The Journey....

https://blog.dnevnik.hr/thejourney

utorak, 19.10.2010.

Crtica o tome što se dogodi hrvatskom mozgu u Japanu

Moram nešto podijeliti s vama jer sam se sama sebi smijala .
NF, ovo bi stvarno trebala biti crtica .

Čekam metro i želim kupiti nešto u dućančiću na stanici.
Stanem pred zatvorena vrata.
Sezam se ne otvara, ali sa suprotne strane vidim čovjeka kako ulazi.
Hrvatski mozak: "Ova su sigurno za izlazak. Odi okolo na druga."
Odem okolo i dođem do onih vrata na koja sam vidjela čovjeka kako ulazi, ali i ona su sad zatvorena.
Hrvatski mozak: " Eureka! Moraš sama otvoriti vrata!!!!"
Ja: Vauuu...evo nečega s vratima koja se ne otvaraju automatski ili prislanjanjem neke kartice....I imaju kvaku!!!! .

Nitko se neće začuditi kad kažem kako je puno toga u Japanu automatizirano i kako je tehnologija jako prisutna. Naučimo se jednostavno na svako olakšanje pa tako i moj mozak sad očekuje da će se sva vrata otvoriti sama kao da sam neka kraljica...
Svagdje se vidi tendencija da se male stvari olakšaju i ubrzaju na neki način.
Ima jedna jednostavna stvar u mojoj kupaonici koja me oduševljava. Nije to WC foteljnog tipa na gumbiće kojih ima svugdje. To je moje ogledalce kojem se pravilna sredina nikada ne zamagli

Kako mogu biti zadovoljna s malim stvarima, nije li ?

- 17:44 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 16.10.2010.

Crtica o hijerarhiji u Japanu

Iz hrvatske perspektive, Japan je čudnovata zemlja. I ne samo iz hrvatske. Za sada mi se, od svih nacija koje sam susrela, najviše razlikuju od nas. Kad kažem nas, mislim i na sve europske nacije s kojima sam imala kontakta, a i one su podosta različite među sobom....
Evo vam na brzinu crtica o poimanju hijerarhije u Japanu.
Nikome neće biti novost kad kažem da je ovdje hijerarhija jako važna. No, sada imam dojam da je to iskreno važno i jako usađeno u njima. Kao da imaju hijerarhijski gen .
Što se mene tiče, kad čujem nešto na tu temu, ja ću sigurno uvijek imati jednu sliku pred očima.
Dolazim ujutro u ured do svog radnog stola. Njega i još dva pored nitko ne koristi za stalno, nego mi privremeni sjedimo tamo. Iznad moga je uredno napisano moje ime i razdoblje kad ga koristim. Druga dva nisu ničija ovog časa.
Jutro je i jedan kolega koji je po zanimanju business analyst (i to vodeći u grupi), čisti prašinu s ta dva stola do mojega.
Pozdravimo se.
Ja ništa ne pitam, nego on sam kaže: "Danas dolaze P -san i H -san. Koristit će ove stolove. Nadam se da će im biti u redu." i nastavi čistiti dalje.... Ja -san samo što se nisam onesvjestila, tim više što su se stolovi činili čisti s moje udaljenosti prošlih dana.
H -san i P -san su mu šefovi (jedna i dvije stepenice iznad). P -san je i meni u direktnoj hijerarhiji 2 stepenice iznad. I ako dođe u Dublin, maksimalno što će dobiti od svih nas u tom pogledu je informacija koji stol je slobodan, a prašinu ako mu smeta, morat će je očistiti sam . I kako je Irac, ne bi niti očekivao, niti tražio drugačiji tretman.
Za razliku od nas, T -san je sve napravio da njegovi šefovi imaju što je moguće bolje okruženje i da im je što ugodnije raditi.
Ne mislim da naše ponašanje odražava nepoštovanje, niti da je T -sanovo ponašanje pristojnije od našega.
Samo smo se rodili 8 vremenskih zona udaljeni.

- 10:58 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.10.2010.

