blog profile other links

Summertime.

srijeda, 29.07.2009.

Koliko sreće moraš imati da te starci puste na put Europom, vlakom, na mjesec dana?
Puno. Jako puno.
Ali ni to nije bitno.
Bitno je da su mi dopustili.
Sljedeće ljeto. Moje je.

Fascinira me koliko me samo nečije riječi, bile pisane ili izgovorene, bile to riječi Paula Coelha ili najbolje prijateljice, mogu toliko snažno pogoditi i oduševiti da odlučim učiniti nešto za sebe i promijeniti nešto u svom životu.

I ne znam, al jednostavno volim osjećaj kada oko ponoći uđem u kuhinju i čujem kako na radiju puštaju Billie Holiday.

| 23:23 | Komentari (15) | On/Off | Print | # |

Igraš li se ikada?

Ja se volim igrati. Uživam u igrama koje vodim sama sa sobom. Dajem si oduška i puštam maštu da učini svoje, a onda ja preuzimam. Kao da je više osoba u meni.

Dok se vozim busom, u mojoj se glavi stvori skučena prostorija sa dvije-tri mene. Pa zajedno razgovaramo. Ponekad želimo svaka reći toliko stvari pa nastane galama, no obično se jako dobro sporazumijevamo.
Ponekad sam samo jedna ja u toj prostoriji. I jedna ja izvana, dakako. Ona iz moje glave pokušava pričati s putnicima i ostalim ljudima koji joj se učine zanimljivim. Voli to raditi zato što ju drugi ne mogu čuti, pa može reći sve što poželi, i najljepše riječi, i one proste. Što god poželi. Može se kreveljiti, derati, smijati iz sveg glasa. A nitko ju ne može čuti. Tako je danas pričala s putnikom koji je imao iste slušalice kao ja. Pitala se je li i on primijetio isto, budući da je stajao točno nasuprot mene. Ja sam ga duboko fiksirala pogledom, no taj čovjek kao da je imao nešto važnije na umu. Htjela sam ga nekako natjerati da me pogleda. Obje smo to htjele. No naposljetku smo odustale, shvativši da je uzalud.
Čim izađem iz busa, ili nekoliko trenutaka kasnije, prostorija u mojoj glavi nestane i ja sam opet ona savršeno racionalna ja kakvu svi vole vidjeti.

Volim ponekad voditi unutarnje monologe. Maloprije sam raspravljala kako mislim da su najbolje jesenske ili proljetne čokolade. Ne volim kada se čokolada lijepi za prste i kada se ne može razlomiti na manje komade jer se topi. A ne volim ni kada su čokolade pretvrde. Dakle, jesen i proljeće su doba za čokolade. Čokoladna doba. Smiješno zvuči.

Ponekad volim zamišljati da na ulici ima više prolaznika nego što ih je u stvarnosti. Ti moji izmišljeni prolaznici gotovo uvijek imaju samo jedan zadatak kojeg svi redovno izvršavaju. Moji izmišljeni prolaznici, baš svi, skaču na glavu. S uličnih lampa, s prozora, sa stabala, sa stupića. Skaču na glavu i nestaju tik prije nego što udare pod. Svi su tako smiješni i to me jako zabavlja.
Kao da sam sama sebi sasvim dovoljna da se nasmijem.

Volim se i pitati razmišlja li itko poput mene, i vodi li još netko takve igrice.
Meni je to zbilja zabavno.

No kada to ovako napišem čudno zvuči. I meni samoj čudno zvuči.


"- Sjećaš li se prvog pitanja koje sam ti postavila?
- Znam li što znači biti lud.
- Točno. Ovaj put ću ti odgovoriti bez okolišanja: ludost je nesposobnost da preneseš svoje misli. To je kao da si u nekoj stranoj zemlji - vidš sve, razumiješ što se događa oko tebe, ali ne možeš se izraziti, ni zatražiti pomoć, jer ne razumiješ jezik koji se tamo govori.
- Svi smo mi to već osjetili.
- Svi smo mi, na različite načine, ludi."





I tako, našla sam se na plesnoj produkciji.
Gledala sam Š. kako pleše i u glavi recitirala pismo koje ću, obećala sam si, joj napisati i dati kad to najmanje očekuje, a kad joj upravo to bude potrebno.

