|
|
| veljača, 2011 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Pozornica za svakoga koga maskenbal jadno opisan rječju "život" dovede u napast pročitati koju grotesknu tvorevinu iznjedrene unutrašnjosti ublaženo subjektivne nakupine razmišljanja stare svega nešto više od tri polovice desetljeća.
Okovi na slobodi.
NF
dejmon
€uro
propheta nemo
UNIQUE
Dunja
fra gavun
nataša
alexxl
Bugenvilija (foto)
Julia
I šećer na kraju...
Koga nema, nek se javi.
"Hate today, no love for tommorow. We're all stars now in the dope show. (...) They love you when you're on all the covers. When you're not, than they love another"
"A pill to make you numb, a pill to make you dumb, a pill to make you anybody else. But all the drugs in this world won't save her from herself."
Nada da cu jednoga od proteklih dana nadobudno nakon nastave otici provjeriti stanje na blogu pritom koristeci jedno od skolskih racunala nije me napustala, osobito ne tijekom same nestave, ali kada bi taj trenutak i dosao, lijenost bi me naivnoga odvukla u svoje vrtove, zavodnicki kako samo ona to zna.
A zasto me nije bilo proteklo vrijeme?
Dodjoh toga kobnoga ponedjeljka doma u nadi da cu napokon izbljuvati sve sto mi je plivalo u mozgu na putu do samoga doma (iako mi trenutno prebivaliste nije imalo dostojno toga imena), kad ono krep'o internet 
Al dobro, nasao sam vec neku poluzamjensku zanimaciju ovih dana, dok me drugi put zaredom nije iznenadila gospodja s kojom djelim gore spomenuto prebivaliste.
Prica iza toga je sljedeca: s obzirom da se nalazim u dalekoj zemlji na ni sam bog nezna kakvom zadatku, zivim sa vrlo, za moj ukus neukusnim ljudima. Gazdarica spada u skupinu ljudi cija tjelesna tezina stane u broj iste ostalih ukucana sto ne bih ni spominjao (jer u globali nemam predrasude protiv (ne)ugodno popunjenih), da nije u jos jednoj skupini: oni koji od sebe citav zivot prave zrtvu i traze odgovore i krivnju u svakoj i najmanjoj misjoj rupici oko sebe, prije nego pogledaju stanje svojega dvorista (ako se to u ovom slucaju moze i nazvati stanjem). I jos se k tome bavi i kucnom prodajom kozmetike (mislim da su svima poznate one dosadne gospodje koje se nepozvane same pozivaju. Ucestalo.)
S obzirom na neke od navedenih osebujnosti, zadatak joj je zavaravati ljude svojim visestrukim maskama, a najdraza joj je maska brizne majke i snazne zene (jedna od onih koje najmanje preferiram).
I tako je igrom slucaja i njenih maski, osim mene ova Bubimirjana udomila jos jednu osobnost i kada kazem osobnost, govorim to sa potpunim pravom, sa istinskom tezinom te rijeci.
Gospodja o kojoj imam privilegiju upravo pisati provodi vec trecu godinu u invalidskim kolicima, iako je to posljednje stanje koje bi joj covijek dodijelio uzimajuci u obzir njene ambicije i volju za zivotom.
Jer ona se zaista trudi zivjeti (ne prezivljavati, kao ostatak normalnoga naroda), koliko joj je god to omoguceno, a i nije previse s obzirom na financijsku i sutaciju okoline u kojoj se nalazi(la). Ona dakle dolazi iz Turske sto je vec na pocetku veliko postignuce: dolaziti iz Turske, nalaziti se u Njemackoj te biti bez skrbnika i jedva ikakvih financijskih primanja dostojnih nepokretne osobe, a ujedno ne prezivljavati nego dosita zivjeti.
Prvi je, dakle, put bila Prokleta Nedjelja, nesudjeni naslov i tema ovoga posta.
Kako je mnogo lakse odsjediti ili odraditi dan radeci nesto sto nema previse, ako ikakve veze sa obavezama, nemam naviku kao ni moji ukucani napraviti ista da poboljsam ili barem promijenim vanjski izgled kucerine u kojoj zivimo, dosad vec obrasle svakojakom zivicom, trnjem i kosama divovskoga korijenja, a nastavlja se skrivati iza bilja neobuzdanoga rasta.
