I tako, našla sam se na plesnoj produkciji.
Gledala sam Š. kako pleše i u glavi recitirala pismo koje ću, obećala sam si, joj napisati i dati kad to najmanje očekuje, a kad joj upravo to bude potrebno.
Dva sata kasnije našle smo se kako sjedimo na zidiću ispred njene zgrade, gledamo malo u crnu mačku na prozoru, malo u paučinu na uličnoj lampi.
Pa šutimo, ali ipak pričamo.
Pa govorimo kako se jako volimo.
Pa se zagrlimo.
I onda se opet šalimo i smijemo od smijeha.
Kad odem, Š. će mi najviše faliti, znam.
I zato je tako lijep taj osjećaj.
Sjediti na ulici, tik prije nego što odeš spavati.
S njom najviše volim sjediti. I gledati ulične lampe.
I crne mačke kako prolaze.
I šutjeti, a ipak pričati. I onda se nasmijati u isti čas.
I onda krenuti, svaka svojim putem.
I dovikivati si sve ono što nismo uspjele reći. I po stoti put reći kako se volimo.
Onako, baš jako.
Onako, znaš. Najviše na svijetu.
I onda je još ljepše tako stavljati događaje na papir. I prisjetiti se. I biti sretan, toliko da možeš istovremeno iskočiti iz kože i zaplakati od sreće.
Post je objavljen 14.07.2009. u 10:22 sati.