Dva sata kasnije našle smo se kako sjedimo na zidiću ispred njene zgrade, gledamo malo u crnu mačku na prozoru, malo u paučinu na uličnoj lampi.
Pa šutimo, ali ipak pričamo.
Pa govorimo kako se jako volimo.
Pa se zagrlimo.
I onda se opet šalimo i smijemo od smijeha.

Kad odem, Š. će mi najviše faliti, znam.
I zato je tako lijep taj osjećaj.
Sjediti na ulici, tik prije nego što odeš spavati.
S njom najviše volim sjediti. I gledati ulične lampe.
I crne mačke kako prolaze.
I šutjeti, a ipak pričati. I onda se nasmijati u isti čas.

I onda krenuti, svaka svojim putem.
I dovikivati si sve ono što nismo uspjele reći. I po stoti put reći kako se volimo.
Onako, baš jako.
Onako, znaš. Najviše na svijetu.

I onda je još ljepše tako stavljati događaje na papir. I prisjetiti se. I biti sretan, toliko da možeš istovremeno iskočiti iz kože i zaplakati od sreće.





Volim ljeto kada sjedim u fotelji pred kompjuterom i čitam blogove i, najbitnije od svega, postajem ovisna o slušalicama na ušima, o onim velikim, s kojima se jako dobro čuje. I volim što se iz njih čuje baš Yann Tiersen i što me svaki takt vodi u maštu i u Francusku, gdje ću sigurno živjeti jednog lijepog dana. I volim što smatram da je baš njegova glazba nešto poput savršenstva.

I volim sebe kada odlučim da ću naučiti svirati Comptine d'un autre été.




I glazba se nastavlja. I ja počinjem lagano micati glavom kao da i sama sviram.
I glazba se nastavlja. I ja sve manje vidim ekran i što pišem, a sve više vidim sebe kako raširenih ruku gledam u nebo i ljetnu kišu koja pada i vrtim se i plešem u nekoj francuskoj uličici punoj terasa i ljudi koji, baš kao i ja, sretni su i smiju se od sreće i ne pitaju se zašto.

I volim kada se vratim na prijašnju pjesmu i na osjećaj koji mi raste duboko iz trbuha i ide prema grudima i tu se zadržava. Nešto poput leptirića, samo mnogo, mnogo ljepše.

I volim što bih mogla ovako pisati danima, ali mi je draže još malo zatvoriti oči i praviti se da nisam u svojoj riječkoj sobici, već u nekoj sasvim drugoj.

Na kraju svijeta...





Stvarno nikad nisam voljela drogu, u koju svrstavam i travu.

Ljeto 2007.
E. i ja smo najbolji prijatelji. U našem društvu on ima ulogu psića kojega svi šutaju i koji traži utočište, a ja ga volim slušati dok priča, pa čak i najobičnije gluposti. E. počinje konzumirati travu. Ja sam protiv toga, no odbija me poslušati.

Zima/proljeće 2008.
E. polako prelazi na trip, speed i sve te gluposti. Popričamo tek kad se sretnemo, pukom slučajnošću.

Moj prijatelj D. mi je do pred dva mjeseca govorio kako sam ja njegova najbolja prijateljica i ujedno i jedina prijateljica koju istinski voli.
D. je počeo pušiti travu prije otprilike mjesec dana.




Danas mi E. pokazuje ubode na rukama i na nogama. Smije se i kaže da kreće na odvikavanje. Tu priču slušam po peti put.

D. danas jedva da me se sjeti. Zaboravio je, valjda. G. kaže da je to zbog trave.
Ja sam tužna.


I sad. Zašto?





Juno mi je dala hrabrosti i poticaja da volim ljepotu koju samo ja mogu vidjeti.
U načinu pričanja, u pogledima, u osmijehu.




I tako to, ja sad volim.








She was still hugging the cat. "Poor slob," she said, tickling his head, "poor slob without a name. It's a little inconvenient, his not having a name. But I haven't any right to give him one: he'll have to wait until he belongs to somebody. We just sort of took up by the river one day, we don't belong to each other: He's an independent, and so am I. I don't want to own anything until I know I've found a place where me and things belong together. I'm not quite sure where that is just yet. But I know what it's like."