Ovdje na scenu stupa prvi razlog moje fascinacije covjekom-invalidom: "Imas li danas vremena da nas dvoje malo pocistimo okucnicu?" turski naglasak njemackoga mi je ovim spicastim pitanjem razbio svakodnevicu. Iznenadjen svojim, a i njenim sudjelovanjem u tom pitanju sumnjicavo pristah. Pristao sam naravno i zbog toga sto bi to bio golem obrok za moj ego, a vec ga se stoljecima bojim nahraniti jer zna popizdit kad je sit. No nije li joj bilo jednostavnije samo me zamoliti da to sam ucinim, dosad je mogla sasvim uredno prokuziti da sam slab na djecu i invalide kad su pitanja u pitanju... Cemu ovo "nas dvoje"? Medjutim nije mnogo vremena (s kojim su antiproporcionalnim korakom trcale njezine granice) proslo dok na vidjelo nije izasla cinjenica da sam ja zapravo puno vecim dijelom igrao pomocnu ulogu. Neznam odakle joj te super moci, ali ima npr. puno vise kondicije od mene i nekoliko je puta skoro ispala iz kolica zalutala u silnom ribanju i saginjanju na sto su moje potrebe za tim kolicima u panici trenutno porasle, mozda i iznad njenih, no uz val hladnih rijeci "ma ne brini, samo ti radi sto sam ti rekla, dnevno cesce ispadam iz kolica nego sto idem na wc", zbunjenog me nokautirala nazad na posao.
I da jedan od ukucana nije primjetio i cak povisenim glasom izjavio da je nedjelja, sumnjam da bih se uopce sjetio. Ne, to nije bila izjava. To je bila pobuna! U redu je kad nisi osoba al se barem trudis biti, no kada u bozje ime nosis masku crnoga vraga, na to rigam vatru! Koju pizdu materinu moras ic revoltirat protiv invalidskog, potpuno volonterski baziranog, za tvoju dobrobit rada njedjeljom i ujedno tjerat ljude da psuju u postovima?! Trebao je samo maknuti auto da mozemo pocistiti i taj dio, ali ne on se nedjeljom odmara, nedjelja je dan gospodnji. Zbog ovakvog bogohuljenja ne volim hraniti svoj ego, ovako bijesan nisam bio ni kada mi je izjavom da ne volim igrati nogomet odgovoreno "pa sto onda volis, balet?" 
Ali sam se ne reagirajuci na svu srecu uspio skulirati i dignuti iznad ovog vjecno gladnog mrsavka u glavi kojemu je bila potrebna koja stotinjka prije nego li je ciknuo u nezadovoljstvu.
I zena-invalid je naravno uspjela pobjeci od ragiranja ignoriranjem i smirenim odjebima, pa cak i kada nas je sotona popracen citavim spektrom boja glasa nastavljao uvjeravati da je rad nedjeljom cak i zabranjen, nakon sto je odbio pomaknuti auto na par minuta. Gamad...
***
Odmah sljedeci dan se je dogodilo i moje drugo svjedocanstvo snage uvjerena uma. Kuc, kuc i moje ime iza vrata sobe koja mi u posljednje vrijeme predstavlja apsolutno utociste privatnosti i ljigavosti s kojima vodim svakojake uvrnute pirove: "Imas li sekundu vremena, trebam pomoc." Bez ijednog upitnika zaustavih silu misli koja mi je zasigurno strujala trenutkom kojega sam upravo prekinuo i otvorih joj vrata. U rukama je drzala stake.
Zaokupljen ovom scenom nisam isprva stake povezao sa njihovom svrhom sto je pomoc pri hodanju i nije mi ni na kraj pameti bio jucerasnji razgovor kojega sam vodio sa bicem u kojega upravo zurim, bas onaj nakon kojega mi vlastiti mozak nije dopustio da zatvorim sirom otvorena usta citavih nekoliko sekundi, bas onaj koji je bio potaknut mojim pitanjem upucenim njoj, dakle jednim od poprilicno cestih dogadjaja: "Vi ste rodjeni sa invaliditetom?"
