subota, 08.03.2008.
Zašto svatko smije raditi kao novinar?
Biti jako dobar novinar je teško i ne može to svatko. Tako je, u ostalom, i sa svakim drugim zanimanjem. Međutim, korektno i savjesno odrađivati neki posao, može se potruditi svatko tko dobije neko zaposlenje. I mislim da pismeni ljudi nekog normalnog obrazovanja, mogu raditi bez puno problema posao novinara koji će prenositi informacije o nekim događanjima. Članak može biti više ili manje zanimljiv, ali to je druga priča. Da bi se pisalo dobre članke i radilo stvarno dobre emisije, treba poseban talent, ali za suhoparan kratki članak koji kaže da se negdje u neko doba nešto dogodilo i pritom još navodi sudionike, ne treba posebna nadarenost.
Ili možda griješim? Možda, po običaju, podcjenjujem svoje i tuđe sposobnosti kad mislim da je savjesno obavljanje posla nešto jednostavno i što se podrazumijeva.
Očekivala bih usto u medijima koji prenose vijesti da će postojati i lektori i netko tko blagoslovi izdavanje svega što je napisano.
To zaključujem iz funkcioniranja svoje firme koja se ne bavi izdavaštvom, ali approvals i peer reviews su sastavni dio posla. I to je dobro.
No da se vratim izdavaštvu. Prečesto se iznenadim nad pogreškama koje pokazuju apsolutnu nezainteresiranost mnogih novinara i njihovih nadređenih za posao koji obavljaju. Kako se usuđujem tako nešto reći?
Jednostavno, jer smo iz dana u dan izloženi čitanju ili pogrešno prenesenih vijesti ili pravopisnih pogrešaka. Ne mislim nikako da su svi takvi. Ne. Ima ih zaista izuzetno dobrih. Ali kojigod postotak ovih loših postojao, stvara jako loš dojam prema cjelokupnoj organizaciji medija, a i novinarstvu kao struci: Time se baš bavi svatko.
Kada mi na blogovima imamo pravopisne pogreške, mogu to razumjeti jer nemamo lektore pa se, tko više, tko manje potrudimo ispraviti svoj tekst prije objavljivanja. Međutim, kuće koje se bave vijestima, to si ne bi smjele dozvoliti. Ma čak i ja naknadno ispravim tekstove kad mi mama pošalje mail s ispravkama, a broj mojih čitatelja i čitatelja jednog Net.hr se ne mogu usporediti. Ja to radim zbog sebe...
Objavljivanje stvari bez pregledavanja i ispravljanja tekstova jedne takve kuće je pokazivanje apsolutnog nepoštovanja prema čitateljstvu.
Pitate se zašto sam se toga uhvatila? Pa zato što mi je danas palo na pamet, po ne znam koji put, da počnem spremati bisere novinarstva. I na tu pomisao me jako često navede baš Net.hr.
Danas su nas obavijestili da je Island priznao Kosovo:
""Vlada je službeno priznala Kosovo kao neovisnu i suverenu državu", rekao je glasnogovornik ministarstva Urdur Gunnarsdottir.
"Objava je obznanjena pismom koje je ministar vanjskih poslova Igibjorg Solrun Gisladottir poslao premijeru Kosova Hashimu Thaqiju."
Dobro, ja sam bila na Islandu, ali znam puno ljudi koji nisu i odmah bi im zapelo za oko isto što i meni; ovo su glasnogovorniCA i ministRICA. Kako to znam? Tako što vidim u prezimenu dottir. To znači kćerka. Islanđani nemaju obiteljska prezimena, osim jedan jako mali postotak čije obitelji vuku korijene iz vremena početaka naseljavanja Islanda. Svi ostali dobiju prezime spajanjem imena oca i dodavanjem nastavka dottir za kćeri, a son za sinove.
Dobro, osoba koja je ovo natipkala, ne mora to znati. Međutim, ako ne zna ništa o zemlji Islandu, a očito ne zna, kako i zašto mora pretpostaviti da su Urdur i Igibjorg Solrun muška imena? Zato što zvuče muški? Točno je da su češće ljudi na takvim pozicijama muški, ali nije pravilo.
I nije mi jasno kako se dok pišu nešto ovako, ne zapitaju kojeg su spola ove dvije/ ova dvojica/ ovo dvoje? U hrvatskom jeziku rod ima bitnu ulogu i to bi novinar/ka koji/a savjesno obavlja svoj posao, trebao/la znati.
Mići, kako sam trebala napisati ovu zadnju rečenicu? 
Znam da će me i bez ovog pitanja uskoro sustići mail s komentarima o enklitikama&Co. ma gdjegod bila 
- 00:39 -
.
