Pregled posta

Osobe i mi koji se to trudimo biti

Nada da cu jednoga od proteklih dana nadobudno nakon nastave otici provjeriti stanje na blogu pritom koristeci jedno od skolskih racunala nije me napustala, osobito ne tijekom same nestave, ali kada bi taj trenutak i dosao, lijenost bi me naivnoga odvukla u svoje vrtove, zavodnicki kako samo ona to zna.



A zasto me nije bilo proteklo vrijeme?
Dodjoh toga kobnoga ponedjeljka doma u nadi da cu napokon izbljuvati sve sto mi je plivalo u mozgu na putu do samoga doma (iako mi trenutno prebivaliste nije imalo dostojno toga imena), kad ono krep'o internet
Al dobro, nasao sam vec neku poluzamjensku zanimaciju ovih dana, dok me drugi put zaredom nije iznenadila gospodja s kojom djelim gore spomenuto prebivaliste.
Prica iza toga je sljedeca: s obzirom da se nalazim u dalekoj zemlji na ni sam bog nezna kakvom zadatku, zivim sa vrlo, za moj ukus neukusnim ljudima. Gazdarica spada u skupinu ljudi cija tjelesna tezina stane u broj iste ostalih ukucana sto ne bih ni spominjao (jer u globali nemam predrasude protiv (ne)ugodno popunjenih), da nije u jos jednoj skupini: oni koji od sebe citav zivot prave zrtvu i traze odgovore i krivnju u svakoj i najmanjoj misjoj rupici oko sebe, prije nego pogledaju stanje svojega dvorista (ako se to u ovom slucaju moze i nazvati stanjem). I jos se k tome bavi i kucnom prodajom kozmetike (mislim da su svima poznate one dosadne gospodje koje se nepozvane same pozivaju. Ucestalo.)
S obzirom na neke od navedenih osebujnosti, zadatak joj je zavaravati ljude svojim visestrukim maskama, a najdraza joj je maska brizne majke i snazne zene (jedna od onih koje najmanje preferiram).



I tako je igrom slucaja i njenih maski, osim mene ova Bubimirjana udomila jos jednu osobnost i kada kazem osobnost, govorim to sa potpunim pravom, sa istinskom tezinom te rijeci.

Gospodja o kojoj imam privilegiju upravo pisati provodi vec trecu godinu u invalidskim kolicima, iako je to posljednje stanje koje bi joj covijek dodijelio uzimajuci u obzir njene ambicije i volju za zivotom.
Jer ona se zaista trudi zivjeti (ne prezivljavati, kao ostatak normalnoga naroda), koliko joj je god to omoguceno, a i nije previse s obzirom na financijsku i sutaciju okoline u kojoj se nalazi(la). Ona dakle dolazi iz Turske sto je vec na pocetku veliko postignuce: dolaziti iz Turske, nalaziti se u Njemackoj te biti bez skrbnika i jedva ikakvih financijskih primanja dostojnih nepokretne osobe, a ujedno ne prezivljavati nego dosita zivjeti.

Prvi je, dakle, put bila Prokleta Nedjelja, nesudjeni naslov i tema ovoga posta.
Kako je mnogo lakse odsjediti ili odraditi dan radeci nesto sto nema previse, ako ikakve veze sa obavezama, nemam naviku kao ni moji ukucani napraviti ista da poboljsam ili barem promijenim vanjski izgled kucerine u kojoj zivimo, dosad vec obrasle svakojakom zivicom, trnjem i kosama divovskoga korijenja, a nastavlja se skrivati iza bilja neobuzdanoga rasta.
Ovdje na scenu stupa prvi razlog moje fascinacije covjekom-invalidom: "Imas li danas vremena da nas dvoje malo pocistimo okucnicu?" turski naglasak njemackoga mi je ovim spicastim pitanjem razbio svakodnevicu. Iznenadjen svojim, a i njenim sudjelovanjem u tom pitanju sumnjicavo pristah. Pristao sam naravno i zbog toga sto bi to bio golem obrok za moj ego, a vec ga se stoljecima bojim nahraniti jer zna popizdit kad je sit. No nije li joj bilo jednostavnije samo me zamoliti da to sam ucinim, dosad je mogla sasvim uredno prokuziti da sam slab na djecu i invalide kad su pitanja u pitanju... Cemu ovo "nas dvoje"? Medjutim nije mnogo vremena (s kojim su antiproporcionalnim korakom trcale njezine granice) proslo dok na vidjelo nije izasla cinjenica da sam ja zapravo puno vecim dijelom igrao pomocnu ulogu. Neznam odakle joj te super moci, ali ima npr. puno vise kondicije od mene i nekoliko je puta skoro ispala iz kolica zalutala u silnom ribanju i saginjanju na sto su moje potrebe za tim kolicima u panici trenutno porasle, mozda i iznad njenih, no uz val hladnih rijeci "ma ne brini, samo ti radi sto sam ti rekla, dnevno cesce ispadam iz kolica nego sto idem na wc", zbunjenog me nokautirala nazad na posao.
I da jedan od ukucana nije primjetio i cak povisenim glasom izjavio da je nedjelja, sumnjam da bih se uopce sjetio. Ne, to nije bila izjava. To je bila pobuna! U redu je kad nisi osoba al se barem trudis biti, no kada u bozje ime nosis masku crnoga vraga, na to rigam vatru! Koju pizdu materinu moras ic revoltirat protiv invalidskog, potpuno volonterski baziranog, za tvoju dobrobit rada njedjeljom i ujedno tjerat ljude da psuju u postovima?! Trebao je samo maknuti auto da mozemo pocistiti i taj dio, ali ne on se nedjeljom odmara, nedjelja je dan gospodnji. Zbog ovakvog bogohuljenja ne volim hraniti svoj ego, ovako bijesan nisam bio ni kada mi je izjavom da ne volim igrati nogomet odgovoreno "pa sto onda volis, balet?"
Ali sam se ne reagirajuci na svu srecu uspio skulirati i dignuti iznad ovog vjecno gladnog mrsavka u glavi kojemu je bila potrebna koja stotinjka prije nego li je ciknuo u nezadovoljstvu.
I zena-invalid je naravno uspjela pobjeci od ragiranja ignoriranjem i smirenim odjebima, pa cak i kada nas je sotona popracen citavim spektrom boja glasa nastavljao uvjeravati da je rad nedjeljom cak i zabranjen, nakon sto je odbio pomaknuti auto na par minuta. Gamad...