Nakon kratkoga "ne", velik dio moje paznje presao je sa hrpe osusenoga lisca i mlataranja metlom po njemu na njene rijeci: "Pucali su mi u ledja."
Cesto mi u zivotu sadasnjost prozdiru pitanja poput "za koji kurac sam ja ovdje, zasto je citavo ovo postojanje tako skladno organizirano, je li zivot samo san u snu, jesam li ja dio neke isplanirane predstave namjenjene da zabavi bozanske promatrace? je li zivot samo film?", ali iskreno ne mislim da sam se ikada vise od tada osjecao kao dio filma. I naravno, odmah mi je beskonacni niz pitanja munjevito proklizio glavom.
Nastavila je, shvativsi da je zrak u sekundi postao u opasnim kolicinama zagadjen neizrecenim pitanjima, a i ne sumnjam da mi je na celu ogromnim fontom bilo ispisano "WTF?"
"Bivsi je muz platio moje ubojstvo nakon sto sam saznala da me vara i uspjesno se razvela od njega" giganstka pauza tijekom koje su moja vilica kao i metla iz moje ruke svojevoljno pozurile u smjeru poda : "On je poginuo u automobilskoj nesreci nedugo nakon sto sam prezivjela."
Rekao sam vam, ovo cak ide visoko u rang scenarija spanjolske sapunice. Nakon sto sam ju izresetao nevjericom, pohvalama, zacudjenjima i naravno upitnicima, nisam do danas uspio potpuno izbrisati iznenadjenje da takve stvari stvarno postoje.
"Nasla sam nekakve stake, probala bih hodati ali mi treba necija prisutnost u slucaju da posrnem." Moje odusevljenje je probilo plafon, a uspjela ga je udvostruciti rekavsi da nikada prije nije probala stati na noge pa onda i kvadrirati recenicom: "Ovo radim svojevoljno, doktor mi je odmah nakon oporavka rekao da si nabavim kucnu pomocnicu jer nema nade da cu vise ikada hodati".
Prvi je put odhodala samo nekoliko koraka, duzinu u koju je moguce nagurati tri-cetiri njene visine kada ispravi ledja i nije ni jednom posrnula.
Nastavio sam joj kucati na vrata svaku noc nakon te, i bivao uvijek ponovno obradovan njenim motiviranim osmjehom.
Jucer je otisla nazad u Tursku i ostavila od mene, do sada lijenog ubojice vremena, plemenitu skoro-osobu. Kazem skoro, jer ovaj ostatak koji je na ledjima moje odgovornosti neuspjesno ustraje u svome zadatku.
I sada kada moram zavrsit post, uputio bih zadnji jauk zalosti za internetom kojega vjerojatno necu imati fleksibilnu slobodu ponovno koristiti sljedeci socan i dobro ugojen dio vremena s obzirom da je Bubirjana izgubila svoj crveni (jarko je crven, nemozete ga fulat, tako da ako ga netko vidi...) novcanik, s njime i 200€ unutra, a s time i novi modem koji znaci moje oslobodjenje...
Goodbye cruel world, I don't think I will miss you
P.S.
Ispricavam se na stanci koja ce vjerojatno biti ponovljena i nadam se da muzika na video klipovima sljaka, nemogu provjerit jer zvucnici ovdje ne rade! 
Većinu života provedemo u nesvjesti, subjektivno sudjelujući u onome što zaokupljuje našu pažnju određenoga trenutka. Pandžama jednoga od takvih trenutaka sam jučer uspješno izmakao i sretno otplovio u misli čija me je snaga tamo ostavila zapanjenoga. Genijalno je to kremasto iskustvo razmišljanja o stvarima kao što je kapacitet ljudskoga mozga. Što mislim da nas razdvaja najviše od životinja nije svijest o vlastitome postojanju, nego moć korištenja informacija koju proširujemo unosom novih informacija u glavu. Jer životinje je moguće dresirati isključivo na principu nagrada i navika. Zbog toga npr. ne mogu naučiti pričati, jer je njihov um nesposoban smisaono povezivati riječi ili uopće tretirati riječi kao svrhu komunikacije. One žive prema instinktima koji su uglavnom mnogo razvijeniji od ljudskih.