Truman Capote - Breakfast at Tiffany's

Summertime.

srijeda, 29.07.2009.

Koliko sreće moraš imati da te starci puste na put Europom, vlakom, na mjesec dana?
Puno. Jako puno.
Ali ni to nije bitno.
Bitno je da su mi dopustili.
Sljedeće ljeto. Moje je.

Fascinira me koliko me samo nečije riječi, bile pisane ili izgovorene, bile to riječi Paula Coelha ili najbolje prijateljice, mogu toliko snažno pogoditi i oduševiti da odlučim učiniti nešto za sebe i promijeniti nešto u svom životu.

I ne znam, al jednostavno volim osjećaj kada oko ponoći uđem u kuhinju i čujem kako na radiju puštaju Billie Holiday.

| 23:23 | Komentari (15) | On/Off | Print | # |

Igraš li se ikada?

Ja se volim igrati. Uživam u igrama koje vodim sama sa sobom. Dajem si oduška i puštam maštu da učini svoje, a onda ja preuzimam. Kao da je više osoba u meni.

Dok se vozim busom, u mojoj se glavi stvori skučena prostorija sa dvije-tri mene. Pa zajedno razgovaramo. Ponekad želimo svaka reći toliko stvari pa nastane galama, no obično se jako dobro sporazumijevamo.
Ponekad sam samo jedna ja u toj prostoriji. I jedna ja izvana, dakako. Ona iz moje glave pokušava pričati s putnicima i ostalim ljudima koji joj se učine zanimljivim. Voli to raditi zato što ju drugi ne mogu čuti, pa može reći sve što poželi, i najljepše riječi, i one proste. Što god poželi. Može se kreveljiti, derati, smijati iz sveg glasa. A nitko ju ne može čuti. Tako je danas pričala s putnikom koji je imao iste slušalice kao ja. Pitala se je li i on primijetio isto, budući da je stajao točno nasuprot mene. Ja sam ga duboko fiksirala pogledom, no taj čovjek kao da je imao nešto važnije na umu. Htjela sam ga nekako natjerati da me pogleda. Obje smo to htjele. No naposljetku smo odustale, shvativši da je uzalud.
Čim izađem iz busa, ili nekoliko trenutaka kasnije, prostorija u mojoj glavi nestane i ja sam opet ona savršeno racionalna ja kakvu svi vole vidjeti.

Volim ponekad voditi unutarnje monologe. Maloprije sam raspravljala kako mislim da su najbolje jesenske ili proljetne čokolade. Ne volim kada se čokolada lijepi za prste i kada se ne može razlomiti na manje komade jer se topi. A ne volim ni kada su čokolade pretvrde. Dakle, jesen i proljeće su doba za čokolade. Čokoladna doba. Smiješno zvuči.

Ponekad volim zamišljati da na ulici ima više prolaznika nego što ih je u stvarnosti. Ti moji izmišljeni prolaznici gotovo uvijek imaju samo jedan zadatak kojeg svi redovno izvršavaju. Moji izmišljeni prolaznici, baš svi, skaču na glavu. S uličnih lampa, s prozora, sa stabala, sa stupića. Skaču na glavu i nestaju tik prije nego što udare pod. Svi su tako smiješni i to me jako zabavlja.
Kao da sam sama sebi sasvim dovoljna da se nasmijem.

Volim se i pitati razmišlja li itko poput mene, i vodi li još netko takve igrice.
Meni je to zbilja zabavno.

No kada to ovako napišem čudno zvuči. I meni samoj čudno zvuči.


"- Sjećaš li se prvog pitanja koje sam ti postavila?
- Znam li što znači biti lud.
- Točno. Ovaj put ću ti odgovoriti bez okolišanja: ludost je nesposobnost da preneseš svoje misli. To je kao da si u nekoj stranoj zemlji - vidš sve, razumiješ što se događa oko tebe, ali ne možeš se izraziti, ni zatražiti pomoć, jer ne razumiješ jezik koji se tamo govori.
- Svi smo mi to već osjetili.
- Svi smo mi, na različite načine, ludi."





I tako, našla sam se na plesnoj produkciji.
Gledala sam Š. kako pleše i u glavi recitirala pismo koje ću, obećala sam si, joj napisati i dati kad to najmanje očekuje, a kad joj upravo to bude potrebno.