***

Odmah sljedeci dan se je dogodilo i moje drugo svjedocanstvo snage uvjerena uma. Kuc, kuc i moje ime iza vrata sobe koja mi u posljednje vrijeme predstavlja apsolutno utociste privatnosti i ljigavosti s kojima vodim svakojake uvrnute pirove: "Imas li sekundu vremena, trebam pomoc." Bez ijednog upitnika zaustavih silu misli koja mi je zasigurno strujala trenutkom kojega sam upravo prekinuo i otvorih joj vrata. U rukama je drzala stake.

Zaokupljen ovom scenom nisam isprva stake povezao sa njihovom svrhom sto je pomoc pri hodanju i nije mi ni na kraj pameti bio jucerasnji razgovor kojega sam vodio sa bicem u kojega upravo zurim, bas onaj nakon kojega mi vlastiti mozak nije dopustio da zatvorim sirom otvorena usta citavih nekoliko sekundi, bas onaj koji je bio potaknut mojim pitanjem upucenim njoj, dakle jednim od poprilicno cestih dogadjaja: "Vi ste rodjeni sa invaliditetom?"
Nakon kratkoga "ne", velik dio moje paznje presao je sa hrpe osusenoga lisca i mlataranja metlom po njemu na njene rijeci: "Pucali su mi u ledja."
Cesto mi u zivotu sadasnjost prozdiru pitanja poput "za koji kurac sam ja ovdje, zasto je citavo ovo postojanje tako skladno organizirano, je li zivot samo san u snu, jesam li ja dio neke isplanirane predstave namjenjene da zabavi bozanske promatrace? je li zivot samo film?", ali iskreno ne mislim da sam se ikada vise od tada osjecao kao dio filma. I naravno, odmah mi je beskonacni niz pitanja munjevito proklizio glavom.
Nastavila je, shvativsi da je zrak u sekundi postao u opasnim kolicinama zagadjen neizrecenim pitanjima, a i ne sumnjam da mi je na celu ogromnim fontom bilo ispisano "WTF?"
"Bivsi je muz platio moje ubojstvo nakon sto sam saznala da me vara i uspjesno se razvela od njega" giganstka pauza tijekom koje su moja vilica kao i metla iz moje ruke svojevoljno pozurile u smjeru poda : "On je poginuo u automobilskoj nesreci nedugo nakon sto sam prezivjela."
Rekao sam vam, ovo cak ide visoko u rang scenarija spanjolske sapunice. Nakon sto sam ju izresetao nevjericom, pohvalama, zacudjenjima i naravno upitnicima, nisam do danas uspio potpuno izbrisati iznenadjenje da takve stvari stvarno postoje.

"Nasla sam nekakve stake, probala bih hodati ali mi treba necija prisutnost u slucaju da posrnem." Moje odusevljenje je probilo plafon, a uspjela ga je udvostruciti rekavsi da nikada prije nije probala stati na noge pa onda i kvadrirati recenicom: "Ovo radim svojevoljno, doktor mi je odmah nakon oporavka rekao da si nabavim kucnu pomocnicu jer nema nade da cu vise ikada hodati".
Prvi je put odhodala samo nekoliko koraka, duzinu u koju je moguce nagurati tri-cetiri njene visine kada ispravi ledja i nije ni jednom posrnula.

Nastavio sam joj kucati na vrata svaku noc nakon te, i bivao uvijek ponovno obradovan njenim motiviranim osmjehom.



Jucer je otisla nazad u Tursku i ostavila od mene, do sada lijenog ubojice vremena, plemenitu skoro-osobu. Kazem skoro, jer ovaj ostatak koji je na ledjima moje odgovornosti neuspjesno ustraje u svome zadatku.

I sada kada moram zavrsit post, uputio bih zadnji jauk zalosti za internetom kojega vjerojatno necu imati fleksibilnu slobodu ponovno koristiti sljedeci socan i dobro ugojen dio vremena s obzirom da je Bubirjana izgubila svoj crveni (jarko je crven, nemozete ga fulat, tako da ako ga netko vidi...) novcanik, s njime i 200€ unutra, a s time i novi modem koji znaci moje oslobodjenje...
Goodbye cruel world, I don't think I will miss you

P.S.
Ispricavam se na stanci koja ce vjerojatno biti ponovljena i nadam se da muzika na video klipovima sljaka, nemogu provjerit jer zvucnici ovdje ne rade!

Post je objavljen 22.02.2011. u 08:22 sati.