Ljudi osim instinktima, život vode i znanjem. Znanje smatram svim informacijama koje je su nagurane u lopticu, manju od prosječne lubenice, najmoćnijega alata današnjice: ljudskoga mozga.
Na koji mogući način toliko toga stane unutra, recimo kada spomenem riječ fotosinteza, odmah nam se u glavi javi asocijacija na biljke ili što smo već pokupili o fotosintezi tijekom mizernoga broja godina provedenoga u ovom kazalištu. Ako pak spomenem pustinju, dolazi sasvim nova slika u glavu. I sve je to divno i krasno, susrećemo se s time saki dan i onda razmišljamo o tome, pa se pitamo, pa stvaramo navike i tako dalje i tako dalje... Ali nemoguće je ne diviti se činjenici da svaka od tih informacija mora negdje biti pohranjena, negdje u tom moru sjećanja, svaki i najmanji doživljaj, svaka sekunda ostane negdje zapisana.
I onda ljudi tvrde da um ne može nadvladati materiju...
Al čini se kao da apsolutno nema nikakvog smisla razmišljati i pitati se, niti ima smisla samo sjediti i prihvaćati, biti niti ne biti niti išta niti ništa.
Urban: "Zašto mislim? Zašto sanjam?"
Ah, neznam hoću li ikada prestati razbijati glavu takvim stvarima. Jer uvijek ima toliko mnogo smisla koliko ga i nema.
Kurac, treb'o bi' prestat ovo radit. Ajde kad sam vam već oduzeo vrijeme da ne saznate apsolutno ništa, evo barem slikica za kraj da nešto možda ipak nastane u toj loptici:
Ovaj bi post mogao izgledati kao nastavak na prethodni, ali u ženskome obliku.
Kako smo svi često nagonjeni instinktima, samo si to često ne želimo priznati, svi volimo malo zaviriti ispod suknjice. Pa što da ne, nije grijeh. Znamo za bezgrešne političare, svete svećenike i ostalu ekipu odozgora, ali mi tamo ne pripadamo. Mi smo običan puk, nama je dozvoljeno viriti ispod suknjice. Ima li što bolje nakon napornoga dana na dužnosti (ili u bilo koje drugo doba) od dobrog seksa/pornića ili čisto bezazlenog promatranja primjeraka majmunske nam vrste, koje dodir trenutka pretvara u jedinstveno crpilište naše koncentracije?
Eto, nadam se da ste dovoljno umorni za novi porno uradak poznate nam kreature:
Nije me nešto previše iznenadio, sumnjam da je i vas, ali mi je pomogao vratiti misli s kojima sam jutros prijateljevao na putu do tamnice, već duboko urezanome u navike.
Otkako sam nedavno počeo izbacivati misli i energiju preko ovoga medija, u svakome postu uporno nastavljam kritizirati... Ne kažem da nije opravdano, čudio bih se sam sebi kada bih i uspijevao ostati hladan na gadosti koje smo si napravili od vlastitog postojanja, ali s obzirom da sam odmalena proklet postavljanjem pitanja, zahtijevanjem objašnjenja i riganjem upitnika na svaku molekulu živu i neživu, pitao sam se tako vođen svojim prokletstvom i to gorko pitanje "zašto ne?"
Zašto bježati, zašto se boriti protiv zlih sila i uporno ne prestajati pokušavati učiniti junaka od sebe ne prihvaćanjem.
Ljudi su ovce. To je činjenica. Ali zašto ne biti ovca i protiviti se morskoj struji, zašto ne pjevušiti ove jeftine i ofucane melodije koje je moguće zapamtiti i prije nego ih uopće čuješ?
Koji je smisao tražiti mir u svijetu i ne uzimati sodomu i gomoru kao uzor za život. Jer uvjeravali mi sebe u suprotno ili ne, nitko od nas ne može pobjeći od činjenice da bi se sa zadovoljstvom pridružio recimo spontanim orgijama na sred ceste ili odbio moć kada bi mu se pružila na pladnju (za nekoga ropstvo, kad smo već kod orgijanja :P). Čovjek treba pažnju u interakciji s drugim ljudima, to je jedna od temeljnih potreba ljudskoga bića. I zašto onda pametni i mudri sebe uporno stavljaju u sjenu pred običnim klaunovima? Svi težimo svjetlima reflektora, želimo ostaviti trag, možda ne toliko zbog samoga traga koliko zbog kratkoročnosti života...