Dva sata kasnije našle smo se kako sjedimo na zidiću ispred njene zgrade, gledamo malo u crnu mačku na prozoru, malo u paučinu na uličnoj lampi.
Pa šutimo, ali ipak pričamo.
Pa govorimo kako se jako volimo.
Pa se zagrlimo.
I onda se opet šalimo i smijemo od smijeha.

Kad odem, Š. će mi najviše faliti, znam.
I zato je tako lijep taj osjećaj.
Sjediti na ulici, tik prije nego što odeš spavati.
S njom najviše volim sjediti. I gledati ulične lampe.
I crne mačke kako prolaze.
I šutjeti, a ipak pričati. I onda se nasmijati u isti čas.

I onda krenuti, svaka svojim putem.
I dovikivati si sve ono što nismo uspjele reći. I po stoti put reći kako se volimo.
Onako, baš jako.
Onako, znaš. Najviše na svijetu.

I onda je još ljepše tako stavljati događaje na papir. I prisjetiti se. I biti sretan, toliko da možeš istovremeno iskočiti iz kože i zaplakati od sreće.





Volim ljeto kada sjedim u fotelji pred kompjuterom i čitam blogove i, najbitnije od svega, postajem ovisna o slušalicama na ušima, o onim velikim, s kojima se jako dobro čuje. I volim što se iz njih čuje baš Yann Tiersen i što me svaki takt vodi u maštu i u Francusku, gdje ću sigurno živjeti jednog lijepog dana. I volim što smatram da je baš njegova glazba nešto poput savršenstva.

I volim sebe kada odlučim da ću naučiti svirati Comptine d'un autre été.




I glazba se nastavlja. I ja počinjem lagano micati glavom kao da i sama sviram.
I glazba se nastavlja. I ja sve manje vidim ekran i što pišem, a sve više vidim sebe kako raširenih ruku gledam u nebo i ljetnu kišu koja pada i vrtim se i plešem u nekoj francuskoj uličici punoj terasa i ljudi koji, baš kao i ja, sretni su i smiju se od sreće i ne pitaju se zašto.

I volim kada se vratim na prijašnju pjesmu i na osjećaj koji mi raste duboko iz trbuha i ide prema grudima i tu se zadržava. Nešto poput leptirića, samo mnogo, mnogo ljepše.

I volim što bih mogla ovako pisati danima, ali mi je draže još malo zatvoriti oči i praviti se da nisam u svojoj riječkoj sobici, već u nekoj sasvim drugoj.

Na kraju svijeta...





Stvarno nikad nisam voljela drogu, u koju svrstavam i travu.

Ljeto 2007.
E. i ja smo najbolji prijatelji. U našem društvu on ima ulogu psića kojega svi šutaju i koji traži utočište, a ja ga volim slušati dok priča, pa čak i najobičnije gluposti. E. počinje konzumirati travu. Ja sam protiv toga, no odbija me poslušati.

Zima/proljeće 2008.
E. polako prelazi na trip, speed i sve te gluposti. Popričamo tek kad se sretnemo, pukom slučajnošću.

Moj prijatelj D. mi je do pred dva mjeseca govorio kako sam ja njegova najbolja prijateljica i ujedno i jedina prijateljica koju istinski voli.
D. je počeo pušiti travu prije otprilike mjesec dana.




Danas mi E. pokazuje ubode na rukama i na nogama. Smije se i kaže da kreće na odvikavanje. Tu priču slušam po peti put.

D. danas jedva da me se sjeti. Zaboravio je, valjda. G. kaže da je to zbog trave.
Ja sam tužna.


I sad. Zašto?





Juno mi je dala hrabrosti i poticaja da volim ljepotu koju samo ja mogu vidjeti.
U načinu pričanja, u pogledima, u osmijehu.




I tako to, ja sad volim.








She was still hugging the cat. "Poor slob," she said, tickling his head, "poor slob without a name. It's a little inconvenient, his not having a name. But I haven't any right to give him one: he'll have to wait until he belongs to somebody. We just sort of took up by the river one day, we don't belong to each other: He's an independent, and so am I. I don't want to own anything until I know I've found a place where me and things belong together. I'm not quite sure where that is just yet. But I know what it's like."

Truman Capote - Breakfast at Tiffany's