Pregled posta

Japanski Nacionalni muzej nadolazećih znanosti i inovacija - Miraikan

Prošetala sam do japanskog Nacionalnog muzeja nadolazećih znanosti i inovacija. Nije jedna od razvikanih tokijskih atrakcija, ali nisam mogla odoliti takvom nazivu u ovoj zemlji. I baš mi je drago!
Stvarno su ga lijepo osmislili.
Muzej je jedan zabavni park gdje se svašta može naučiti, vidjeti i isprobati. Koncept nije nikakvo novo čudo jer i drugi gradovi imaju sličnih (npr. Nemo u Amsterdamu). No, ono što mi se posebno dopalo je nastojanje otvaranja očiju gledateljstvu i poruka mladim generacijama da uče od prirode, paze na nju i pozitivno iskoriste mogućnosti tehnologije.
Običan mozak podrazumijeva svijet oko nas.
Ovaj muzej nastoji takvima pokazati u kojem pravcu se kreću misli neobičnih mozgova, dati mogućnost isprobavanja rezultata novih tehnologija na kojima se radi, objasniti postojeće i potaknuti na nepodrazumijevanje svijeta oko sebe. Sve to je osmišljeno kroz zabavne pokusiće ili prezentacije. Eh, da su nam škole nekada imale takav pristup...
Npr....je li moguće upravljati autom jedino koristeći volan? Dok je joystick relativno dosadan za isprobavanje za sve koji su se naigrali igrica, velika šalica je zabava . I dokazala sam da je loše "piti i voziti"....
Bila sam svaki čas u ogradi . No, poruka kroz sva moguća sredstva koja su ponuđena za upravljanje autom je: "Izađi iz okvira i razmisli o nečemu novom!".
Vidjela sam se kako bih izgledala da sam duplo teža . Jedina je razlika što je proces u stvarnom životu obrnut od ovog filma....

...ideš od tankog prema okruglom
Nakon toga su krenule neke ozbiljnije teme koje približavaju dostignućima robotike. Može se isprobati kako rade senzori osjetljivi na dodir. Paro reagira lijepo na maženje i čim ga pritisnete malo jače, zajaukat će. Ali najbolje mi je bilo kako je jednako reagirao kao psi kad ih maziš ispod uha.
Neki drugi roboti razumiju govorne naredbe ... na japanskom, naravno pa se s njima nisam mogla igrati .
Poslije susreta s robotima, stigla sam u svemir u Međunarodnu svemirsku stanicu. Ništa me ne sprječava da se i dalje nadam da ću jednom vidjeti Kuglu iz neke druge perspektive nego što je ova uobičajena, ali jedno je sigurno; let će biti manje udoban od ekonomske klase...pa čak i Ryana .

Treba živjeti bez gravitacije u prostoru gdje se tekućina odmah pretvara u kuglice i lebdi. Lako bi bilo da to nije prostor u kojem sve može našteti aparturi oko tebe pa ako ne paziš, ulazak u Zemljinu orbitu će biti vatren u pravom smislu riječi....Unatoč svim bestežinskim problemima, treba oprati zube, obrijati se, živjeti s dugom kosom, prati se, piti, jesti......Je, je, sve to napravimo u letu ako treba uz pomoć gravitacije, ali bez njezine pomoći, štošta će stvarno poletjeti .
Miraikan ima jako puno zanimljivosti. Može se provesti sate i sate tamo. I stvarno sam izašla oduševljena nekim idejama kao što je npr. power-generating floor. Hodamo stalno pa zašto se to ne bi iskoristilo kreiranjem generatora struje koji bi reagirali na pritisak i bili postavljeni u tlo? Zvuči jednostavno, zar ne?
Jedna ideja je zvučala pomalo zastrašujuće na samo čitanje naslova; samorecikliranje. No, ideja je super. Šišamo se i bacamo hrpetinu kose. Kosa je naš, prirodni proizvod. Zašto se ne bi iz nje izvukli elementi od kojih bi se proizvela koža ili možda nešto drugo? I to zvuči jednostavno, zar ne?
Jedna mi je ostala lagano scary, body comunication....Ideja je da možemo razgovarati ne koristeći govor....Ne znam....bilo bi super na nekim sastancima, samo vjerojatno bi oni drugi mogli presresti te vibracije....ili bi bile takve da s njima možemo neprimjetno šaptati? To mi je u potpunosti SF i vodi me na misao gdje su granice.
Hoće li dobro uvijek uspjeti održati kontrolu?
I Nobel je imao pozitivne namjere kao i svi ovi znanstvenici čije su zamisli prezentirane u Miraikanu. No, teško mi je vjerovati da će jedan od takvih uspjeti proizvesti gen pozitivnih namjera koji bi se svakome usadio po rođenju. I tu dolazimo do granice gdje je ljudskost bitna te osjećaja da tehnologija ne može baš sve.
Nije svemoguća kao što čovjek počne misliti dok hoda po ovom muzeju i oduševljava se s mogućnostima o kojima nikada nije razmišljao. To mi je palo na pamet negdje na pola puta kad sam vidjela ovo...Tehnologija ne može ispuniti želju koju bih rekla zlatnoj ribici: "Neka svi koje volim i ja budemo uvijek sretni.". To nije u rukama tehnologije. To je u nama i našoj sposobnosti da uživamo u onome što imamo i pomaknemo se prema onome što želimo. Oni koji to mogu su rođeni sa sretnim genom kojega nam je dala majčica Priroda.

Post je objavljen 10.10.2010. u 04:37 sati.