Na kraju krajeva, rastavili smo ovaj svijet na svakakve budalaštine, što sad ne bismo hodali goli po cesti i glumili vlastite lutkice, za razliku od tuđih što sad činimo.
Zašto jednostavno ne začepimo i ne nastavimo primati udarce biča, imamo odličan primjer ljudi kojih se uspjelo uvjeriti da im bol odgovara i predstavlja užitak, čemu opiranje i traženja razloga?
Ne prestaju me fascinirati, konstantno se nastavljamo spuštati ispod onoga čega imamo intelektualnog potencijala biti dostojni.
Bizarno smo apsurdni, smijati se ili plakati?
Koliko nisko se možemo spustiti, a ostati tako visoko?
Koja je svrha predstave?
Osvrnuo bih se još na desetu sekundu četvrte minute i citirao bih koji stih najdraže mi našminkane lude:
"All our monkeys have monkeys, we drive our deathcrush diamond Jaguar limousines. We're not fantastic motherfuckers, but we play them on TV."
Tko se krije iza pozornice? Ne sumnjam da je njima sve ovo urnebesno smiješno.
Krajnosti najmoćnijega stroja od sviju koji stanu u opseg njegove svijesti: ljudskoga bića.
Nikada nećemo, niti će priroda ikada kreirati išta što ga može nadmašiti.
On je snažan, on je brz, izdržljiv kao stijena... I u novoj ambalaži!
Sve što sačinjava čovjeka je hrpa proteina i sloboda izbora, koju manipulira tuđa sloboda izbora, koju manipulira tuđa sloboda izbora, koju manipulira tuđa sloboda izbora, koju manipulira tuđa sloboda izbora, koju manipulira tuđa sloboda izbora, koju manipulira tuđa sloboda izbora.....
I tako izmanipulirani jedni drugima, stvorili smo društvo.
A izbor društva je gušiti. Gušiti ikakav napredak koji nije u skladu s profitom. Prodaj se il umri.
I tako imamo prosječna čovjeka koji se veseli, osjeća, pleše i pjeva, glumi. A imamo i neprosječna čovjeka koji se veseli, osjeća, pleše i pjeva, glumi.
A imamo i nečovjeka. On je nastao ničime drugime no vlastitim izborom. On je izabrao otići u krajnost:
Morao se je, naravno, i prodati. No svi se mi prodajemo, moja fasada je bolja, moja je originalna. No to ga ne čini manje nečovjekom.
I ovaj je odlučio otići u krajnost:
I svaki nečovjek je toliko duboko zalutao u svoju krajnosti da mu je jednostavno nemoguće ne povlačiti i druge u nju i tako manipulirati tuđe subjektivnosti.
Čovječja glupost je beskonačna, reče nečovjek, isti onaj kojega su nekada čovjekom zvali.
Svatko od nas u sebi krije krajnost, nečovjeka. Stvar je slobode izbora, izmanipulirane tuđom slobodom, izmanipulirane tuđom slobodom, izmanipulirane tuđom slobodom......
...na prvi pogled ništa više od produkata probavnog sustava svega živog iznad insekata na evolucijskoj ljestvici.
Al druženje s ljudima me tvrdoglavo nastavlja uvjeravati da ih ima u svakakvim oblicima, dimenzijama i sličnim atributima, na mjesima koja ni u noćnoj mori ne bih povezao sa probavnim sustavom.
Često razmišljam o ovome manipulatoru iz naslova, a volim ga i testirati. Zabavno je promatrati vlastitu psihu kada se neke objektivno sasvim bezazlene stvari njome poigravaju kao zli vladari svojim podanicima. I obožavam scenarije za koje ne mislim da bi ikada postali produkt moje glave, oni koji cijelo vrijeme čuče negdje u najsitnijim tunelićima i onda ih podsvijest povrati na površinu kada se suoči sa "prijetnjom". A često mi se zna pridružiti i u snovima, ali to je moje područje tako da mu je tu utjecaj ograničen. Ima on dosta prednosti, moćna je i alatka u kutiji inspiracije u koju je danas moguće svašta ubaciti:
No što je ustinu strah? Imamo li pojma koliko utjecaja ovaj lukavi šizofreničar ima na naše živote?