Japanski Nacionalni muzej nadolazećih znanosti i inovacija - Miraikan

Prošetala sam do japanskog Nacionalnog muzeja nadolazećih znanosti i inovacija. Nije jedna od razvikanih tokijskih atrakcija, ali nisam mogla odoliti takvom nazivu u ovoj zemlji. I baš mi je drago!
Stvarno su ga lijepo osmislili.
Muzej je jedan zabavni park gdje se svašta može naučiti, vidjeti i isprobati. Koncept nije nikakvo novo čudo jer i drugi gradovi imaju sličnih (npr. Nemo u Amsterdamu). No, ono što mi se posebno dopalo je nastojanje otvaranja očiju gledateljstvu i poruka mladim generacijama da uče od prirode, paze na nju i pozitivno iskoriste mogućnosti tehnologije.
Običan mozak podrazumijeva svijet oko nas.
Ovaj muzej nastoji takvima pokazati u kojem pravcu se kreću misli neobičnih mozgova, dati mogućnost isprobavanja rezultata novih tehnologija na kojima se radi, objasniti postojeće i potaknuti na nepodrazumijevanje svijeta oko sebe. Sve to je osmišljeno kroz zabavne pokusiće ili prezentacije. Eh, da su nam škole nekada imale takav pristup...
Npr....je li moguće upravljati autom jedino koristeći volan? Dok je joystick relativno dosadan za isprobavanje za sve koji su se naigrali igrica, velika šalica je zabava . I dokazala sam da je loše "piti i voziti"....
Bila sam svaki čas u ogradi . No, poruka kroz sva moguća sredstva koja su ponuđena za upravljanje autom je: "Izađi iz okvira i razmisli o nečemu novom!".
Vidjela sam se kako bih izgledala da sam duplo teža . Jedina je razlika što je proces u stvarnom životu obrnut od ovog filma....

...ideš od tankog prema okruglom
Nakon toga su krenule neke ozbiljnije teme koje približavaju dostignućima robotike. Može se isprobati kako rade senzori osjetljivi na dodir. Paro reagira lijepo na maženje i čim ga pritisnete malo jače, zajaukat će. Ali najbolje mi je bilo kako je jednako reagirao kao psi kad ih maziš ispod uha.
Neki drugi roboti razumiju govorne naredbe ... na japanskom, naravno pa se s njima nisam mogla igrati .
Poslije susreta s robotima, stigla sam u svemir u Međunarodnu svemirsku stanicu. Ništa me ne sprječava da se i dalje nadam da ću jednom vidjeti Kuglu iz neke druge perspektive nego što je ova uobičajena, ali jedno je sigurno; let će biti manje udoban od ekonomske klase...pa čak i Ryana .

Treba živjeti bez gravitacije u prostoru gdje se tekućina odmah pretvara u kuglice i lebdi. Lako bi bilo da to nije prostor u kojem sve može našteti aparturi oko tebe pa ako ne paziš, ulazak u Zemljinu orbitu će biti vatren u pravom smislu riječi....Unatoč svim bestežinskim problemima, treba oprati zube, obrijati se, živjeti s dugom kosom, prati se, piti, jesti......Je, je, sve to napravimo u letu ako treba uz pomoć gravitacije, ali bez njezine pomoći, štošta će stvarno poletjeti .
Miraikan ima jako puno zanimljivosti. Može se provesti sate i sate tamo. I stvarno sam izašla oduševljena nekim idejama kao što je npr. power-generating floor. Hodamo stalno pa zašto se to ne bi iskoristilo kreiranjem generatora struje koji bi reagirali na pritisak i bili postavljeni u tlo? Zvuči jednostavno, zar ne?
Jedna ideja je zvučala pomalo zastrašujuće na samo čitanje naslova; samorecikliranje. No, ideja je super. Šišamo se i bacamo hrpetinu kose. Kosa je naš, prirodni proizvod. Zašto se ne bi iz nje izvukli elementi od kojih bi se proizvela koža ili možda nešto drugo? I to zvuči jednostavno, zar ne?
Jedna mi je ostala lagano scary, body comunication....Ideja je da možemo razgovarati ne koristeći govor....Ne znam....bilo bi super na nekim sastancima, samo vjerojatno bi oni drugi mogli presresti te vibracije....ili bi bile takve da s njima možemo neprimjetno šaptati? To mi je u potpunosti SF i vodi me na misao gdje su granice.
Hoće li dobro uvijek uspjeti održati kontrolu?
I Nobel je imao pozitivne namjere kao i svi ovi znanstvenici čije su zamisli prezentirane u Miraikanu. No, teško mi je vjerovati da će jedan od takvih uspjeti proizvesti gen pozitivnih namjera koji bi se svakome usadio po rođenju. I tu dolazimo do granice gdje je ljudskost bitna te osjećaja da tehnologija ne može baš sve.
Nije svemoguća kao što čovjek počne misliti dok hoda po ovom muzeju i oduševljava se s mogućnostima o kojima nikada nije razmišljao. To mi je palo na pamet negdje na pola puta kad sam vidjela ovo...Tehnologija ne može ispuniti želju koju bih rekla zlatnoj ribici: "Neka svi koje volim i ja budemo uvijek sretni.". To nije u rukama tehnologije. To je u nama i našoj sposobnosti da uživamo u onome što imamo i pomaknemo se prema onome što želimo. Oni koji to mogu su rođeni sa sretnim genom kojega nam je dala majčica Priroda.

- 04:37 -

Komentari (9) - Isprintaj - #