utorak, 29.05.2012.
Ikizukuri, jelo koje samo što ne hoda
Obećah Mari, na jedno njezino interesantno pitanje o gadljivosti prema hrani, da će sljedeći post biti o jednom mojem zanimljivom istočnom iskustvu. Kod mene obećanje nije ludom radovanje, a već vidim da ću nakon vikenda biti puna volje pisati o Irskoj pa rekoh da se uhvatim posla 
.
Jedne kasne jesenske večeri u Tokiju, dolphinA i njezin prijatelj su se namjerili pojesti još jedan pravi, fini sashimi prije odlaska iz Zemlje izlazećeg sunca. Restorani su se već polako zatvarali i bili smo u kvartu kojega nismo dobro poznavali pa smo odlučili ući u prvi dobar restoran. Nije imao jelovnike na engleskom, no, nakon preko 2 mjeseca provedena u Japanu, već sam se bila navikla naručivati prema slikama i ne biti sigurna što ću, u stvari, dobiti. Otkrivanje okusa i sastojaka u naručenom jelu mi je već, u neku ruku, postala igra i zabava. Zato se ni ovaj put nisam brinula i objeručke sam prihvatila ideju da naručimo najskuplje jelo ispod naslova Sashimi (samo naslovi su bili na engleskom, a čak nije bilo niti fotografija). Na kraju krajeva, tko zna kad ću se opet vratiti u zemlju najboljeg sashimija na svijetu. Tako i bi; odlučeno, naručeno.
Japanska muzika je svirala i miješala se s povicima Japanaca koji su popili čašu sakea previše, a mi smo ugodno čavrljali. Nakon nekog vremena, konobar u bijelom nam je prišao i uz naklon i ponosan osmjeh spustio tanjur sashimija pred nas. Na prvi pogled ništa nije bilo čudno jer Japanci uvijek stave puno ukrasa na tanjur. Međutim, nakon drugog pogleda je uslijedio ŠOK. Sjećam se samo da sam pokrila lice s jelovnikom i govorila: "Miči to, miči to....". Konobar je prolazio kraj nas i u čudu me gledao. Što se njega tiče, donio nam je najbolju moguću deliciju koju smo k tome i sami naručili , a moj hrvatski mu je, vjerojatno, zvučao kao meni njegov japanski .
Nakon nekog vremena sam provirila preko jelovnika da se uvjerim da se nisam zabunila i nisam 
. S tanjura nas je gledao sa svojim crnimm, okruglim, staklenastim okicama živi jastog i micao sa svojim ticalima! Njegovo bijelo meso je bilo izvučeno na njegov zelenkasti oklop u namjeri da sve izgleda lijepo i skladno te da osigura potpuno uživanje u ovoj deliciji. S japanske točke gledišta, sve je bilo savršeno; poslužili su nam prekrasno dekorirano super-friško jelo. S moje točke gledišta, gledala sam okrutnosti i smrti u oči.
Kasnije mi je prijatelj Japanac objasnio da smo dobili nešto najbolje moguće što je njemu njegov otac priuštio jednom u životu. Ova vrsta sashimija se zove ikizukuri. Sama riječ ikizukuri znači "živo pripremljeno". Meso hobotnice, jastoga ili riba je izrezano, ali tako da unutarnji organi ostanu netaknuti pa je jadno stvorenje još živo kada se iznese na stol. Pokušao mi je još i dočarati "predivan" osjećaj gutanja nečega toliko friškog, ali iako se sjećam svake njegove riječi, ne mogu to shvatiti.
A kako je završila naša priča?
Moj je hrabri "partner u zločinu" odlučio riješiti stvar i reorganizirao tu savršenu prezentaciju u nešto zapadnjački prihvatljivije dok sam se ja opet skrivala iza jelovnika. Prebacio je ono malo bijelog mesa na mali bijeli tanjur. Probala sam, ali nisam mogla jesti. Slika crnih okica me proganjala. Proganja me i sada dok ovo pišem.
Isprali smo okus sa sakeom, uhvatili našeg konobara i pokazali na Kanji natpis ispod naslova "Beef". Ikizukuri govedina ne bi trebala postojati, zar ne?
- 00:15 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
.