Citirati ću ovdje dio jednoga teksta za buđenje svijesti (obožavam ih ^_^) "Zašto je strah iluzija? Odgovor je vrlo jednostavan. Strah je manifestacija življenja naših života u onom što je bilo odnosno u onom što bi moglo biti. Strah je tvorevina NE življenja u sadašnjem trenutku, strah je tvorevina naših misli, naših uvjerenja, vjerovanja o onom što je bilo, na temelju čega stvaramo sliku što bi moglo biti."
Ne bojimo se mi pauka ili miša kada nam prizori njihovih tjelešaca iznenada razbiju našu sigurnost rođenu od svakidašnjih navika u kojima se tako rado vrtimo i nećemo van. Bojimo se svojih misli, tamo prebiva gospon Strah "što ako mi se zavuče pod jastuk, čitao sam da je 90% insekata potencijalno opasno za ljude, što ako bube imaju tajni plan odvući me preko noći u svoje carsvo gdje će moje tada već raspadajuće i trulo tijelo nemilosrdno iskoristiti kao ljigavu gozbu" you get the picture...
Al nisu tu samo mala bića, kojih da se pitalo nikad ne bi odlučili zalutati u brloge nas "inteligentijih" jer ih tamo ionako uvijek dočeka muhara, šlapa ili slična dosjetka...
Jeben je taj Strah mora da je silno snažan, muževan i zavodljiv jer na kraju krajeva ševi se sa svime i svačime pa si tako i rađa hrpu potomaka koji su nam također dobro poznati: stres, navike (ovi su gadni), brige i problemi, loše raspoloženje, mržnje svakakvih vrsta, rasizam, religioznost, primitivizam itd. (ovi zadnji 3 su blizanci)
I za divno čudo, vlasti i mediji koji neupitno i naravno žele samo najbolje za kolektiv promoviraju upravo ovoga gada. Pogledajte dnevnik večeras, otvorite današnje novine, pitajte prosječnoga građanja za mišljenje... Svaki od ovih činova će vam dati sliku o čemu govorim. Brojke stradalih i unesrećenih, katastrofe, politički neuspjesi, statistike ratova i eventualno neki članak o grupi dalmatinskih tinejdžera koji su ponovno smislili neku novu inovativnu igru da budu na televiziji...
I onda proizvodimo kriminal i nasilje, pa kako i nećemo kad jedino to i primamo. Svim osjetilima, gotovo neprestano.
Volimo se bojati i bojimo se voljeti, magla je svuda oko nas i umjesto da sami posanemo meteorolzi svoga života, uporno tražimo svoje Vakule na dnevniku, novinama, politici. Marionete smo zatrovanog društva, nitima straha nama upravljaju naši najdraži manipulatori koje ćemo odabrati i na sljedećim izborima.
Plešite majmunčići, plešite!
Možda bi bilo u redu da se predstavim. Ja sam Vi. Ja sam Sve i Sve je Ja. I Vi ste Sve. Svi smo mi Sve.
Ali ponekad se ražalostim kada primjetim da dio našega Svega recimo zalazi na sablažnjavajuće zastrašujuća mjesta kao što je crkva, pa tamo radi na potanko isplaniranome uništenju ljepote i bolnom iskrivljavanju realnosti koja je i bez utjecaja evolucijski najviših majmunčića ionako toliko izvrnuta i savijena, ili kada se zalutale, namjerno glupave ovčice okupljaju ili na koji drugi zlokoban način izabiru kupati u morima nepopravljivo psihopatskih uvjerenja.
Ja sam, kao i Vi dobio priliku biti živ, jedina forma mojega postojanja koje sam svjestan.
Kurve su žive, ali su i orlovi. A svi smo sve.
Orla se može dresirati, kurvu se može educirati.
Nevolim si sam raditi usluge, ali nemogu Vam se predstaviti. To ćete nažalost morati sami učiniti.
