisam zabunila i nisam 
. S tanjura nas je gledao sa svojim crnimm, okruglim, staklenastim okicama živi jastog i micao sa svojim ticalima! Njegovo bijelo meso je bilo izvučeno na njegov zelenkasti oklop u namjeri da sve izgleda lijepo i skladno te da osigura potpuno uživanje u ovoj deliciji. S japanske točke gledišta, sve je bilo savršeno; poslužili su nam prekrasno dekorirano super-friško jelo. S moje točke gledišta, gledala sam okrutnosti i smrti u oči.
Kasnije mi je prijatelj Japanac objasnio da smo dobili nešto najbolje moguće što je njemu njegov otac priuštio jednom u životu. Ova vrsta sashimija se zove ikizukuri. Sama riječ ikizukuri znači "živo pripremljeno". Meso hobotnice, jastoga ili riba je izrezano, ali tako da unutarnji organi ostanu netaknuti pa je jadno stvorenje još živo kada se iznese na stol. Pokušao mi je još i dočarati "predivan" osjećaj gutanja nečega toliko friškog, ali iako se sjećam svake njegove riječi, ne mogu to shvatiti.
A kako je završila naša priča?
Moj je hrabri "partner u zločinu" odlučio riješiti stvar i reorganizirao tu savršenu prezentaciju u nešto zapadnjački prihvatljivije dok sam se ja opet skrivala iza jelovnika. Prebacio je ono malo bijelog mesa na mali bijeli tanjur. Probala sam, ali nisam mogla jesti. Slika crnih okica me proganjala. Proganja me i sada dok ovo pišem.
Isprali smo okus sa sakeom, uhvatili našeg konobara i pokazali na Kanji natpis ispod naslova "Beef". Ikizukuri govedina ne bi trebala postojati, zar ne?
- 00:15 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
nedjelja, 13.05.2012.
Mala mjesta Zelene Irske
Šarene jednokatnice jarkih boja nižu se naslonjene jedna na drugu. Pub, privatna kuća, pošta, trgovina, pub, dvije privatne kuće, frizerski salon, trgovina, restoran, pub. Tako nekako se u tim naherenim kućicama sivih, kosih krovova izmjenjuju prizemlja duž ulice, sve do glavnog trga. Na trgu slični sadržaji kao i u glavnoj ulici, ali je tu negdje i siva crkva koja je stoljećima svjedočila svim bitnim događanjima. Ili je na trgu ili odmah iza ugla, no sigurno je u blizini i visoki toranj što strši u nebo je lako uočljiv. Auti su parkirani gdje smiju i gdje ne bi smjeli biti. Tu i tamo prođe i koji traktor.
Nakon kratkog vremena, počinjem se pozdravljati s mještanima. Neki pozdrave već i kad me vide prvi put. Hi, how are you? Odzdravim sa smješkom. Hi, how are you? Znaju odmah da sam furešta. Drugi dan već znaju i više detalja o mom porijeklu. Dovoljno je navečer ući u glavni pub i odmah će vas upoznati pola sela. Odakle si? Iz Hrvatske si se preselila u Irsku?! Na ovu kišu?!. Tako započne razgovor. No, nema previše zadiranja u privatnost zajednice i njihovih društvenih normi. Na dozvoljenoj granici, razgovor ili staje ili pristojno skreće u drugom smjeru.
Ovo je bila jedna od slika malih, udaljenih irskih mjesta u kojima nema previše turista. Mjesta udaljenih od koga? Udaljenih, prije svega po svojoj smirenoj atmosferi, od brzog Dublina. Dublin nije Irska. Irska s razglednica nije Dublin.
Zelena Irska je jedna sasvim druga priča. To je korak u potpuno drugačiji svijet, u svijet u kojem jako volim provesti vikende s vremena na vrijeme. To je svijet ugniježden u prekrasnu prirodu gdje vjetar, koji rijetko kada prestane mrsiti oblake iznad Irske, jednim mahom razmrsi sve misli.
Nijedan od ovih svjetova se ne može nazvati boljim ili lošijim. Samo su dijametralno različiti.
Nije u zelenoj Irskoj vrijeme stalo u potpunosti. Mijenja se i ta Irska, ali još uvijek drži u sebi ono nešto što daje osjećaj ulaska u neki drugi svijet, osjećaj putovanja kroz vrijeme.
Castletownbere. Jugozapadna obala Irske. McCarthy's Pub&Grocery. Subota navečer.
80% gostiju su muški svih generacija; od 20 do 80 godina. Onih 20% žena čine 3 lokalne cure od 20-ak godina sa svojim dečkima i svi se dobro zabavljaju zajedno. Tu su još 3 gospođe od preko 60 s muževima. Ženski dio tog društva vodi svoje priče odvojeno od muškog dijela. Ostali dio ženske populacije u pubu čine još jedna pedesetogodišnjakinja s mužem te jedna 25ogodišnjakinja sa svojim mužem. On je rodom iz CTbere, a ona nije. Sreli smo ih na trajektu prema otoku Bere i na planinarenju to jutro pa znamo nešto o njima. Kad su ušli, srdačno smo se pozdravili. Hi, how are you? Svi u pubu, više manje, imaju pint ispred sebe. Neke žene piju samo čašu pive, ali muški sigurno pint. Dublinski gosti kvare prosjek u tome. Dublinerke ne piju pivo.
Tu su pretežno muški. Gdje su ostale žene? pitam jednog domaćeg gospodina koji je počeo čavrljati s nama.
Jedan naš se oženio za jednu iz Donegala pa je 300 ljudi otišlo gore. Zato je danas prazno.
To, u stvari, nije bio pravi odgovor na moje pitanje, ali bit će da sam dotaknula onu nevidljivu granicu dozvoljenih tema. Svejedno, bilo je zanimljivo čuti koliko utjecaja na malu zajednicu ima jedno veliko vjenčanje.
- 22:33 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
.
