mislim da sam možda zbunjena.
Mislim??
znam da sam zbunjena, al zbunjena sam
samo zato jer počinjem shvaćati besmislenost ovakvih misli..
al ta besmislenost je zapravo ono kaj meni treba..
bez te besmislenosti ja bih bila prazna..ili bi se bar osjećala prazno..
ta besmislenost je uvijek tu, znači ispunjena sam besmislenošću.


možda sam oduvijek bila ispunjena besmislenošću,
samo to nisam shvaćala. jel' sad shvaćam?
možda.
mislim, sve je to tak relativno..


na neki način mi se i sviđa ta besmislenost..
ona mi pomaže da svakim trenutkom dođem
do jednog zaključka više nego prije.
skupljam zaključke..
moram smislit naziv za ovo..
mislim, naziv za čovjeka koji skuplja zaključke..


sad ispada da ja imam viška vremena koje namjeravam provesti,
iliti provodim smišljajući ovakva sranja,
al to zapravo uopće nije tak..
recimo.

Između ostalog, došla sam do još jednog zaključka.
Zapravo, počela sam shvaćati još neke stvari.
Stvari kojima se nisam nadala,
al kad malo bolje promislim,
čemu se čovjek danas još može nadati??..
No, ovome se definitivno nisam nadala..


Neke stvari trebaju biti baš takve kakve jesu.
A neke stvari u mojem životu bi trebale biti onakve kakvima ih ja napravim da budu..ne?
U početku su i bile.
Sad više nisu.
Al tome nisam ja kriva.
Za tak drastične mjere ja nemam ovlasti čak ni u vlastitom životu.
Al stvari se mijenjaju.


Na primjer, ljubav bi trebala biti bezuvjetna..ne?
Ljubav bi trebao biti osjećaj koji u nečijem srcu
uvijek zauzima mjesto..baš uvijek.

Al teško je za nekog osjećati
bezuvjetnu ljubav koja nikad ne prestaje
i u istom trenutku biti siguran, al onak,
sto posto siguran da nikad neće prestati..
osim ako su u pitanju roditelji.
Smatram da se roditelje voli zauvijek,
jer kolko god oni nekome išli na živce,
ipak su mu roditelji i on ih voli..
ne samo zato jer su mu roditelji,
ima tu puno razloga o kojima je sad suvišno govoriti..



dakle, ljubav prema nekoj osobi koja nije oduvijek tu kraj tebe...
U teoriji, svatko naposlijetku nađe
tu svoju osobu za koju smatra da će voljeti cijeli život..
il bar ostatak svog života..
Znam da sam vjerojatno jedna
od zadnjih na popisu koji ne bi trebali govoriti o tome,
al nisam baš sigurna da je moguće voljeti nekog tak dugo.


U početku je sve super.
Voliš tu osobu i možda ti se čini da je ta osoba posebna.
Da, naravno da je svaka osoba posebna na svoj način,
al ne govorim o toj vrsti posebnosti.
Mislim, da ta osoba zauzima posebno mjesto u tvom hercu.
I ti potajno priželjkuješ da ta osoba neko vrijeme ostane na tom mjestu.


Nakon nekog vremena, počinješ osjećati obavezu da ta osoba stoji tam gdi je.
mislim, obavezu da poljubiš tu osobu kad ju vidiš,
da ju povremeno zagrliš,
da joj čak kažeš da ju voliš..
a zapravo su to sve već prazne riječi i ti tak više ne misliš.
te riječi počinju gubiti smisao, značaj.
ti zapravo više i ne razmišljaš da je to nekad nešto i značilo..
ne sjećaš se da je to nekad nešto značilo.
i tog zanosa više nema.


A ljubav, prema mojoj teoriji, ne smije biti obaveza.
Jer, to se onda više ne zove ljubav.
To čak i nema ime.
Ljubav možda i ne postoji.
Možda je sve to samo kratkotrajna zaljubljenost koja kad-tad namjerava proći.
I ti to i ne primijetiš..
postaješ imun na takve stvari.
ma, sve je to jedan vel'ki zajeb..